|
"Noć je samo tunel ...rupa koja vodi u novi dan" – Frank Herbert, Dina.
Još jedna od "onih" noći...
Mjesečina otvara utrobu noći. Ne mogu više čitati... sve te riječi počinju plesati u mojoj glavi.
No u ovom tunelu pojavila se svjetlost. Ništa ne ostavlja jasnim, a opet toliko toga otkriva. Taj šum... vjetar nosi lišće. Zamisli da te vjetar nosi poput lista. Zamisli da letiš!
Hladnoća, osjećam kako me grli, gotovo prolazi kroz mene. Zatvaram prozor.
Kao da je sa ugašenom svjetiljkom nestala i ta toplina, kao da me sada čeka samo sjećanje, ništa drugo nije ostalo...
Krevet je još hladan, jastuk je tako mekan. Kroz prozor ulazi mjesečina i ocrtava nepoznatu figuru na mojem zidu. Drvo u dvorištu nošeno vjetrom doima se mnogo življe no inače. Sjena u pokretu gotovo hipnotizira. Oči se zatvaraju. Treptaj... još jednom, još jednom... mrak.
For a while
I thought I fell asleep
Lying motionless inside a dream
Postojim, ali nestajem, nalazim se u stanju potpune jave. Novi svijet je ispred mene, carstvo sivog svijetla koje sam našao u mraku zatvorenih očiju.
Odjednom, gotovo nečujan zvuk.
Then rising suddenly
I felt a chilling breath upon me
She softly whispered in my ear
U polusnu sam vidio nejasnu figuru kako stoji pored mene. Taj hladan dah, taj divan glas. Da li sanjam?
Forsaken
I have come for you tonight
Awaken
Look in my eyes and take my hand
Give yourself up to me
Probudi se, ne sanjaš! Još tražim riječi kojima bih opisao njene oči. Duga kosa nošena povjetarcem koji je dolazio kroz otvoren prozor. Vjerojatno je ušla kroz prozor. Pogledao sam zavjesu, izgledala je kao duša dok joj je vjetar iscrtavao lik. Otrovan parfem me opijao, spremala se za ugriz, tad sam shvatio da oklijeva. Nije to mogla napraviti. Čak niti ona...
Odjednom sam stajao sam u sobi. Kako li je samo nestala? Gdje je otišla?
Kroz prozor sam vidio samo maglu. Samo maglu...
Ali magla nije bila samo vani, ona se nalazila i u meni, vješto skrivajući odgovore. No skrivala je i njezin lik. Koliko god htio, nisam mogao natrag dozvati njeno lice. Magla je bila i suviše gusta...
I waited painfully
For night to fall again
Trying to silence the fear within me
Utonuo sam natrag u san, ona se vraćala, ali samo u snovima. Više nisam mogao pojmiti realnost.
Novi dan! Samo jedan od njih. Prezirem svaku novu zoru. Mučnina uzrokovana sjećanjem, no sada više nisam mogao niti u snove pobjeći. Moje zadnje utočište je bilo otkriveno. Noć se neminovno bližila. Znaš onaj osjećaj kada vidiš nekoga negdje i onda ga se svaki puta sjetiš kada posjetiš to mjesto? Gledamo li svijet istim očima? Što ti vidiš? Čekao sam tu noć, nisam bio siguran želim li je ponovno vidjeti. Dodir sam sanjao, maštao da je sve to istina. Spreman otići do kraja svih krajeva, bio sam sputan konflikcijom sa stvarnošću.
...Ponovno sam malo čitao knjigu, opet me hvatao san. Zatvorio sam prozor. Ipak, i te noći je bila tu...
Take me far away
Close your eyes
And hold your breath
To the ends of the earth
note:Velik dio ovog texta je napisan još prije nekoliko godina, ali je do danas čekao nedovršen. Ovaj maleni izlet u priče bih volio zaključiti u obliku trilogije. Kako mi je sad krenulo, možda završim kroz 5-7 godina.
|
