Mind mapping

Moram se suzdržati da ovaj text ne bude analiza vremena u kojem se nalazimo. Mislim da nam je dosta filozofa koji ukazuju na očigledno, fasciniranih vlastitim zaključcima. Odbijam rezimirati stvari koje se događaju iz dana u dan, jer komentari više nisu potrebni. Naši životi su postali odraz situacije, ovaj text nije ništa drugo nego posljedica. Stil života danas je reaktivan, a naši odnosi gotovo tehnogene prirode. Stoga, čini mi se gotovo nakaradno prikladno vratiti se staro virtualno mjesto s kojeg sam gotovo pa iščezao kroz godine.

Ne znam, možda je čak i znak slabosti vraćati se na stariji default koji realno nikad nije upalio. Osjećam se kao još jedan izlizani bend, koji tvrdi da će novi album biti povratak korijenima. Ali znamo da neće, ja znam da neće. Ne mora nužno biti lošije, ali će svakako biti različito. Srećom, nema okorjelih fanova koji će s gađenjem parati omote i paliti stranice.
Kad pročitam posljednju stvar koju sam napisao ovdje, prije više od godinu dana, imam dojam da gotovo i nemam nešto novo za reći. Gotovo nevjerojatno, s obzirom na konstantnost promjena koje se događaju s vremenom. Nameće se logičan zaključak, očigledno sam prestao biti gladan.

Zašto imamo običaj s dozom sjete gledati na neka sumorna razdoblja u životu? Već sam bio ovdje, zatvoren u četiri zida, zadubljen u analiziranje vlastitih riječi. Dugo vremena mi je jedini cilj bio bezočni bijeg, makar i u nepoznato. Na kraju sam ostao, uvjeren da ostanak nije kapitulacija, već trijumf. I dok je jedan set vrijednosti uzeo maha, drugi je posve iščezao. Sve sam promijenio da bi mi moglo biti isto.
S druge strane ekrana.

Sama mogućnost da sada mogu s tobom instantno prekinuti komunikaciju i da se više nikad nećemo čuti, a vjerojatno ni sresti, je nekoć bila gotovo revolucionarna. Toliko puta, bilo bi mi sasvim dovoljno. Sada je ta opcija tek tanak led na kojem sam se našao dovoljno puta.
Tvoje riječi nemaju boju ni ton, one su samo zacrnjeni pixeli na mojim ekranima. Samo nešto što si onako ovlaš ostavila, da pročitam i zaboravim kao da se nikad nije dogodilo.
Zar je moguće da je instantna navala endorfina za jebenu notifikaciju postala jača od želje da nešto stvoriš? Zbroj gotovo univerzalnih faktora koji praktički diktiraju osjećaj neke zadovoljštine se sveo na množenje s nulom.

Ovaj text nikako ne može pročitati moja verzija od prije deset godina, možda i bolje. Ali sada pišem anonimni komad texta koji će rijetki pročitati, u vlasititoj garaži, usred nezapamćene COVID-19 pandemije. Ova stranica nikad nije bila dnevnik, kontinuirana naracija nekog života.
Bezbroj propalih autora tvrdi da pisanje ima terapeutski učinak. Nakon stotina ispisanih stranica, dojma sam da se radi o tendenciji napaćenih sanjara da opravdaju svoje nedosanjane snove. I nema ništa loše u tome, dajmo terapiju potrebitima. Eto što se dogodi kad čovjeku uzmeš pravo na birtiju.