Mind mapping

Moram priznati da već neko vrijeme gledam jednu te istu sliku. Nakon dugo vremena prvi put ne znam što vidim. Svi znakovi su nejasni, ne osjećam izvjesnost sljedećeg logičnog poteza. Došlo je vrijeme kada je tišina i suviše glasna, vrijeme kada svjetlo simbolizira izgubljenost, a ne spas. Izgubljen si kada imaš premalo ili previše opcija, ja zbilja ne znam u koju laž želim više vjerovati. Svaki novi korak postaje korak predaleko. Što sam gori, to se mirnije osjećam. Savršeno nemiran u linearnosti neizvjesnosti . Čekanje sa spoznajom da ti se nikamo ne žuri, pa to je savršeno apsurdno.

Ridikulozno je koliko si pokušavamo olakšati način na koji pojmimo svijet oko sebe. Ljudi mogu imati percepciju prema meni, i ona će, makar različita, vjerojatno biti jednako točna kao i percepcija koju ću ja imati sam prema sebi. Prava istina će prikladno ostati na margini, a pogrešno percipirana osoba vjerojatno nikad neće postojati. Ali što je danas zbilja stvarno? Riječi, misli i osjećaji pretočeni u informacije koje kvare osjetila, životi svedeni na novac koji nitko nikad nije vidio. Život je svakim danom sve više virtualan, dok ga ne prekine smrt, očajnički mistificiran aspekt života koji je nemoguće dotaknuti ili kontrolirati. Ali i smrt se prodaje, iako baš i nema neku tržišnu vrijednost. Kraj će jednoga dana biti jedina stvarnost u inače nestvarnom svijetu.

Svaki put kada nastojim izvući pouku ili definirati lekciju koju sam naučio imam misli skrivene unutar misli. One rađaju riječi ironije, gorke ironije čiji okus niti vrijeme neće tako lako isprati. Stranice mojih sjećanja se polako počinju gužvati, njihova boja umire. Mislio sam ostaviti malo ironije za kraj, sad me strah da neće sve stati odjednom. Prije nekoliko dana sam skinuo narukvicu koju gotovo neprekidno nosim već više od četiri godine. Katkad se prevarim i kao da osjetim da je još uvijek na lijevom zglobu. Bilo bi smiješno reći kako je komad gume postao dio mene. Istina je da je taj komad gume postao moja navika, baš kao i sve na ovome svijetu. Možda je potreba samo druga riječ za naviku. Ali kako je moguće razviti naviku, pa i ovisnost o supstanci života koju nikad nisi okusio?

Zaista, bez jasne vizije, čemu se uopće nadati? Nada u budućnost, odbačena kao materijal za lošu prošlost. Može li se uopće sutra manifestirati subjekt koji danas nije postojao? Htio sam sagraditi bolju osobu za sunčano popodne zvano budućnost. Šteta što ta osoba nikad neće živjeti. Ali opet, tko danas uopće živi?

"Noć je samo tunel ...rupa koja vodi u novi dan" – Frank Herbert, Dina.

Još jedna od "onih" noći...
Mjesečina otvara utrobu noći. Ne mogu više čitati... sve te riječi počinju plesati u mojoj glavi.
No u ovom tunelu pojavila se svjetlost. Ništa ne ostavlja jasnim, a opet toliko toga otkriva. Taj šum... vjetar nosi lišće. Zamisli da te vjetar nosi poput lista. Zamisli da letiš!
Hladnoća, osjećam kako me grli, gotovo prolazi kroz mene. Zatvaram prozor.
Kao da je sa ugašenom svjetiljkom nestala i ta toplina, kao da me sada čeka samo sjećanje, ništa drugo nije ostalo...
Krevet je još hladan, jastuk je tako mekan. Kroz prozor ulazi mjesečina i ocrtava nepoznatu figuru na mojem zidu. Drvo u dvorištu nošeno vjetrom doima se mnogo življe no inače. Sjena u pokretu gotovo hipnotizira. Oči se zatvaraju. Treptaj... još jednom, još jednom... mrak.

For a while
I thought I fell asleep
Lying motionless inside a dream

Postojim, ali nestajem, nalazim se u stanju potpune jave. Novi svijet je ispred mene, carstvo sivog svijetla koje sam našao u mraku zatvorenih očiju.
Odjednom, gotovo nečujan zvuk.

Then rising suddenly
I felt a chilling breath upon me
She softly whispered in my ear

U polusnu sam vidio nejasnu figuru kako stoji pored mene. Taj hladan dah, taj divan glas. Da li sanjam?

Forsaken
I have come for you tonight
Awaken
Look in my eyes and take my hand
Give yourself up to me

Probudi se, ne sanjaš! Još tražim riječi kojima bih opisao njene oči. Duga kosa nošena povjetarcem koji je dolazio kroz otvoren prozor. Vjerojatno je ušla kroz prozor. Pogledao sam zavjesu, izgledala je kao duša dok joj je vjetar iscrtavao lik. Otrovan parfem me opijao, spremala se za ugriz, tad sam shvatio da oklijeva. Nije to mogla napraviti. Čak niti ona...
Odjednom sam stajao sam u sobi. Kako li je samo nestala? Gdje je otišla?
Kroz prozor sam vidio samo maglu. Samo maglu...
Ali magla nije bila samo vani, ona se nalazila i u meni, vješto skrivajući odgovore. No skrivala je i njezin lik. Koliko god htio, nisam mogao natrag dozvati njeno lice. Magla je bila i suviše gusta...

I waited painfully
For night to fall again
Trying to silence the fear within me

Utonuo sam natrag u san, ona se vraćala, ali samo u snovima. Više nisam mogao pojmiti realnost.
Novi dan! Samo jedan od njih. Prezirem svaku novu zoru. Mučnina uzrokovana sjećanjem, no sada više nisam mogao niti u snove pobjeći. Moje zadnje utočište je bilo otkriveno. Noć se neminovno bližila. Znaš onaj osjećaj kada vidiš nekoga negdje i onda ga se svaki puta sjetiš kada posjetiš to mjesto? Gledamo li svijet istim očima? Što ti vidiš? Čekao sam tu noć, nisam bio siguran želim li je ponovno vidjeti. Dodir sam sanjao, maštao da je sve to istina. Spreman otići do kraja svih krajeva, bio sam sputan konflikcijom sa stvarnošću.
...Ponovno sam malo čitao knjigu, opet me hvatao san. Zatvorio sam prozor. Ipak, i te noći je bila tu...

Take me far away
Close your eyes
And hold your breath
To the ends of the earth




note:Velik dio ovog texta je napisan još prije nekoliko godina, ali je do danas čekao nedovršen. Ovaj maleni izlet u priče bih volio zaključiti u obliku trilogije. Kako mi je sad krenulo, možda završim kroz 5-7 godina.

Ima dana kada se ujutro probudiš sa takvom komfornom sigurnošću da ti se taj dan ništa bitno neće dogoditi. Ali nekad jednostavno ne znaš, zato ustajemo iz kreveta. I dogodi mi se situacija kada naizgled nezaustavljiva sila naiđe na nepomičan predmet. Ne možeš biti dovoljno spreman shvatiti nepojmljivo, opisati neopisivo. Elan može gospodariti osobom baš kao i mizerija, vjeruj, nismo se popeli na najveće vrhove osvrćući se prema provaliji.

Lost in a sea of memories
Learning to fly again
Morning comes early
Trying to trust these wings

Sve što sam ikad htio je naći korelaciju između stvari u trenutcima kada izgleda kao da je nema. Možda smo svi izgubljeni u alkemiji života, u praznim pokušajima pronalaska nečega što ne postoji. Odbijam vjerovati u tu teško iskomercijaliziranu sudbinu, odbijam vjerovati da mi život može odrediti skup dovoljno složenih matematičkih jednadžbi. Svjedoci smo jedinstvenog skupa varijabli, svjedočimo nečemu doslovce nevjerojatnom, mi postojimo (u nekom smislu) u neponovljenom i neponovljivom trenutku. Svaki ovaj trenutak je nemoguće ponovno replicirati, i poput tvog DNK, on je kompleksno remek-djelo, i nikad neće biti dupliciran. Ironija neponovljive perfekcije leži u činjenici da ona ne može trajati. Ponizan sam čak i pred ironijom svijeta koji mi slijepo diktira pravila. Unatoč svakoj interakciji sa ljudima, bez obzira na svako pravilo koje su mi nametnuli, ja vjerujeM. Unatoč kontradikciji unutar osobe, urušavanju morala usred previsokog stepeništa ljudskog samoproglašenog identiteta. Ja znam. I neću se natjecati. Ironija može biti rukopis, ali samo karakter može biti identitet. On je u nama.

Now I've gotta sort out these dreams
Feels like watching your life on a big screen

Nekad svoj život moraš hraniti antitezama svega u što vjeruješ, samo da bi mogao izbaciti otrovan balast misli i sjećanja. Baš kao da liječiš mamurluk od vina mamurlukom od whiskeya. U općem koktelu emocija nemoguće je razabrati ono što ne želiš baciti. Ali baš tada spoznaš koliko napreduješ svakom novom odlukom. Sjećam se hrabrosti koju sam imao dok sam bio nešto mlađi, shvaćam koliko je neophodno ne prezati od ničega. Sada znam koliko je teško istovremeno biti hrabar i trijezan, jer nemoguće stvari želiš iz razloga što ih je najteže dohvatiti. Međutim, sad mi se čini da je gotovo sve izgubljeno, i ništa postignuto. Možda je logično preispitati svaku svoju odluku, ali nema logike u gubljenju vremena. Ostavi si vremena samo koliko je potrebno da ti organizam procesuira ovu posljednju kemijsku reakciju. Reakciju koja se pokazala nepotrebnom, kao i bezbroj njih prije.

When I fall
Lord I fall, I fall, I fall down deep

...you win again.