|
„Sjeverna strana jednokatnice bila je isprana vjetrom, a Filipu je bila potpuno tuđa pomisao, da je pod krovom te sive, zelenkaste jednokatnice (jednom davno) raslo njegovo vlastito krvavo, tako neizrecivo intenzivno djetinjstvo.“ – Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza
Kada utihnu note, shvatiš koliko je tišina precijenjena. Već nekoliko dana nema glazbe u ovoj kući. Zbog nekog usiljenog običaja, nametnute potrebe za izmještenim dignitetom. Ljudi često imaju potrebu reagirati, ma kako iracionalno. Onda slavimo smrt i umanjujemo život. Honoriranje sjećanja, lika i djela postane sekundarno, a običaji, forme i protokoli se nađu između čovjeka i prirodnih, pa i zdravih emocija. Glazbu sam slušao tek tiho i kriomice, konzumirao poput kakve droge. Ali bila je bolja od cuge, bolja od svake droge. Bila je lijek za tišinu koja je zjapila poput otvorene rane. Samo me glazba mogla asocirati na šarenilo života koje se nekoć nalazilo unutar ovih zidova. Dječji smijeh koji odzvanja hodnikom, nebitne i preglasne rasprave ili duge razgovore uz šalicu kave. Pogledom sam tražio odraz, ali ogledala su bila prekrivena bijelim plahtama, još jedan idiotski običaj. Fotografije, osobne stvari i uspomene, zarobljene ispod poklopca neoznačene kutije. Ogoljen do zidova, obiteljski dom je postao tek –kuća.
This house, this house is empty now
Čitav život sam to uzimao zdravo za gotovo, ali sada se pitam. Odakle ti gorivo da napraviš sve ovo? Ja još uvijek ne znam imam li ga dovoljno da ti napišem ove posljednje riječi. Ali snaga nije u stvarima koje si učinio, već u odlučnosti da se uhvatiš u koštac sa novima. Bez lažnih pretenzija, ljubomoran sam, jer znam da ću teško izjednačiti takav pristup. Srećom, znam da ne moram, jer svatko ima svoj put. Negdje uz stepenice, jedan put je došao do kraja.
These rooms echo with the ghosts of words
Govorio je mjesecima da želi popiti još jednu rakiju, ali kada sam ga pitao, pogledao me onim izgubljenim, dementnim pogledom. Svejedno, ponovio sam pitanje i pristao je. Starče, ovo je posljednje piće koje pijemo zajedno, nisi u stanju pojesti žlicu juhe, kako možeš popiti čašicu ljute rakije? Prvo se, onako instinktivno kucnuo samnom, zatim rekao: „Živio sinko!“ i iskapio čašicu kao mladić mojih godina, a ne kao ispijena figura izjedena karcinomom. Nije bila stvar u glupoj čašici rakije, to je bila naša krv, ovdje smo bili isti. Osjećao sam se kao da je to posljednji pozdrav, nakon svih godina, posljednji ljudski trenutak koji smo imali. Zatim me pogledao praznim pogledom i upitao: „Jel' to bila rakija?“. Onda me podsjetio da pijem sa strancem, sjenom jedne osobe. Moj djed je već godinama mrtav, ovo je samo bila isprazna fizička manifestacija života koji je trajao predugo.
These walls that no one could pull down
Are crumbling and falling apart
Koraci odzvanjaju njegovom praznom sobom, kraj je tako nestvaran, ali svejedno umirujuć. Sve priče su završile, zrake popodnevnog sunca ocrtavaju samo jednu siluetu. Znam da zakazujem opet, jer znam da neću završiti sve što sam započeo. Ne kao on. Jednog dana će ova kuća postati ruina, samo nakupina betona i kamena. Temelje će progutati crna zemlja, tavanske grede će istrunuti. Neće biti spomena o kući, kao da nikad nije niti postojala, kao da se sve naše priče nikad nisu dogodile. Nema digniteta u smrti, mira u životu, ni spokoja u tišini. Kada si našao svoj mir, meni je ostala tišina u kući.
|
