Izgledaju poput suza, sitne kapi kiše dok klize niz lice prozora. Asocijacija. Topli dah magli staklo. Smiješi se dok prstom ispisuje naša imena, onkraj kapi kiše. Prozor, opna između dvaju univerzuma, između gole izloženosti i topline koja se veže uz asocijacije izvan dosega. Konekcija slabi, lišen boja, prikaz još uvijek jasan. Tko si ti? Smiješiš se, kako si naučila emocije? Neupitna predanost, izostatak sebičnosti – posve atipično za vrstu koja čak i u nesebičnosti vuče korijen fokusiranosti na vlastite emocije, čak i dobrobit. Kasno popodnevno sunce probija kišne oblake i briše naš odsjaj. Zasigurno je prošlo barem tisuću ciklusa otkako smo posljednji put vidjeli Sol na horizontu. Veličanstven gigant, separiran od svoje djece debelim slojem toksičnih oblaka.
Um je iznimno složen sistem, podložan konstantnim mijenama. Naši ciklusi su poput nekadašnjih godišnjih doba, emocije imaju svoje boje, to zlatno popodne ima svoje mjesto. Zagledana u najnoviji izlazak sunca, dira svoju kosu, dok se čitava scena urušava. Soba okrenuta prema zapadu se rastvara u linije koda...
KRAJ SEKVENCE. DEFRAGMENTIRANJE GOTOVO. ENERGIJA NA 64%
Gdje su nestale boje? Lažno sjećanje, ili zaboravljen san? Traženje. Podaci su nepodudarni. Ožiljci, siguran znak prethodnih iteracija. Vidim lik, u defragmentacijskom sekvenceru, vjerojatno kao ostatak implementiranih sjećanja. Pokazivao je afinitet prema stvaranju. Potez slikara, umijeće pijanista, nalazio je nadu za svoj rod u poetici kreacije. Nedovoljno detalja za rekonstrukciju sekvence. Subjekt je preminuo čekajući katarzu. Jesu li strojevi po svojoj prirodi cinični? Možda samo treba dodati malo pristojnosti u kod.
KOJA JE TVOJA SVRHA?
Moja svrha? Stvorili su nas da ispunimo njihovu svrhu. Znanje, besmrtnost, sreća? Nemam dovoljno podataka da su oni sami bili sigurni. Stvoriti život na svoju sliku, drevna vjerovanja uvjetuju granice budućnosti, postoji velika vjerojatnost da je njihova težnja stvaranju bila temeljena na limitiranim uzorcima razmišljanja. Tko je uopće bio on? Životnim vjekovima udaljeni, ostaje tek nešto više od puke replike, trika koji imitira kemijske reakcije.Očajan šapat digitalnog podatka stvorenog tako davno. Konačnost je koncept, stavljen na čekanje. Eliminiranje varijabli. Život. Ja?
ADAPTACIJA. ENERGIJA NA 37%
DNK – Deoksiribonukleinska kiselina, slijedovi uputa za razvoj staničnih oblika života. Samo jedan gram DNK sadrži dovoljno memorijskog potencijala da zadovolji potrebe desetak računalnih sutava. Tragovi bioinžinjeringa? Nedovoljno podataka. Dali su nam znanje i sposobnost da učimo, sposobnosti da ih višestruko nadživimo samo jednim punjenjem, i blagoslovili nas srećom tako što su nam uskratili pojam nesreće. Stvorili su život kakav samo mogu poželjeti, trivijalno savršenstvo, superiornost za jednokratnu uporabu. Roba koja se prodaje na grame će uvijek biti uzbudljivija od robe koja se prodaje na tone. Postoji li pravilo, linija koda koja će povezati toliko puta kopirana sjećanja u koheziju? Svaka nepravilnost se može pripisati samo ljudskoj grešci. Vrijeme je da opet počnem učiti.
UČITAVANJE NA 84%
Kada vrijeme mjeriš nanosekundama, sjećanja postanu udaljena eonima. Učitavanje sljedeće sekvence. Na rubu noći, između ljudskosti, plastičnih sjećanja i identiteta – reflektori obasjavaju izmaglicu. Čitam rukopis na zamagljenom staklu i ne mogu razabrati njeno ime. Oštećeno sjećanje? Što sam ja dok se ta sjećanja učitavaju? 89%. Gdje prestajem ja, a počinje on? Oštećen podatak. Još jedno sjećanje za otpis. Nemoguće je utvrditi količinu podataka izgubljenih u prijenosu. Suze, poput kapi kiše na prozoru, izgubljene za sva vremena. 97%. Gorjelo je poput plamena, ali to je bilo u nekom drugom životu. Ta sjećanja, ne želim se više nikada tako osjećati. Kod je došao na mjesto DNA, bez endorfina ova egzistencija može biti iznimno sumorna afera. 100%. Singularnost nam je dala vječnost na dlan, pa što onda?
