Dvorci, crkve i stari gradovi
06.11.2017., ponedjeljak
Okić grad
|
Prašina pada svaki dan,pa čak i za mene koji ju uporno brišem,jer patim istinabog i od okp-a,pa stalno sjedeći doma vidim ono i čega nema ili ono što zaista ne mogu počistiti nikako,pa da stalno i držim usisavač u ruci i krpu za prašinu.Najbolji lijek za to jest ,osim alkohola,pobjeći van iz stana i krenuti na put,a poglavito ako je lijepi dan. Kuda,kamo! ,to me stalno muči,jer sam vidio zaista puno od hrvatske,skoro rečeno pa sve.Nekoliko sitnica poput nekih kapela ili crkvi ostavljam nekome drugome,jer vidjevši jednu vidio si ih 20 drugih istih ili sličnih,baroknih ili barokiziranih,a kako sam stalno u tome,onda mi to zaista više nije niti interesantno.Mene zanimaju dvorci,stari gradovi i mjesta od povijesne važnosti,možda ne toliko istaknuta ili naglašena,nego tajno prikrivena ,zapuštena ili ostavljena samo teških okorjelim zaljubljenicima u povijest poput mene.Pa se tako verem i navlačim posvuda. No,ima i onih mjesta koja te osvoje svojom gordošću,zabezeknu te svojim smećem,nepoštivanjem prirode i krajnjom bezobraznošću Ana voli Milovana.Da prosti štovano čitateljstvo boli mene briga i za Anu i za Milovana i za njihovu ljubav.Ona je samo djelić u vijeku trajanja života.Ionako će sutra Ana opandrčiti po Milovanu da je gad,a grad će stajati tu i biti i dalje svjedokom jednog poljupca neke površne,ali tada velike ljubavi.I nemam ja ništa protiv te dece,imam samo protiv pisanja na stare zidine.Ima i to svoju čar,ali eto meni nema.Ja se ne potpisujem rukom nego srcem. Cesta me vodi,polako,uska je pa sam i ja smanjio brzinu na normalu,jer je selo,istrčavaju kerovi i mačke,škola je tu i upozorenje da stanjiš i skineš ciglu s gasa,pa polako uz otvoren prozor i cigaretu vozim ka svom cilju.Izdaleka se vidi,onako navrh šume prijeti svakome tko se približava,kao da kaže ovdje je potrebna lula mira ili bježi,opak sam.Opasale su ga šume u šarenom jesenjem izdanju.U strmoj stijeni stoji grad.dočekno dvorište,cisterna za vodu,za konje,prvi pozdrav,ali dalje možeš samo ako ti domaćin dozvoli.Ovdje nema domaćina,sam je taj grad uklesan u stijeni domaćin,pitom,zavezan starim granama i krošnjama,obvezan korijenjem koje mu čuva zide. Zaustavim auto,sparkam se lepo onak poprek da se nitko više ne more pored mene,kak je red i način,i teško gledam kako ću se uštapat do gore,premda piše na ploči da je samo 10 minuta hoda.Pa krenimo polako između paprati i listova ljubičica gore do slavnog starog Okića koji se kao posjed spominje u 12 stoljeću,nikako grad,jer bi to bilo prerano za naše prilike,nego kao i ostali naši slavci nastaje vjerojatno krajem 13 početkom 14 stoljeća. U doba mojeg djetinjstva .a naravno vezan obiteljskim pričama,a vezano za jednu sada pokojnu gospođu koja je bila u intimnim bračnim odnosima s jednim gospodinom,ne znam kaj je snjim,jer su ko Ana i Milovan malo se razišli na jako dugo vreme,slušal sam stalno kak najljepši dečki rastu upravo ispod Okića,ja nijednog nisam videl,a ni taj gospodin ruku na srce nije baš bil među najkrasnijima,bil je onak vezanog svilenog šala oko vrata,pa je izgledao malo – pederasto,da oproste svi gejevi ovog sveta i svi oni koji imaju šal.Tko se s kime i kako ja ne vodim računa,nego eto samo opisujem stanje stvari iz bližeg ili daljnjeg nastupa.A dozvoljam si širinu opisa i teksta u desetercu s umlautom. Otac naše vrle povijesti na arhaici piše ovako :  Ispod gore Plešivice,što sa svojim hrbtom zastira zapadnu granicu gradjanske Hrvatske naprama hrvatskoj krajini vojničkoj i susjednoj zemlji Kranjskoj,te izpod bližnjeg brda Terihajskog ,što prema sjevero zapadu glavu svoju pomoljava, podiže se u vrh šiljasta,kamena gorica čije sleme pritiskuju sive skaline ma tih skalinah siede biele zidine na po razvaljene....Stari viek poda gradu tomu ime Oklić od oklićena prostora gorskoga ,a kasnije ga nazvaše Okić-gradom.... Ivan Kukuljević – Sakcinski  Iz godine 1193 stoji listina u kojem se spominje stari Okić,kao posjed ,premda neki povjesničari tvrde i kao grad,ali o tome je još spor,Pečuhski biskup Kalan,tada u ime Arpadovića izdaje posebnu povelju da se Kaptolu zagrebačkom i njegovom biskupu Dominiku imade plaćati desetina od feudalnih dobara.Prije spomenuti Ivan tvrdio je da sami grad stoji ovde na obrani još od hrvatskih vladara i kraljeva,ali o tome nema nekih bitnijih spomena,pa se bolje time i ne baviti. Kada je prvi puta spomenut u tom 12 stoljeću točnog vladara ne znamo,sumnja se naime na Jaroslava Okičkog,koji je vjerojatno bio i župan ,a možda i ban tadanje zemlje.Njegovi posjedi bili su izuzetno veliki,a prostirali se čak do Save. Njegov sin Ivan I uspješno je obranio grad i taj dio od provale Tatara 1242 godine,i sam Bela ga priznaje u svojoj povelji,pa mu čak dozvoljava i gradnju dvojnika bliže Samoboru – Lipovca.Ta kneževska obitelj bila je jako moćna i bogata,pa se njihovo ime dugo spominje,no ipak kao i svi gradovi stari Okić mijenja vlasnike i tu dolaze kneževi Babonići u 13 stoljeću.  Izgubivši pravo na grad i na svoje ogromne posjede Babonići nestaju polako sa scene,a taj grad dolazi u ruke kralja Karla Roberta u 14 stoljeću,no ubrzo ga zatičemo u vlasništvu Tomasa Benvenuta ili Benvenjuda i to sa naslovom de Okycz. Grad mijenja kroz stoljeća svoje vlasnike,pa zatičemo tu i Frankopane,ali ga i oni daju dalje u prevrtljivim stoljećima i odnosima.Sve to skupa nekako završava neslavno kad je grad dodijeljen mađaronima Bakačima,nama znanim kao Erdoedy..... Grad gori i biva rano napušten ostavljen sam sebi da svjedoči o jednom slavnom dijelu naše svijesti i stvaranja.Krv muke i znoj reći će ohoho godina kasnije jedan drugi ratnik u nekim drugim vremenima,ali ga ja prenosim sada,jer su ta stoljeća naše povijesti bile samo to i samo borba za goli opstanak. Sami ostaci ostataka ,a ni Ana niti Milovan,vjerujem ,ako su i živi nisu više zajedno. |
