Mind mapping

Doslovno bezbroj ljudi se zabilo u isti nevidljivi zid, neki su iz tih pokušaja postali umjetnici, nagrađivani pisci i štovani glazbenici, mi ostali smo završili kao s razlogom neshvaćeni patetici. Pušiona je kada napišeš milijun riječi, a znaš da niti novi milijun neće biti dovoljan da opišeš ono pravo. Ipak, mislim da je mnogo veća pušiona odustati. Možda su sami postupci, ono istinsko priznanje, možda baš jedna slika života uspije gdje su riječi zakazale. Uzmimo da su naši životi naša djela u čijem stvaranju nismo imali potpunu kontrolu. Gotovo je ironično što ne postoji fikcija dovoljno kompleksna, sadržajna i zanimljiva poput jednog tipičnog mizernog života za koji je stvorena da ga ispuni. Kako se pomiriti sa svijetom koji je u stanju stvoriti užase na koje se ne možemo pripremiti, ali i stvoriti ljepotu, kakvu moj um nikako ne može kreirati? Proveo sam zbilja previše vremena uživajući u radu nebrojenih, neponovljivih genijalaca. Naučio sam jedno; ono najbolje je lakše cijeniti no opisati.

Let us move on

Možda je najlakše derati se, raditi ogromne natpise, davati svima do znanja. Nisu li upravo to akcije koje čine završno djelo? Možda, ali ja vjerujem u tih, ali jasan i neometan glas. Jer glas koji ne mari o tome da li ga čuju je glas koji je u pravu. Svi moji postupci, sve pjesme koje slušam čine DNK mojih riječi. Tako to valjda ide kod mene, debelo ispod ograničenja brzine, pokušavam uhvatiti zeleno svjetlo. Svi pokušaji objektiviziranja uglavnom rezultiraju propuštanjem subjektivno bitnih stvari. Možda je moj problem što imam tendenciju tako često stavljati stvari u perspektivu iz koje se čine bezvrijedno. Razlog zašto često zaglavimo u vakuumu je zato što je mnogo lakše ući no izaći. Nekad je zbilja teško naći balans između logičnog i impulzivnog razmišljanja. Nailazim na probleme, jer oboje imaju svoje prednosti i mane, a u konačnici se pokažu irelevantnima. Koliko se uopće moguće distancirati? Postoji li razlog za bojazan za posvemašnji gubitak značaja, negdje u beskrajnoj objektivizaciji? S druge strane, možda se svi mostovi ka najslađem prokletstvu uruše pod nesmotrenim koracima iracionalnosti.

For this is short, and it will pass

Postoji li uopće adekvatan medij za nezainteresiranu ili nepostojeću stranku? Na kraju se svaka nota, dribling, riječ ili potez kistom svede na publiku. Odjednom svi postanu kritičari, osim onih kojih se to tiče, oni uglavnom ne žele znati za to. Međutim, kolike su šanse da se polariteti obrate? Postoji li kakva alternativa kojom bih mogao objasniti što se događa, nešto bolje od pukih izgleda? Što ako ne postoji slučajnost, kao niti sudbina? Ako se sve događa s razlogom, odakle dolaze razlozi? Kao što rekoh, život je zamršeno klupko varijabli, ultimativna predstava. Nezaustavljiv vrtlog nepredvidljivosti, razlog brodoloma bezbroj svjesnih planova. To je problem sa životom, sam život nije svjestan vlastitog postojanja. Rekavši sve ovo, shvaćam da su čak i svi ti virtualni izgledi slabi, ali ne mislim stati. Ja ću te naći, kada prođu misli kodirane slikama i kada snovi korodirani istinom neizbježno prestanu. Zato što moj um ne može generirati nešto bolje, zato što nisam u stanju stvoriti bolju priču od one koja me čeka, zato što je jedinstvenost najskuplja pojava u poznatom svemiru. Vojska stereotipa ostavlja sjeme razdora duboko u truloj utrobi kolektivne svijesti. To se često manifestira osjećajem usamljenosti u gomili? Srećom, u nekoj bezveznoj životnoj lekciji shvatio sam...

...jedinstvenost uvjetuje savršenstvo, nikad nije obrnuto.

This is the end
Očekuje se da će Sunce, zvijezda oko koje rotira naš planet poživjeti još nekih pet milijardi godina. U međuvremenu će se početi hladiti te će narasti dvostruko u promjeru. U prijevodu to znači da će Sunce u potpunosti progutati Zemlju. Nakon što prođe nekoliko ciklusa širenja i skupljanja naša zvijezda će prema pretpostavkama potrošiti svoje gorivo i u potpunosti se ohladiti. S vremenom će njena jezgra izgubiti svoj gravitacijski utjecaj na vanjskim slojevima. Na posljetku, jedino preostalo od nekoć nepresušnog izvora energije koja je pogonila život će biti hladna, beživotna nakupina ugljika koja pluta svemirskim prostranstvima, do kraja svemira kakvim ga danas poznajemo.
Beautiful friend
Pojmiti vječnost je zapravo mnogo teže no što to smatra većina pisaca ljubavnih pjesama. Naime, Sunce je jedna od rijetkih konstanti u našim životima, jer ostalo je praktički nepromijenjeno od zore čovječanstva. Procjenjuje se kako je do danas našim planetom hodalo između 100 i 115 milijardi ljudi, svi oni (ili mi, ovisi kako se uzme) su bili samo nekoliko minuta u prosječnom danu vrlo prosječne zvijezde. Nadam se da ovo malo stavlja stvari u perspektivu, koja je fascinantna, ali nimalo briljantna.
Of our elaborate plans, the end
Postoje trenutci kada se ljudski život uspori u dovoljnoj mjeri da je moguće čuti svaku pojedinu notu iz akorda, trenutci kada je gotovo moguće kontemplirati kraj. Igrati se vječnosti je ipak nekako probavljivije no igrati se kraja. Naš život bi također mogli svesti na brojeve koji se mogu odnositi na našu visinu, dob, novac, broj kromosoma... Mnogi od tih brojeva nas čine međusobno različitima, ali postoji jedna stvar koju svi imamo zajedničku. Ultimativna jednadžba, čin u kojem se brojne stavke međusobno krate i sve strane se izjednačuju. Da, to je kraj. Vrijeme je pokazalo da smo si morali lagati o poimanju postanka našeg svijeta, vjerujem kako će vrijeme pokazati i da si uzalud lažemo po pitanju njegova prestanka. Sumnjam kako na početku bijaše riječ, ali vjerujem kako će na kraju biti samo jedan dah, posljednji dah.
Of everything that stands, the end
Teško je provesti čitav život i nikad biti sasvim u pravu ili krivu. (Promrzli prsti, cirkulacija je slaba.) Ljudski um je tako lako zavarati. Kad sanja, kad je pijan, kada misli da ima sreće. (Ritam srca postaje nepravilan.) Gdje sada žive moje ideje koje sam stvorio tako davno? Kamo odlaze moja sjećanja nakon što posljednji put zatvorim oči? (Krvni tlak se čini normalnim.) Katkad je bilo tako teško imati otvoren um u inače zatvorenom svijetu. Toliko teških spoznaja se pokazalo beznačajnima. Čak i neizrecive riječi jednom budu izrečene, i što je najbolje, baš ništa se ne dogodi. (Zjenice sporije reagiraju na vanjske podražaje.) Ako i postoji vječnost, u meni ne postoji 21gram nečega što bi trebalo svjedočiti njenom kraju. Ovo je kraj, i do kraja vječnosti više neću postojati. Svaki novi dan, sva ta lica, te pjesme i glasovi, taj miris ...ništa više ne znače. Život se pokazao kao privilegija samo onima koji nisu imali pravo na njega. (Puls je nestao.) Kada se riječi koje nisam stigao reći ujedine u svoj tihi akord, život će dobiti svoj epilog, svijet će vidjeti kako sebično želim taj posljednji dah...
No safety or surprise, the end
I'll never look into your eyes...again

Okruženi smo zidovima, ali njihova sigurnost nikad nije mogla izjednačiti onaj osjećaj doma, osjećaj pripadnosti. Naime, svatko od nas ima svoj kutak, jedno mjesto koje jednostavno nađemo, ili možda ono pronađe nas. Mjesto gdje vidiš da je pripadnost nešto više čak i od doma. Postoje trenutci kada moraš biti sam, ali tek tada jasno vidiš kakvom kolektivu pripadaš. Kao da dišem atmosferu nekog drugog planeta, osjetila divljaju u transu slika za koje ne trebam oči da bi ih vidio. Svaki novi dah sliku čini čistom. Osjećaj pripadnosti, segment mene za koji sam se bojao da je zakržljao. Zaljubljen u ekstrasenzorne senzacije. Nema sumnje, ovdje pripadam.

This corner of the earth is like me in many ways
I can sit for hours here and watch the emerald feathers play

Nekad se čini da je prašina prekrila korice knjige života. Više nikoga ne interesira što se nalazi među tim stranicama, pa čak niti njihovog autora. Ne sviđa mi se pozicija u kojoj se moja sadašnjost nalazi. Jednostavno je prekasno za prošlost, ali i suviše prerano za budućnost. Naše noći su poput bezdanog dna presahlih zdenaca u napuštenim oazama. Kako nešto može biti istovremeno jednostavno i nemoguće? Moj kutak nekad djeluje tako prazno, a ima dana kada se čini tijesnim. Postoje dani u kojima dežurni genijalci ne ispunjavaju moju glad i jednostavno trebam još jedno mišljenje. Svojevrsni podsjetnik da i smeće može izgledati dobro ako ga gledaš iz pravog rakursa. Bez toga, moj kutak je nepotpun.

On the face of this I'm blessed
When the sunlight comes for free
I know this corner of the earth it smiles at me

Koliko smo spremni daleko otići ako imamo valjani razlog? Možda ću negdje usput opet uvidjeti da je najteže reći one riječi koje se podrazumjevaju. Vjeruj, radije ne bih. Ne znam koliko ću daleko otići u opisivanju neopisivog, ali osjećam se dužnim, ne zbog disbalansa u univerzalnoj pravdi, već zato zbog spoznaje da katkad treba potražiti šansu na mjestima gdje nije vjerojatno da šanse ima.
Imam osjećaj da pokušavam skicirati nastanak svemira olovkom slomljena vrha. Shvaćaš, taj kutak svijeta nalazi se u meni. Što ako sam čitavo vrijeme bio u krivu? Što ako je naša jedinstvenost ono što nas čini velikima, a ne tek varijacija na temu sitnog beznačaja? U tom slučaju svaka valuta treba devalvirati, jer nije moguće staviti bar-kod na neponovljivost.

So inspired of that there's nothing left to do or say
Think I'll dream, 'til the stars shine