|
Bitter/
I've been bad, mistreated, they don't understand
Never make a diamond from a grain of sand...
Ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećao ovako dobro zato što se osjećam loše. Ljudi imaju neobičnu naviku da od drugih stvaraju niže životne oblike no što oni to jesu, a od sebe rade više no što će oni ikad biti. Možda je to neka vrsta obrambenog mehanizma. Poput ručice rezervnog padobrana kada ti svako mišljenje o sebi padne ispod granice tolerancije. Sama činjenica da je ljudski duh lako umiriti samozavaravanjem i nije neko iznenađenje. Kada se pretvoriš u jedno od onih čudovišta koja gaze moral i vlastite standarde zbog nečeg tako relativnog kao što je mišljenje, koliko ti treba vremena do samosvijesti? Koliko si u stanju razmišljati o tome? Da li uopće shvaćaš o čemu se tu radi? Ljudi su jadna bića koja ništa ne razumiju, a prokleti su limitiranim sposobnostima da ipak budu svjesni sebe samih.
Out in the jungle called the city
You'll never make it on your own
Svakim trenutkom relativne samosvijesti kao da se budim iz nenametnute hipnoze. Svakim buđenjem imam osjećaj kao da ponovno počinjem isponova. Svejedno, jasno mi je jedno. Nikad nisam hodao ovom cestom, putem koji me vodi na mjesto koje nisam u stanju pojmiti. Duboko u svijesti čovjeka, on vidi svoj raj. Svejedno, on ga ne može opisati. On traži ono što ne prepoznaje, čak ni kada to nađe. Zato živimo, tražimo, uzalud zaljubljeni u pokušaje praznih naznaka.
/Sweet
It was long ago, it seems like yesterday
Kada nemaš kamo, barem znaš da nigdje ne moraš biti. Možda malo stupidan pokušaj analogije, ali najviše si svoj kada si sam, u trenutku kad ti drugi glasovi ne razaraju misli. Kada pokušaš nešto, a znaš da ne možeš uprskati. Onaj trenutak spoznaje da nemaš ništa, a osjećaš kao da imaš sve. Onaj osmjeh koji imaš kad se probudiš ujutro i znaš da si sanjao sinoć. Kao da svi ti prespavani sati nisu bili uzalud. Znaj, bijedni čovječe, to je najbliže što ćeš ikad biti raju. San vidljiv poput odsjaja u oku, nije ništa nego jeka neke druge budućnosti. Budućnosti, manifestirane sekvencama naizgled nepovezanih slika. Jednostavno je, ako nešto vidiš, onda nešto postoji. Ako ne znaš tumačiti, ne znači da nema smisla.
I want to love, but it comes out wrong
I want to live, but i don't belong
I close my eyes and i see blood and roses
[Razvio sam glupu naviku da jedan post pišem, prepravljam, uređujem i brišem po mjesec dana. U konačnici, rezultat je lošiji od očekivanog pa obećajem (primarno sebi) više odvojenih postova u kraćem vremenskom periodu.]
|
