Always the summers are slipping away...
Postoji nešto katarzično u brzoj vožnji. Ne znam što točno, možda osjećaj kontrole. Čovjek je stvoren da uvijek ide brzo i bude ovisan o kontroli. Vožnja je samo ilustracija te tvrdnje, u kojoj odnos kočnice i gasa prikazuje naš vječni ples na rubu kontrole. Život se tako često svede na doziranje sastojaka u nepostojećem receptu. Ne postoji stabilnost, već njena iluzija rođena u rukama ljudi koji su očito bili podobni. Svi mi hodamo po vodi prije no što počnemo tonuti. U ovom shizofrenom svijetu, gdje svi postupno ludimo u iščekivanju sreće koju nam nitko nije obećao, ali svejedno polažemo nevidljivo pravo na nju. Ova spoznaja nije pitanje ukoliko je samo pitanje vremena. Nalazim kako je nemoguće pronaći poantu sjećanja uronjenog negdje duboko na ušću gorčine egzistencije i slatkog zaborava. To je stvar koju odbijamo naučiti. Kompleksne stvari ne možemo objasniti jednostavnim odgovorima.
Ne postoji više atmosfera, ili su moja osjetila dovoljno zatupljena. Prošlo je deset godina otkako sam posljednji put koračao tim ulicama. Godinama nisam razmišljao o ljetima na toj obali, njenoj nevinoj zabavi koja je bila lajtmotiv moje rane srednjoškolske mladosti. Refleksija se gubila u nasrtajima valova, identitet osuđen na fotokopiranje je postupno ispran ustrajnom plimom. Godinama kasnije, ova plaža je trebala biti nešto više. Što je drugo bitno u trenutku kada si spreman prodati ostatak zdravog razuma? Što ako kusur bude sramotan, a uloženo se vrati u obliku provokacije bez presedana? Tragedija naših iskustava je u tome što ih možemo implementirati tek na buduće iteracije sebe samih. Kao da ti pojedinci neće biti dovoljno prokleti. Ono što je nekoć neizmjerno darivalo sada nemilosrdno uzima. Gorivo više nije isto, a mjesto odakle dolaze nove riječi je vjerojatno daleko.
“I write differently from what I speak, I speak differently from what I think, I think differently from the way I ought to think, and so it all proceeds into deepest darkness.” – Kafka
Dolje na plaži sve je isto, samo mi nismo
Negdje se sve zagubilo, zajedno s morem. Daleko je ostala plaža na kojoj sam odrastao, a bio sam tako blizu. Ironija plastičnosti sudbine je tako poetske prirode. Obali uz koju sam odrastao nisam prišao niti koraka. Samo sam je gledao uz hladno piće s balkona hotela. Uz pratnju ljudi koji nisu znali izjednačiti moju empatiju, amplificirati moje ludilo. To je iskustvo za nijansu uskraćeno, i znao sam da neće proći mnogo vremena prije no što ti obrisi nestanu u sisačkoj magli. Što je čovjek ukoliko nije suma vlastitih iskustava, ovisnik gladan sljedeće velike stvari? To je iskustvo koje će te stvoriti ili slomiti, ti rijetki anđelu. Katkad čak i pod cijenu guranja glave kroz zid u trenucima kada više nema kamo. Nemoj se ni usuditi stati kada trebaš krenuti.
...ovo "ljeto" nije moglo završiti dovoljno brzo.
Post je objavljen 10.10.2014. u 00:31 sati.