Dvorci, crkve i stari gradovi
05.05.2018., subota
Bisag
|
Kada spominjemo dvorce ,gradove,kurije nekako nas sve skupa veže za Zagorje,Slavoniju,Liku,Kordun,no malo njih se osvrne i na Prigorje ,koje je isto tako važno u graditeljskom smislu za cijeli zbroj tih starina.Krenete li od Zagreba prema Varaždinu starom cestom,onom kojom sam se ja vozio dok još nije bilo cigla-gas-autoput i to bezbroj puta otkrivajući ljepote ovog kraja pa sve tamo do završetka u Međimurju,prolazite isto tako povijest i povijesna zbivanja onih velikih,ali i onih malih ljudi koji su ne samo označili ovaj kraj nego dali i veliki opus hrvatskoj povijesti,ali i hrvatskoj književnosti,jer i tu pisanu riječ nikako ne možemo niti smijemo izbaciti iz povijesnog pregleda. Možete onaj dio gužve grada izbjeći autoputem ,ali onda se negde oko Sesveta ili Soblinca sljubite s cestom i polako krenite putem.Proći ćete stare Domjaniće u Donjoj Zelini,pa staru Zelinu sa crkvom,pa velebni barok u Kominu,pa krasnu crkvu koja će nas samo malo dalje odvesti na trag jednog ostavljenog,zapuštenog starca sjajne povijesti.Ostavljen je u polju da umire polako,sa krnjim zidima i zubom vremena,koji ga uništavaju dan po dan.Čak nema niti štapa da se podboči,nego njegove nekad sjajne cigle čekaju kraj vremena i kao da čuva kuće koje su oko njega.Prešao je on puno kilometara,vidio svašta i sada samo šuti čvrsto stisnutih zubi,ali nije ljut,nego je tužan kako su ga zaboravili,čak i rijetko netko travu pokosi oko njega,da mu samo malo olakša starački dah. Od sjaja mladosti i radosti,do staračkih ovih dana on piše svoju povijest ljeta,zima i svih onih namjernika koji će možda zastati ovdje,pa nemojte niti vi biti tvrda srca,nego stanite,ovjekovječiti prolaz i protok ljudskog vremena.Jer ste i vi nekad bili mladi,možda i jeste još uvijek ,jer kaže ona stara da si star upravo onoliko koliko ti je duša stara,takav je i on.Mladac-starac.  Od nekako pamtivijeka stoji ovdje ,nekada okružen šancima,još jedan wasserburg,da se naravno lakše obrani od svega zla,ali i da zapanji sve one silne velikaše svojom dostojanstvenošću,jer se njime ponosiše svi oni gospodari davni i takvog ga i sagradiše.No,čovjek ko čovjek nikada vremena za ljepotu,jer su uvijek nekako sva ta vremena turbulentna ,pa ne vidi ono što je srcu drago. Stoji on ravno uz bok svoj svojoj braći široj i daljoj,jer mu vlasnici bijahu i slavni oni koji su držali i Grebengrad,ali se redom izmijenjivali slavne ličnosti ,pa se pilo,lumpalo tugovalo i gradilo.Ta gradnja donijela je tom starcu i neke ružne stvari,jer su ga ipak nasilu probali promijeniti u dvorac,pa je sve to skupa ispalo jako nespretno,ali je on trpio sve samo dok ga ljudske ruke miluju.A sada stoji u samoći,skriva blago zidnih svojih slika,da propadaju nebrigom u kiši i vlazi,suncu što peče. Nekako se ipak čini da su najbolji vlasnici bili ti slavni izumrli Bikszadi ,po kojima je i dobio svoje slavno ime,no i njih nestade bez muškog potomka,pa se selile stvari i razgledavalo za neke nove koji će ovdje kročiti,a poslije njih dolaze Kaštelanovići,poznata slavonska obitelj.Bio je dio i onih Zrinskih oko 1620 godine,ali znamo kako su oni završili svoj životni put.Mijenjao redom svoje vlasnike,Bradače,Zemčejeve,rastrošne Patačiće sve dok ga Draškovići, u čijem je posjedu bio, ne prodaju jednoj mađarskoj banci. NO,vratit ću se samo malo unatrag u ono 18 stoljeće točnije 1755 godinu i veliku seljačku bunu,koja je kao i ona u 16 stoljeću opet zaprijetila i samom Zagrebu.Vijeća se na Kaptolu i na Griču,velikaši se hvataju za glavu,zar opet!!!Nismo ih uspjeli smiriti onda ,i eto nam se vraća još jedna protiv naših starih pravica.Božjakovina je pala,pao je i on i u njemu seljaci pobunjeni postaviše svoj štab,hrabro pred nosom i Zagrebu i Varaždinu,točno na negde oko pola puta! Dogovoriše se gospoda u Zagrebu našem da najprije udare na Bisag kako bi rastjerali te čete kmetova,koji drže samu cestu prema Varaždinu,a i vlasništvo presvetlog gospona Jankovića,pa je prvo krenula konjica ,a za njome pješadija predvođena podbanom Rauchom.  -I prije nego je vojska stigla,priča Krčelić ( koji je to sve i zapisao) – plemići jednoselci iz okoline Bisaga prethodni dan krišom bijahu ušli u dvorac zarobivši poglavicu te skupine – Zapovjednik konjice,podžupan Juraj Petković,koja se primakla tvrđavi nije znao za promjenu vlasti u Bisagu,a ni plemići jednoselci nisu znali da li su to njihovi saveznici ili novi val pobunjenika.Stoga i jedni i drugi podigoše viku i umalo da nije došlo do krvoprolića.Kada su se ipak nekako sporazumjeli uđe u dvor podžupan.No,strah ima velike oči,pa je znalo doći do pucnjave u noći,ako se slučajno koja krava primakla i zaružila – pa tako opet nam opisuje Krčelić Posvuda je bila silna zbrka i galama i svi su mislili da je napad na dvor,pa se tom prilikom mogla vidjeti velika „srčanost“ mnogih : neki su se skrivali,neki bježali,a većina udarala u buku i viku.Konačno,kad su oni izvan dvorca opazili da se ništa ne događa,počeše pitati zbog čega se iz dvorca neprekidno daju takvi znakovi. Poslije prvog svjetskog rata dolazi u ruke kojeg bogataša koji ga unakazuje pregradnjama i rušenjima dijelova,ali ipak u stare ruke i na stare oči bez naočala dolaze pjesme pjesnika Milana Begovića.  A ljudi ko ljudi,zapalili su ga tijekom drugog svjetskog rata i gotovo ga uništili do neprepoznatljivosti onog nekadašnjeg sjaja.Od tada on čeka ,pamti dane Jankovića u čije je vrijeme bio i najljepši i premda su mu zidine opisali veliki i slavni,kao onaj Šenoa u svom „Diogenešu,on je samo starac u nizu svih onih veličina ,danas ruševina. Stanite u Bisagu! Oznake: bisag |
