Neon shines through smoky eyes tonight
One for the blank page!
It’s 2 am - I’m drunk again, it’s heavy on my mind
Možemo li čovjeka gledati kao reakciju na okolinu čiji su faktori temeljito formirali njegov život? Dojma sam da se to tako zorno manifestira, kada izgubljeni u noći, utopljeni u cugi, pretplaćeni na red, držimo vlastite marginalne govore. Probijanje kroz nesnosnu, tragikomičnu gužvu lica obasjanih plavkasnim svjetlom ekrana. Moj ekran miruje čitavu noć. Prema mojoj slobodnoj procjeni, vrijeme je za jedno piće. Jedno za opuštanje, drugo da se zabavimo, još jedno za onaj text koji već neko vrijeme planiram napisati. Što je najgore što se može dogoditi? Poživjet ćemo dovoljno da potratimo novi dan. Bit ćemo u krivu dok tražimo svoje pravo, hodajuće personifikacije naše okoline. Kako je ovaj grad uopće postao dio nas? Mi, ove vražje riječi bi bile drukčije da nisam u ovom gradu. Kako smo to mogli dozvoliti? Iako ne znam da smo imali izbora. Zašto ih moram susretati na ulici i pogađati hoće li me pozdraviti dok pažljivo traže svoj dizajn za život? Valjda smo nešto više od sume omiljenih pjesama i upamćenih citata iz bezbroj filmova i omiljenih knjiga. Nije li zatupljujuće koliko jedna dobra rečenica može malo predstavljati?
All work and no play makes Jack a dull boy. All work and no play makes Jack a dull boy.
Give us another!
All work and no play makes Jack a dull boy. All work and no play makes Jack a dull boy.
Danas sam zaboravio brojati dane, a prošlo ih je podosta. Nisam siguran kada prestati s brojanjem, a početi s odbrojavanjem. Zanimljivo kako parametri mogu stvarati ili lomiti stav ovisno o referentnom stajalištu. Katkad pod dojmom spoticanja o riječi poniznosti, dajem sve od sebe kako bih umanjio sveprisutan utjecaj. Psihosomatska ljubav. Uvjerljivo poput molitve nevjernika, slijedi zatiranje svakog simbola. Istovremeno me briga i svejedno je. Lijep pokušaj, zar ne? No, što je, tu je – ili kako već ide ignorantna mantra nesalomljivih.
And satisfaction feels like a distant memory
One more drink and I'll move on.
And I can't help myself
Staklo se nehotice razbije i na površinu izađu stvari koje smo htjeli držati podalje od sebe, ali dojma si da uvijek nađu put unutra. S novom čašom shvatiš da su one oduvijek bile unutra. Postoji nešto neobično u načinu na koji hrđamo, tvrdoglavost koja se opire prolaznosti koju vrijeme uvjetuje. Pretjerane analize beznačajnih riječi, nove visine razočaranja i provalije nade. I zato ne znam jesam li pokleknuo ili smogao snage. Razlika je nevjerojatna,a rezultat ću požaliti već sutra, znam. Ali sve mi se čini mogućim, dojma sam da je ovo izvedivo.
Sry to call You when I'm high.
One for the road.
Oh Holy shitness!
Imam briljantnu ideju; oslonimo se na riječi! Riječi često zakažu. Uzalud trošim vrijeme, nisam našao ono što sam tražio. Mi ljudi smo takva labilna nakupina šljama. Našem sušnom postojanju očajnički treba štaka. Zato smo i izmislili stvari poput religije za one koji će samo tako povjerovati i politike za one koji misle da su pametniji. Za sve ostalo tu je alkohol. Možda ponekad zbilja treba loša isprika da napraviš dobru stvar. Što tek činiti kada imaš dobru ispriku? Ne možeš živjeti da bi tratio novi dan. Živi da bi gradio za novi dan. To je moj dizajn života. Što je malo, a što je mnogo? Nikad nije dovoljno, to je jedina spoznaja. Zato možda trebamo još jednu za put.
Blak and blu. Oh no, don leave me.
One more drink and I'll be gone.
Blak and blu. Follow, don't lead me.
Blak and blu. No, I wont leave you.
Post je objavljen 09.02.2014. u 03:20 sati.