Mind mapping

My brightest star's my inner light let it guide me
Experience and innocence bleed inside me

Znaš li da postoji više načina da se zaveže čvor nego što ima atoma u Sunčevom sustavu? Neki od nas su potratili svoje živote u potrazi za odgovorima, dok su neki investirali svoje u postavljanju pravih pitanja. Vjerujem kako čovjek doživljava sebe na više načina no što se može zavezati čvor, svaki od njih je vjerojatno podjednako točan i netočan. U kompleksnom sustavu prioriteta i digresija sporo koračamo dok tražimo nove informacije. Bezbroj puta smo obrisali i ponovno pisali naše riječi, podilazili svim kušnjama, imuni na savjete naših učitelja. I danas se često sjetim Opomene, čini mi se kako ćemo još dugo biti djeca pod modrim obzorom. Ne možemo pripadati jedni drugima, mi pripadamo ovdje, promatrači kratkog segmenta vječnosti. Gore, iznad svih sfera interesa, nalazi se svrha, ili barem sljedeća najbolja stvar.

Hallucinogens can open me or untie me
I drift in inner space, free of time
I find a higher state of grace, in my mind

Najteži koraci su se pokazali lakima kada smo znali kamo želimo stići. Generacije su potrošene na traženje razloga i još više njih je potraćeno na izgovore. Svejedno, s druge strane je stajala težnja. Svaka ambicija nađe svoj razlog. Jednog dana će nam svjetlosne godine putovanja dati odgovore, ali pitanja u nama će biti nepresušno vrelo nemira. Pokraj svakog prirodnog mehanizma za suspenziju prepopulacije, naše ruke su otvorene zvijezdama, mantra nade je glasnija svakih tisuću godina. Postoje okolnosti kada naši problemi postanu izazovi, a riječi sredstvo. Naši horizonti ne moraju imati kraja. Ako može postojati besmrtan dio nas, onda neka to bude težnja.

I've glimpsed, I have tasted, fantastical places
My soul's an oasis, higher than the sun

Povijest je uvijek pisala statistiku, ali nikad nije bilo obrnuto. Ukoliko je sve relativno, onda je moguće da i nismo maleni pod zvijezdama. Kriomice smo pogledali i sada zauvijek zurimo u prostranstva kojih želimo biti dio. Katkad zaboravim da je naš kolektiv kontradikcija građen na fundamentima individualnosti. Možda je Šimić bio u pravu kad je pisao Opomenu. U našem svijetu suprotstavljenih vrijednosti mi nalazimo razloge koji čine živote unikatnima, neponovljivima. Svatko od nas stvara seriju postupaka koju je nemoguće opet reproducirati. Sekvenca događaja neponovljiva poput zvijezde kojoj koraci radosti formiraju ples u zahvalu za izvor života. Vjerojatno će proći novi eoni dok ne ispunimo potencijal, našu stranu koja samo tako može biti zaboravljena na stotine godina. Naši životi još uvijek imaju svoj sjaj, toliko pitanja za postaviti i iskustava za doživjeti. Toliko priča za napisati i riječi za zaboraviti..