|
Gigant:
Zar smo potratili još jednu večer? Prazna ulica. Odjek nas samih, odjek tišine. Odjek ničega odisao je takvim gorkim savršenstvom. Jedva samosvjesni entiteti koji opasno kasne na vlak spoznaje. Nakon nestanka u sjeni ostaje vizualna jeka, lagano mreškanje na granici jave i sna. Razbijeno staklo na pločniku. Završena je još jedna uzaludna vježba u neobičnosti. Jedna od mnogih.
Misli ulupane u ništa, bačene u vjetar. Riječi nikad ne izrečene, popuštaju pod teretom djela nikad učinjenih. Ne postoji okolina i otegotne okolnosti, postoji samo rizik, gotovo get-out-of-jail-free-card za namjeru i reakciju. Možemo porazbijati sve čaše, ali mehanizam svejedno radi svoje. Svjetovi idu dalje i svi imaju glavne uloge u svojim sporednim životima. Scena je široka, guranje je ludost, jer ne možeš biti u potpunosti spreman. Ali, svi koji su ondje, progurali su se kroz usku nišu, pronašli put iz sivih masa lišenih sive materije. Uzmi svoju priliku, ovo nije raskrižje na kojem ćeš prodati svoju dušu.
Katkad se pitam da li se namjerno sebično stavljam u sve te situacije, samo da dobijem još riječi? U nama postoji nakaznost uvjetovana ustrojem disfunkcionalnih vrijednosti. Ovo mjesto prestaje biti moj dom, ne znam što to znači. Kako jednome gradu dati najbolje godine svog života? Ne ovdje.
Svijet se dijeli na dvije vrste ljudi, one koji dijele svijet na dvije vrste ljudi i one koji općenito generaliziraju.
Insekt:
Zaboravismo navinuti sat, on ne može kucati bez nas. Sila vremena nas zavlači u petlju nehotične destrukcije, granica između racionalnog i emocionalnog se briše. Daleko smo dogurali bez našeg stvoritelja, što će se dogoditi kada naše kreacije budu mogle bez nas? Možda postoji bog kojega nismo vrijedni, ali čemu onda strah i bogobojaznost? Imam tendenciju vjerovati da imamo boga kojeg zaslužujemo, a vi sami zaključite što to znači, jer je to ionako stvar osobnih preferencija /viđenja /miskoncepcija.
Život, razum i njihove loše imitacije. Pojave za koje ne znamo da postoje, ali su nekako oduvijek bile tu, postaju iznenađenje koje to nikad nije trebalo biti. Vječna igra viših oblika života, hijerarhija među stvarateljima. Tantijemi i molitve će se slomiti na leđima čovjeka.
Između jarke svjetlosti koja pali kožu i ledenog mraka koji ledi krv. Naše pjesme će nestati, njihove crkve će ostati arhitekturalni spomenici zavedene kulture, smrznuti crnilom nuklearne zime. Povijest će napokon prestati biti općeprihvaćena kolektivna iluzija zaboravljenih zabluda. Što će biti kada priče nestanu, a posljednji otisak prsta se obriše? -Ništa, apsolutno ništa.
Ne postoje istinski nacrti i planovi, naši su previše rudimentarni i očigledni. Ne, postoji samo kaos. Kaos je pravedan i daje rezultate. Zbog kaosa noću mirno spavam. Nije moguće replicirati ludost, ne postoje metode u nasumičnosti. Sve ovo je tako veliko, čudi me kako ne popustimo pod tlakom univerzuma. Stoga trebamo graditi spomenik za godine koje dolaze, na vječnost koju moramo zaraditi.
Plot twist: gigant i insekt su jedno.
|
