|
Godina dana, niti riječi. Dobra večer, prazna stranice. Zbilja se dugo nismo vidjeli, a za mene imaš samo neke stare bilješke? Ne mogu vjerovati, još me čeka nedovršena rečenica. Kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Kao da znam što sam tada htio reći. To je bila ideja koja pripada nekom drugom autoru, što sam uopće tada htio reći? Ove riječi su kraj jednog perioda, ali ne predstavljaju početak, čak štoviše... Ne znam da li je to zakašnjelo spasenje ili dodatno prolongiranje višegodišnjeg prokletstva.
Zamijenio sam ono što želim reći za ono što drugi žele pročitati. Jedini način na koji sam se ikad uspio izraziti, jedino mjesto na kojem nisam djelovao kao da izvlačim riječi iz guzice sam, sasvim prikladno, prostituirao. Možda čak uspijem izmjestiti ove riječi izvan kategorije rantova i žalopojki. Samo želim dovršiti tekst koji sam započeo prije godinu dana. Kad postaneš ono što su se drugi davno prestali pretvarati, shvatiš cijenu. Ideje su tako sanjive i neopipljive. I onda naše riječi postanu iskrene i počnu zvučati stvarno. U konačnici, nisam bio dovoljno dobar, još uvijek nisam. Svejedno, dužan sam. Dugujem ovo prijatelju koji mi je prije više od deset godina poklonio gitaru, prijatelju kojeg više nema.
Stoji ondje, san milijuna klinaca. Simbol gotovo patetične nade za bijeg iz anonimnosti i težaštva. Toliko ljudi ih kupuje, vješa na zidove ili svira dok im prsti ne krvare, u nadi i vjeri da je to njihov spas. Nikad nisam imao hrabrosti učiti glazbu svojih uzora. Svaka nova nota nije bila samo dio demistificiranja onoga u čemu sam toliko uživao, već i neko glupo umanjivanje genijalnosti koja je stajala iza svega. Strahopoštovanje koje gajim prema umjetnosti glazbe mnogi rezerviraju za roditelje ili za Boga. Oni su promijenili moj život, i ne samo to, učinili su ga boljim. Oni su pisali svoje pjesme, i onda ih desetljećima izvodili za druge. Sve te pjesme su s godinama utkane u samu tkaninu naše biti, vežu se na uspomene i dočekuju sutrašnjicu. Danas ih gledam sa neviđenom ljubomorom, jer sve što u posljednje vrijeme napišem nestane u trenutku nakon što udarim Enter.
Sjećam se kad sam prvi put učio svirati pjesmu Blood and Roses, mislio sam da je to najbolja pjesma koju sam ikad čuo. Niti danas je ne sviram kako treba, ali meni zvuči ispravno. Nikad se nisam uspio izraziti gitarom, nikad nije došla ni blizu riječima. Danas su na njenom vratu isti otisci prstiju, ali osoba koja ih je ostavila je posve različita. Žuljevi su nestali i njene metalne žice režu prste kao kad sam je prvi put imao u rukama. Htio sam naučiti svirati instrument, ali u nekoj bizarnoj zamjeni paradigme, on je meni očitao lekciju. Žuljeve treba zaraditi, a oni su tek prvi korak. Sjećam se te pjesme, tad sam posljednji put istinski bio dijete. Danas je to sretno sjećanje prožeto sjetom, čak i dozom tuge. Jer više nisam isti, a mi nismo ono što smo trebali biti. Trebam li provesti ostatak života vraćajući se nazad? Prođem kroz stare pjesme, i sjetim se nekih stvari. Zatim se samo prebacim na glazbu koja me ne podsjeća na ništa.
Oni koji običavaju zaboraviti su osuđeni sjećati se. Na tako repulzivan način mijenjamo jedno sjećanje za drugo. Dok gradimo svijet idealiziranih vrijednosti, rušimo kule uspomena. Odjednom sve treba biti bolje, da ne kažem idealno, ali jednostavno nije. Zato ne vjerujem u sudbinu. Svijet ljudi čitavo vrijeme prodaje tu sliku, kao da su te stvari izvjesne. Što ako sada, kad je vrijeme za stvoriti novi svijet, ne postoji ništa na njegovom početku? Zašto se rađa olakšanje u trenutku kad shvatiš da sve polako klizi? Vrijeme je da razjebem ovaj status quo.
|
