Mind mapping

Pod utjecajem vremena sve je podležno promjenama. Za života se mijenjamo i ostajemo isti, nije moguće osloniti se na nešto tako relativno kao što je promjena. Problem s postojanjem mira je što s oprečne strane mora egzistirati ono što ga opstruira. Mnogi kontempliraju o separiranosti pojedinca u odnosu na društvo, ali to nije posve istinito. Pojedinac uronjen u okolinu intruzija ne brine o društvu, on samo želi zuriti u vlastite misli i baljezgati o svojim verzijama ideala. Svi mi imamo svoje simulacije života koje nikad nećemo pokrenuti. To je svijet u kojem se na nove probleme odgovara nekim starim solucijama. Stoga ne čudi, ukoliko je ovaj svijet satkan od varijabli, poraz mora biti konstanta. Zato su postupci posveta cilju, makar potraga za ciljem postala sama sebi svrhom. Vrijeme je za put na kojem sporim koracima gotovo izbjegavamo stope naših očeva, kao da njihovi životi nisu bili dostojni postojanja. Nezgodno, posebice kad ne znaš što točno znači postojanje, a što vrijednost.

Može li pojedinac biti svjestan magnitude svojih postupaka? Banalne stvari poput kašnjenja na vlak, propuštenog poziva ili probušene gume mogu tako temeljito utjecati na ishode ovih naših dana koje volimo zajednički nazivati životom. Zbilja, što je s ljudima koje nikad nismo sreli zbog puke slučajnosti? Još gore, što je s onima koji se nikad nisu rodili? Naši potencijalni prijatelji, ubojice i spasitelji, neuzvraćene ljubavi i nesuđeni odgovori. Zamisli sve propale opcije i izbjegnute katastrofe, skrivene iza paravana blaženog neznanja. Jesu li ti ljudi bili dovoljno dobri ili suviše zli? Možda jednostavno nisu bili dovoljno nasumični da dosegnu stvarnost. Uzmem li ove misli u obzir, zbilja je čudo što smo se uopće našli ovdje, u subdiviziji kauzalnosti. Pred potencijalnom istinom ovakvih razmjera ostajemo lišeni svake pretencioznosti, bez potrebe za opravdavanjem naših namjera. Znakovita tišina nakon naših pitanja nam ukazuje da se nalazimo toliko daleko od granice boli da je svejedno s koje strane se nalazimo. Svemu unatoč, teško se mijenjati. Prazna sjeta za slikom koja svakim danom sve više blijedi, ali i žal koji blijedi pred spoznajom da si svakim danom sve bliže. Svim varijablama unatoč, danas je bio dobar dan.



Beskraj ishoda ostane nezabilježen i cijena usuda jednostavno bude ravna nuli. Tko uopće čuva ključ vrata koja uvijek moraju biti otvorena? Prave riječi dosežu poput poruke iz prošlosti, one vode gotovo na korak do potpune sinestezije. Čisti užitak suočavanja s nepoznatim rezultatima. Nije li šteta što će u konačnici sve biti kamuflirano i transformirano u verziju za javnost? U finalnoj shemi stvari, izgledat će kao da se ništa nije niti dogodilo. Proći će plime riječi i oseke inteligencije ali sve će ostati isto. I onda...

My brightest star's my inner light let it guide me
Experience and innocence bleed inside me

Znaš li da postoji više načina da se zaveže čvor nego što ima atoma u Sunčevom sustavu? Neki od nas su potratili svoje živote u potrazi za odgovorima, dok su neki investirali svoje u postavljanju pravih pitanja. Vjerujem kako čovjek doživljava sebe na više načina no što se može zavezati čvor, svaki od njih je vjerojatno podjednako točan i netočan. U kompleksnom sustavu prioriteta i digresija sporo koračamo dok tražimo nove informacije. Bezbroj puta smo obrisali i ponovno pisali naše riječi, podilazili svim kušnjama, imuni na savjete naših učitelja. I danas se često sjetim Opomene, čini mi se kako ćemo još dugo biti djeca pod modrim obzorom. Ne možemo pripadati jedni drugima, mi pripadamo ovdje, promatrači kratkog segmenta vječnosti. Gore, iznad svih sfera interesa, nalazi se svrha, ili barem sljedeća najbolja stvar.

Hallucinogens can open me or untie me
I drift in inner space, free of time
I find a higher state of grace, in my mind

Najteži koraci su se pokazali lakima kada smo znali kamo želimo stići. Generacije su potrošene na traženje razloga i još više njih je potraćeno na izgovore. Svejedno, s druge strane je stajala težnja. Svaka ambicija nađe svoj razlog. Jednog dana će nam svjetlosne godine putovanja dati odgovore, ali pitanja u nama će biti nepresušno vrelo nemira. Pokraj svakog prirodnog mehanizma za suspenziju prepopulacije, naše ruke su otvorene zvijezdama, mantra nade je glasnija svakih tisuću godina. Postoje okolnosti kada naši problemi postanu izazovi, a riječi sredstvo. Naši horizonti ne moraju imati kraja. Ako može postojati besmrtan dio nas, onda neka to bude težnja.

I've glimpsed, I have tasted, fantastical places
My soul's an oasis, higher than the sun

Povijest je uvijek pisala statistiku, ali nikad nije bilo obrnuto. Ukoliko je sve relativno, onda je moguće da i nismo maleni pod zvijezdama. Kriomice smo pogledali i sada zauvijek zurimo u prostranstva kojih želimo biti dio. Katkad zaboravim da je naš kolektiv kontradikcija građen na fundamentima individualnosti. Možda je Šimić bio u pravu kad je pisao Opomenu. U našem svijetu suprotstavljenih vrijednosti mi nalazimo razloge koji čine živote unikatnima, neponovljivima. Svatko od nas stvara seriju postupaka koju je nemoguće opet reproducirati. Sekvenca događaja neponovljiva poput zvijezde kojoj koraci radosti formiraju ples u zahvalu za izvor života. Vjerojatno će proći novi eoni dok ne ispunimo potencijal, našu stranu koja samo tako može biti zaboravljena na stotine godina. Naši životi još uvijek imaju svoj sjaj, toliko pitanja za postaviti i iskustava za doživjeti. Toliko priča za napisati i riječi za zaboraviti..