četvrtak, 02.05.2019.

Gitara

Godina dana, niti riječi. Dobra večer, prazna stranice. Zbilja se dugo nismo vidjeli, a za mene imaš samo neke stare bilješke? Ne mogu vjerovati, još me čeka nedovršena rečenica. Kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Kao da znam što sam tada htio reći. To je bila ideja koja pripada nekom drugom autoru, što sam uopće tada htio reći? Ove riječi su kraj jednog perioda, ali ne predstavljaju početak, čak štoviše... Ne znam da li je to zakašnjelo spasenje ili dodatno prolongiranje višegodišnjeg prokletstva.

Zamijenio sam ono što želim reći za ono što drugi žele pročitati. Jedini način na koji sam se ikad uspio izraziti, jedino mjesto na kojem nisam djelovao kao da izvlačim riječi iz guzice sam, sasvim prikladno, prostituirao. Možda čak uspijem izmjestiti ove riječi izvan kategorije rantova i žalopojki. Samo želim dovršiti tekst koji sam započeo prije godinu dana. Kad postaneš ono što su se drugi davno prestali pretvarati, shvatiš cijenu. Ideje su tako sanjive i neopipljive. I onda naše riječi postanu iskrene i počnu zvučati stvarno. U konačnici, nisam bio dovoljno dobar, još uvijek nisam. Svejedno, dužan sam. Dugujem ovo prijatelju koji mi je prije više od deset godina poklonio gitaru, prijatelju kojeg više nema.

Stoji ondje, san milijuna klinaca. Simbol gotovo patetične nade za bijeg iz anonimnosti i težaštva. Toliko ljudi ih kupuje, vješa na zidove ili svira dok im prsti ne krvare, u nadi i vjeri da je to njihov spas. Nikad nisam imao hrabrosti učiti glazbu svojih uzora. Svaka nova nota nije bila samo dio demistificiranja onoga u čemu sam toliko uživao, već i neko glupo umanjivanje genijalnosti koja je stajala iza svega. Strahopoštovanje koje gajim prema umjetnosti glazbe mnogi rezerviraju za roditelje ili za Boga. Oni su promijenili moj život, i ne samo to, učinili su ga boljim. Oni su pisali svoje pjesme, i onda ih desetljećima izvodili za druge. Sve te pjesme su s godinama utkane u samu tkaninu naše biti, vežu se na uspomene i dočekuju sutrašnjicu. Danas ih gledam sa neviđenom ljubomorom, jer sve što u posljednje vrijeme napišem nestane u trenutku nakon što udarim Enter.

Sjećam se kad sam prvi put učio svirati pjesmu Blood and Roses, mislio sam da je to najbolja pjesma koju sam ikad čuo. Niti danas je ne sviram kako treba, ali meni zvuči ispravno. Nikad se nisam uspio izraziti gitarom, nikad nije došla ni blizu riječima. Danas su na njenom vratu isti otisci prstiju, ali osoba koja ih je ostavila je posve različita. Žuljevi su nestali i njene metalne žice režu prste kao kad sam je prvi put imao u rukama. Htio sam naučiti svirati instrument, ali u nekoj bizarnoj zamjeni paradigme, on je meni očitao lekciju. Žuljeve treba zaraditi, a oni su tek prvi korak. Sjećam se te pjesme, tad sam posljednji put istinski bio dijete. Danas je to sretno sjećanje prožeto sjetom, čak i dozom tuge. Jer više nisam isti, a mi nismo ono što smo trebali biti. Trebam li provesti ostatak života vraćajući se nazad? Prođem kroz stare pjesme, i sjetim se nekih stvari. Zatim se samo prebacim na glazbu koja me ne podsjeća na ništa.

Oni koji običavaju zaboraviti su osuđeni sjećati se. Na tako repulzivan način mijenjamo jedno sjećanje za drugo. Dok gradimo svijet idealiziranih vrijednosti, rušimo kule uspomena. Odjednom sve treba biti bolje, da ne kažem idealno, ali jednostavno nije. Zato ne vjerujem u sudbinu. Svijet ljudi čitavo vrijeme prodaje tu sliku, kao da su te stvari izvjesne. Što ako sada, kad je vrijeme za stvoriti novi svijet, ne postoji ništa na njegovom početku? Zašto se rađa olakšanje u trenutku kad shvatiš da sve polako klizi? Vrijeme je da razjebem ovaj status quo.
00:49 | Komentari (8) | Print | ^ |

  • ......ako si prepoznao svoje vrijeme, onda ćeš i odluke......... (Donabellina 02.05.2019. 07:04)
  • Krajnje vrijeme. Za stvarati nova sjećanja. (Sarah 02.05.2019. 07:52)
  • ...Ajde, da ti pokušam dati malo vjetra u leđa. Početkom svoji šezdesetih (da, star sam, ali nastojim ne biti u glavi), zatvorio sam posao i kupio si Takaminicu. Oduvijek sa želio nešto svirati, ali životne okolnosti, obaveze, su me vodile drugačije. I sad, umjesto da pratim tupave serije, ili općenito, buljim u televiziju, svako večer prebirem po žicama. I gušt mi je, a i dobro je za mozak. Napredak nije lagan, kad si samouk, uvježbaš neke "loše navike", koje je puno teže kasnije popraviti, nego što si ih usvojio. Po meni, bitna je stvar, raščistiti u glavi, da se natjećeš protiv sebe, ne sa nikim drugim. U tome je "keč"!
    Odsvirati ono, što ti čuješ u glavi, zahtjeva vježbu, vrijeme i upornost. Tu prethodna rečenica otkriva sav smisao. U ljudskoj šaci, jedino palac ima mišiće, svi ostali prsti su sustav poluga. Jasno mi je da nikad neću biti John Mayer, ali to nije ni cilj. Cilj mi je da mogu odsvirati npr. Samba Pa Ti, onako kako ju ja čujem u glavi, iz duše...:))) (sagittariusclassic 02.05.2019. 14:00)
  • Stvarno je vrijeme za razbiti status quo. Ovaj tvoj tekst me prilično uzdrmao jer vidim da dijelimo mnoga razmišljanja. Ostavio sam se glazbe (pisanja pjesama, pjevanja i bubnjanja) prije kojih dvije godine možda i od onda postoji taj osjećaj da nešto fali. Istina, bile su tu i neke druge stvari koje su očito zakrpale rupu. Međutim, sad kad zakrpa propušta i praktički je nepostojeća, treba iznaći nove načine. Dakle, nemoj imati nikakve zakrpe - em te sjećaju, em te koče. Budi samodostatan i... Nađi bend :D (Unusual suspect 03.05.2019. 11:19)
  • Ma znaš što, mogla bih ja sada tu filozofirati, analizirati, ali reći ću ti jedno - ti si u svom tekstu na postavljena pitanja u svojoj samoanalizi zapravo već dao odgovore. I već si odlučio biti svoj, baš kako treba. I znaš što još, kad sam se ponovno našla ovdje na blogu, vjerovao ili ne, sjetila sam se tvojih zapisa, odnosno tebe kao blogera, sjetila sam se kako lijepo pišeš. A onda si se i pojavio. :) (Big Blue 05.05.2019. 09:35)
  • U svakom slucaju pozdravljam razjebavanje status quoa :P
    I ja sam povratnik u blogerske vode, i znas sto, nije nista ni ovde ka sta je bilo prije, od blogera do atmosfere.

    Potpuno razumin taj osjecaj slusanja starih pjesama. Prije je bilo puno teze doc do njih ,a tek ushicenje na otkrivanje neceg novog.. I danas naletim cesto na nesto novo i super stvari ali ono prije je bilo sve (ili nista, ko ce ga znat). (oneum 05.05.2019. 21:56)
  • nema te dugo na blogu, vidim (shadow-of-soul 22.04.2020. 16:30)
  • Moje ime je Shira elijah, želim podijeliti radosnu vijest o svom životu sa svima i onima kojima je potrebna pomoć u braku/vezi. Patila sam šest godina, muž me napustio, a ja sam nastavila rađati drugu ženu samo zato što me njegova obitelj nije voljela, a jer mu nisam mogla roditi dijete, sedam godina sam plakala jer se muž razveo od mene. Tražio sam čaroliju da mi je oblak pomogao na netu. Sreo sam toliko mađioničara, svi su skupili novac a da mi nisu pomogli, ali 3. kolovoza 2021. vidio sam online donaciju dobrog mađioničara po imenu Dr. Alaba. Odlučila sam ga kontaktirati kada sam ga kontaktirala, rekao mi je da je moj problem riješen jer sam ga kontaktirala, ispričala sam mu sav svoj problem i obećao mi je pomoći da vratim muža. Dr alaba me uputio i pokazao što da radim tako da ja slijedim sve upute i radim ono što je tražio nakon tri dana rekao mi je da će me muž nazvati prije nego što zaspim taj dan i ispričati se. Kad mi je sve ispričao, nazvao me muž i zamolio da mu se vratim nakon šest godina razvoda. Danas dijelim ovu poruku jer želim da svijet zna i da je to dobar posao, a također sam jako sretna što sam trudna i za one od vas kojima je potrebna pomoć, problemi na poslu ili napredovanje kontaktirajte dr. Alabu danas i riješite svoj problem ovdje je email: dralaba3000@gmail.com ili whatsapp/viber s njegovim brojem telefona: +1(425) 477-2744, obećavam vam da će vaš problem biti riješen (maya221 10.05.2022. 10:18)

    • << Arhiva >>

    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica