Apsurd, tek savršeno prikladna riječ u pokušaju oslikavanja razloga koji se kriju iza svakog lica. Apsurdni razlozi, kao protuteža radnjama koje lakovjerno držimo svetima, koje tako rado trivijaliziramo. Samo budala bi stajala na kiši, opravdavajući te iste razloge. Ali budalama ne trebaju razlozi, zar ne?
Tko još piše ljubavne pjesme? Svi? Zaboravi industriju koja digitalizira, pakira i prodaje plastiku. Pjesnici još uvijek postoje. Kakvo iznenađenje, s obzirom na svijet koji ima nultu toleranciju prema pjesnicima. Pjesnička pravda? Što će mi pjesnička pravda kada su poetika i patetika dvije strane istog novčića. Što će mi uopće riječi ako ih nitko ne razumije?
Možda smo zauvijek osuđeni na potragu za našim utjelovljenjima savršenstva. Naravno, ništa nije apsolutno niti savršeno. Istovremeno kompleksno i jednostavno. To je problem sa savršenim stvarima, sve ostalo odjednom djeluje kao obično smeće. Jesam li ja tek posljednji u dugom redu posljednjih?
Ljudski život je moguće okarakterizirati kao skup bezbrojnih distrakcija i diverzija, koje se međusobno poništavaju, međusobno si lažu. Distrakcije, vječne distrakcije. Jesi li ti samo distrakcija? Ili je čitav svijet diverzija? Nijedno? Oboje?
Možda će netko pomisliti kako stvaram fasadu koja odvraća pozornost, no ne radimo li to svi? Misli slikaju svoje slike, one se gube poput potoka ledene kišnice u pukotinama trošnog pločnika. Postao sam ovisan o tim slikama, ma koliko one nestalne ili nestvarne bile. To su moji razlozi. Zato stojim ovdje i ništa mi ne može nedostajati. Niti najmanje, jer sve ostalo je posao. Da mogu zaboraviti na vrijeme i istražiti svaki kutak svemira, svejedno bih se vraćao na ista mjesta. Ne znam zašto, valjda sam jedan od tih ljudi, ma tko oni bili. Ima dana kad jednostavno uživam u apsurdnosti našeg postojanja. Shvatite, fasada je bila pogrešna riječ.
U ovom vječnom pljusku vučem liniju, linija dijeli moju viziju. Linije i granice. Poput sna i spavanja, međusobno se ne isključuju, ali se mogu manifestirati istodobno. Želim kontrolu, kontrola ima mene. Ona čisti moj um, miče bespotrebne pojmove, beskorisne informacije o mokrim cipelama i promrzlim prstima. Zarobljen u stanje koje me podsjeća na paralizu sna. Smrznut u bezumu katatonije, bojao sam se otvoriti oči, sanjajući da ću se jednog dana bojati zatvoriti ih. Uzaludan je pokušaj razabrati lica u noći bez mjesečine.
Raise your arms the highest you can
So the whole universe will glow
Ostajem bez riječi, moji razlozi ne nalaze svoje uporište. Klaustrofobija uma u ovoj glavi poput vatre me izjeda, kompulzivno stvaram praznine kako bih popunio neke postojeće. Pogled mi izmiče dovoljno sporo da vidim kako te slijepo trivijaliziram.
Sve što dobijem je prolaznik, veći stranac od onog kojeg sam očekivao. Zvuk koraka, zaboravljen u vremenu, bez dokaza da je postojao, kao da nikad nije niti postojao. Mnogi se skrivaju od kiše, na kiši nema dovoljno apsurda u kojima uspješno manevriraju. Tamo, na kiši. Ne postoji drugi ja.