|
Nema duge uvertire ni predgovora koji treba ukazati na određene detalje. Nema grandioznog koncepta, scenarija za film ili novog dijela potencijalne trilogije. Nemam veliki plan, ovo neće biti iskustvo koje mijenja živote. Tvoj život će ostati isti, samo ćeš ga okusiti malo više i za kraj će ti ga ostati nešto manje.
Nerazvrstana sjećanja naviru dok zurim u zaslijepljujuću bjelinu otvorenog Word dokumenta. Nekad se pitam rađaju li ideje riječi ili je možda obrnuto? Kako sitnice mogu inicirati kreativnost u znatnijoj mjeri nego ogromne knjige? Ali postavljena pitanja ne garantiraju postojanje odgovora. Vrijeme ide neovisno o upitniku na kraju rečenice. Vjerojatno moramo živjeti u uvjerenju da smo barem malo posebni. Tek sićušan fragment, zanemariv postotak čovječanstva, unikatan. Ali istovremeno želimo biti slični, kompatibilni, a katkad čak i istovjetni. Čak da u univerzumu i postoje dvije identične stvari, njihova egzistencija može biti posve oprečna. Upravo ta sjećanja, naša povijest i iskustva nam daju jedinstven otisak. Unikatan ključ u kojem leže naše odluke sutrašnjice. Sve te slike, probuđene iz dubine sinapsi. Nestvarne, a opet tako jasne i opojne.
Lutamo. U šarenilu ljeta iz djetinjstva, u sivilu školske jeseni, u samoći zimske prehlade i endorfinu proljetne zaljubljenosti. Njihovi glasovi, na mjestima gdje smo se nevino igrali i sustavno trovali. Njihove ruke, uzdignute prema vječnome nebu. Tragovi krivudavih koraka na blatnoj obali. Odrazi njihovih očiju u beživotnoj površini vode. Um, rastrgan između veduta voljenoga grada i nevinosti žitnih polja. Košmar. Opcije i varijable, mimoilaze se i granaju ovdje. Bez početka i kraja. U trenutku zamrznutom u vječnosti, bez naznaka kako smo dovraga ovdje došli, bez ideje kamo idemo. Pogleda fiksiranih na žuto svjetlo semafora, bez trunke spoznaje što nas čeka već u sljedećoj milisekundi. San se urušava, ali budno stanje nije ništa stvarnije.
Sve to, a i mnogo više se manifestira u nedjeljnoj noći. Najprokletiji trenutak poznat čovjeku, namijenjen za odmor i rezerviran za nemir. Osjetiš li kako ti život ostaje – isti? Kamo odlaze naši dani? Ako ikad skinemo rukavice, i spustimo gard nesigurnosti, možda postanemo ljudi lišeni pretencioznosti. Ovo nije apel, niti obraćanje pojedincu. Ovo nije želja za boljim društvom niti osobna težnja nečemu boljem. Ovo je kontradiktorni bullshit proizašao iz pitanja: Kako je moguće da sam vidio tako malo humanosti nakon tolikih godina gledanja čovječanstva? Jedini iskren čovjek je pijan čovjek. Ostatak vremena, kad smo trijezni, u panici podižemo srednji prst uz popratni podsmijeh. Zamislite panike, što bi bilo kada bi ponestalo zrnaca pijeska u pustinji? Nisam nimalo bolji, ali katkad ostavim riječ iza sebe, kao naznaku da se može ako se hoće. Pisanje može biti najteža stvar na svijetu. Dobro, druga najteža stvar na svijetu. Još uvijek se treba probuditi sutra. Ali katkad je neobjašnjivo lako, realizirati ideju i završiti rečenicu. Zatim slijedi reakcija, odgovor. Tragikomično poricanje da njihovo mišljenje ništa ne predstavlja. Ali zapravo znači sve, jer si im uzeo trenutak njihovog života i rekao nešto, po mogućnosti nešto izbliza smisleno. Sav taj, često besmislen, monolog jest samo sjeme za jedan dobar razgovor, u kojem ćeš provesti ostatak života. Baš poput onog kišnog popodneva, ili sunčanog jutra koje još uvijek traje, iako se dogodilo prije deset godina.
Nedjelja navečer postaje ponedjeljak ujutro, i uopće nije zabavno. Uvijek postane kasno prije no što opet počne biti prerano. U zrakopraznom prostoru među ciklusima, riječi se gube, ne u beznačaju, već u vlastitoj svrsi. Mislio sam da ću ovaj puta biti druga osoba, ali mislim da uopće nisam.
|
