Mind mapping

What you're sayin' it never really crossed my mind
Bila je to još jedna večer alkoholom induciranih odluka. Scena se odvijala u mojoj glavi, izazvana poluinformacijama i oblikovana dvojbenim zaključcima. Pijani slow-motion odvratnih mirisa i slika kojih se srećom sutra baš i neću sjećati. Zdravom razumu nepojmljiva rasvjeta nam je bojala kožu u plavo. Čovjek je prilično izdržljiva biljka, malo je situacija kada nismo u stanju naći soluciju. Ovo je bila jedna od njih. Baš tako, jedna od njih. Nalazio sam se u klasičnoj situaciji: „Should I Stay or Should I Go?“. Ironično, pretpostavljam da čak voli slušati The Clash. Ipak, mislim da su legendarni punkeri mislili na nešto drugo...
Počinjem uviđati razloge zašto je ponekad bolje ostati čak i na brodu koji tone.
I hear playin' and everybody's keepin' time
When illusion spin her net
I'm never where I want to be
I'm recallin' that girl I met in London town
Nisam bio siguran što se događalo unutar/izvan moje glave, novo pivo definitivno nije bilo od velike pomoći. Nije uputno baviti se matematikom u rane noćne sate, no to je lekcija koju bi svatko trebao naučiti sam za sebe. Nije uputno sumirati čitav svoj život kada ne znaš niti gdje se nalazi WC, i definitivno nije uputno kalkulirati svoj sljedeći potez u trenutcima kada ti je šank jedan od većih oslonaca u životu. Moje nebo je bilo crveno. Usprkos toj fazi posvemašnjeg bunila, čovjek napokon vidi ono što se skriva ispod kože, ma koliko mu osjetilo vida bilo izvrnuto. Tada sam vidio realnost vlastitih postupaka koje nikad neću moći opravdati, ali ih danas barem prepoznajem u neredu nesvjesnih pokreta i forsiranih refleksa. Distorzija moje stvarnosti je bila prisutna, ali ja sam vidio sve. Potencijalni promašaji ostali su samo pokušaji, ugušeni odgovorima koji nikad nisu stigli postati pitanja. Možda su neki snovi trebali postati sjećanja. Ta i mnoga druga pitanja ostavljam iza vrata koja bih, poučen prethodnim iskustvima, trebao dobro zalupiti. Postupak koji ne želim, ali pretpostavljam da moram. Zar je sve što mi treba u životu brava čiji ću ključ dva puta okrenuti i zatim dugo vremena razmatrati trebam li ga baciti? Čudno, imam dojam da nešto propuštam.
She was strange, young and tender and narrowed all my choices down
And liberty, she pirouette
When I think that I am free
We ran away into the night hypnotized
Našao sam put van iz labirinta bezličnih zidova koji su valjda predstavljali ljude. Opet sam mogao vidjeti svjetla grada, ali nisam mogao pronaći načine kojima mogu dokazati svoje pretpostavke. Repulzija i gađenje. Suočen problemom koji se nikako ne može odviti u željenom pravcu u biti istovremeno kupujem i tratim vrijeMe. Nisam siguran da postoji zakon fizike koji može dokazati nešto slično. Tamno mjesto u mislima koje zna za svjetlost koliko i rešetke znaju za slobodu. Zašto uvijek govore kako kraći put nije uvijek najbolji put? Još nisam doživio dulji put koji se pokazao boljim.
Ali nekad riječi imaju dva značenja. Osjećam kako ne idem nikamo, ali idem onamo veoma brzo. Dugo sam balansirao između isticanja i stapanja s okolinom. Samo sam htio mir, sada vidim, nikad neću biti na miru. U pokušaju da se distanciram, zaglavio sam do koljena u vlastitim mislima. Ridikulozno je koliko mi malo treba da krenem naprijed, a nepojmljivo koliko se stvari mora poklopiti da do toga dođe. Želiš konzumirati vlastiti život, zar ne? Svatko želi barem vidjeti kakav je okus.
You carved your name right next to mine, English Eyes


Watched by empty silhouettes
Who close their eyes, but still can see
No one taught them etiquette
I will show another me
You took the bishop when the king was standing right in front of you

YOUR HONOR...
All of this and more of nothing in my life
Uzaludnost ovog slučaja je najveći presedan u povijesti svemira. Možda karikiram, ali karikatura od čovjeka se usudi staviti pod upitnik kozmički balans, sve svjetske religije, te zdravi razum i logiku, kao temelj onoga što jesam, ili barem onoga što jednog dana želim biti. Svatko od vas, gospodo porotnici, je čovjek od krvi i mesa. Možda možete dati svoj glas, ali presuda je tako daleko izvan svakog utjecaja.
Da postoji, Sizif bi mi se nasmijao. Naime, kako ću dokazati da smo robovi samih sebe kad hodamo životima ponašajući se kao da su naši stavovi činjenice? Zapamti, odnosno zaboravi. Sve je to iracionalnost transformirana u kemijske reakcije. Savršen komad DNA, kako plitko. Bitno je, ali ja više nisam siguran zašto. To je Pirova pobjeda zamotana u ukrasni papir, to je znatan korak u putovanju. To je kao onaj osjećaj da si nešto zaboravio. Zašto tako površno društvo cijeni nešto tako istančano kao što je umjetnost? Zato što volimo unikate, jer patimo na neponovljivost. I ja to cijenim, onako kako samo vjetar puše, onako kako samo kosa raste. Suludi razlozi zašto više nije zabavno spavati. Prilažem podočnjake kao dokaz. Zašto se uopće trudim? Koji je danas dan? Danas je odličan dan za početak ostatka života.
No colored clay
OBJECTION!
Individuality not safe
Dopustite da završim. Poput kapi krvi koja nezaustavljivo klizi niz kožu, i ne možeš je obrisati. Najsporiji dodir koji možeš zamisliti, prirodna verzija famoznog kineskog mučenja vodom. Kap po kap, razlivena svakom porom, bez logičnog ritma, razara um koji jednostavno ne može raditi sa postojećim inforMacijama. Nepobitan znak da je život stvarniji no što mu to želim priznati. U suludom, vrućem bunilu, iluzija umotana u san. Ne umanjujem iluziju, već degradiram sebe, i osjećaj je odličan.
U svim alternativnim verzijama stvarnosti koje se moj um usudi projicirati, ja sam izgubljen. Ne žalim za postupcima, ništa ne bih mijenjao. Ne iz razloga što tako obožavam svoj životopis, već zato što me strah. Da se sutra vratim u prošlost, ne bih znao gdje si ti. Postoji samo određena količina neznanja s kojom mogu egzistirati u miru.
As of now I bet you've got me wrong
OBJECTION OVERRULED.
So unsure you run from something strong
Ne želim riješiti svaki problem koji imam, ja želim stvarati nove probleme. Sada sam stariji no što sam ikad bio. Koliko dugo svemir očekuje od mene da se igram u pijesku? Ne želim kompromitirati svoje pravo na kompromise, ja želim stvarati, znam da mogu kada imam pravi vjetar u jedrima. Ja želim, nakon toliko vremena, toliko revidiranih misli i beskrajnih analiza, ja želim! Znam da u ovom Svemiru postoje harmonični plesovi gudala violina koje moje riječi ne mogu niti dotaknuti, sinergije sila koje tvore krajolike neobjašnjive bilo kakvom matematičkom jednadžbom. Ali postojim i ja, gotovo kao antiteza svemu gore navedenom, i ne želim da na tome ostane.
I haven't felt like this in so long
FINAL WORD:
Wrong, in a sense too far gone from love
Ako ne možemo stvarati svoju sudbinu, onda jednostavno odbijam vjerovati u sudbinu.
Jebi se Svemire!
That don't last forever
...VERDICT?
Something's got to turn out right