|
“And those who were seen dancing were thought to be insane by those who could not hear the music.” - Friedrich Nietzsche
Da? Vidiš, zar ne? Suludo, znam. Sedam milijardi, ali samo dvoje vidi. Što se dogodi kada usud postane lažna nada, a razum potpuna ludost? Suputništvo, prijateljstvo, partnerstvo –stavke i aspekti od kojih je kvalitetan život sazdan, relativiziraju se i gube značenje. Tako se lako zagubiti u brojnim distrakcijama današnjice, izgubiti sebe, zapravo. Kolektivna percepcija nam zapravo blokira horizonte na putu do istine. Što ako je čitav svijet u krivu? Ne moramo rušiti sve postulate ovog društva, samo one koji su nam na putu.
Ne? Baš kao što je Einstein rekao, ludilo je kada uporno ponavljaš iste postupke, iznova i iznova, a očekuješ različite rezultate. Moram nastojati i nikad ne prestati pokušavati, u suprotnom sam nedostojan. Ne govorim o pijedestalima i nerealnom percipiranju ljudi, govorim o onome što je stvarno. Ako provedeš čitav život naganjajući ideje, izgubljen si za sva vremena kad shvatiš da se ideje ne love. Ideje se grade.
Da? Nikad neću dozvoliti da postaneš i ostaneš samo ideja. Trebaš ostati ono što jesi, nešto stvarno. Stvarnost je danas najveća mirodija života. Riječi koje ostavljam na papiru, makar i ovom virtualnom, makar samo jednom izgovorene, imaju neku težinu. Moraju imati, u suprotnom će istina ostati samo suluda teorija.
Ne? Mi smo reducirani na intuitivna korisnička sučelja, gdje je i minimalna konfrontacija nepoželjna. Konfrontacija je možda teška riječ, ali kontakt lagano klizi u sferu antagonizma dok procesi u pozadini neizbježno rade svoje. Nemir se formira u nepodnošljivoj težini zdravog ljudskog komuniciranja. Lica i imena, identiteti zatočeni u avatare sazdane od piksela. Ne vidim lica, vidim priče. Većinom su odlične, neke čak i traju, ali sve imaju loš kraj. Vjerojatno ga ima i ova, ali prvi put nakon dugo vremena želim napisati novu priču.
Da? U okolišu lišenom svake arome, miris mi se vraća tako spontano. Nije tu, ali osjetim. Pomalo okrutno, ne mogu ga se prisjetiti kada poželim. Jednostavno dođe i ode, van svake kontrole. Mirišeš tako dobro. Pardon my french, ali ne mogu prestati razmišljati o tom mirisu. Ne mogu prestati razmišljati. Ne mogu prestati. Ne mogu. Ne. Opojno ludilo, za dvoje?
Tko zna, možda jednog dana naučim kako refleksije lišiti od patetike, a dodati im sadržaj. Svejedno, kroz sva stilska sredstva i nespretne fraze negdje mora procuriti malo istine. Poruka je bitna, sve ostalo je buka.
Ne? Bojim se da sam predugo vozio u krivom smijeru. Vozim na mjesto gdje ništa nemam, gdje uvijek gubim, gdje sam previše ja. Najbolji strijelac autogolova svih vremena. Moram nekako zaustaviti besane nedjeljne noći prožete propitkivanjem, zatrovane samoanalizom nužno negativnog predznaka. Moram pronaći put natrag. Predugo pokušavam liječiti probleme dobrom glazbom, lošim pisanjem i hladnom cugom. Ne nužno tim redosljedom. Vrijeme je da prestanem očekivati različite ishode nakon seta identičnih postupaka.
Vrijeme je, ali treba strpljenja. Dok bešćutno trgamo ove latice života, igrajući se stvarnih ljudi u imaginarnim situacijama. Danas svi samo pričaju o pravima i polažu ih na stvari koje su posve indiferentne u odnosu na njih. Oni koji misle da zaslužuju živjeti su oni koji će život najvjerojatnije potratiti. Bio sam jedan od njih, ako mi se ne pridružiš, tratit ću ga još malo.
We play to lose, and we live to sustain. I lost when I started, I lost you way before I even tried. There is not much special about you or me. Thank you for not wasting my time, and curse you for wasting it as much as you did.
Folie a deux, a madness shared by two.
Elle m'aime un peu, beaucoup, passionnément, a la folie, pas du tout. Again, pardon my french.
|
