Mind mapping

Moram priznati da već neko vrijeme gledam jednu te istu sliku. Nakon dugo vremena prvi put ne znam što vidim. Svi znakovi su nejasni, ne osjećam izvjesnost sljedećeg logičnog poteza. Došlo je vrijeme kada je tišina i suviše glasna, vrijeme kada svjetlo simbolizira izgubljenost, a ne spas. Izgubljen si kada imaš premalo ili previše opcija, ja zbilja ne znam u koju laž želim više vjerovati. Svaki novi korak postaje korak predaleko. Što sam gori, to se mirnije osjećam. Savršeno nemiran u linearnosti neizvjesnosti . Čekanje sa spoznajom da ti se nikamo ne žuri, pa to je savršeno apsurdno.

Ridikulozno je koliko si pokušavamo olakšati način na koji pojmimo svijet oko sebe. Ljudi mogu imati percepciju prema meni, i ona će, makar različita, vjerojatno biti jednako točna kao i percepcija koju ću ja imati sam prema sebi. Prava istina će prikladno ostati na margini, a pogrešno percipirana osoba vjerojatno nikad neće postojati. Ali što je danas zbilja stvarno? Riječi, misli i osjećaji pretočeni u informacije koje kvare osjetila, životi svedeni na novac koji nitko nikad nije vidio. Život je svakim danom sve više virtualan, dok ga ne prekine smrt, očajnički mistificiran aspekt života koji je nemoguće dotaknuti ili kontrolirati. Ali i smrt se prodaje, iako baš i nema neku tržišnu vrijednost. Kraj će jednoga dana biti jedina stvarnost u inače nestvarnom svijetu.

Svaki put kada nastojim izvući pouku ili definirati lekciju koju sam naučio imam misli skrivene unutar misli. One rađaju riječi ironije, gorke ironije čiji okus niti vrijeme neće tako lako isprati. Stranice mojih sjećanja se polako počinju gužvati, njihova boja umire. Mislio sam ostaviti malo ironije za kraj, sad me strah da neće sve stati odjednom. Prije nekoliko dana sam skinuo narukvicu koju gotovo neprekidno nosim već više od četiri godine. Katkad se prevarim i kao da osjetim da je još uvijek na lijevom zglobu. Bilo bi smiješno reći kako je komad gume postao dio mene. Istina je da je taj komad gume postao moja navika, baš kao i sve na ovome svijetu. Možda je potreba samo druga riječ za naviku. Ali kako je moguće razviti naviku, pa i ovisnost o supstanci života koju nikad nisi okusio?

Zaista, bez jasne vizije, čemu se uopće nadati? Nada u budućnost, odbačena kao materijal za lošu prošlost. Može li se uopće sutra manifestirati subjekt koji danas nije postojao? Htio sam sagraditi bolju osobu za sunčano popodne zvano budućnost. Šteta što ta osoba nikad neće živjeti. Ali opet, tko danas uopće živi?