Samo Durica

četvrtak, 08.10.2020.

Tehnologija kao nužnost

E, da, otvorila sam djetetu blog. Bilo je tako da me mučilo sigurnosno pitanje, jer na ovoj tastaturi od tableta na kojem pišem nisam znala stavljati ć i č, pa mi nije htel prihvatiti odgovor. Fran me pital kaj radim, pa mi je onda on pokazal kak se to može lijepo napisat i sad znam. Pa su ga zanimale fotke i zabavno mu je odgovarati na sigurnosna pitanja. Sviđa mu se kako crta " Kockavica " i jako se iskreno veselil njenom komentaru. Čak me pital da li stvarno tako dobro nacrtal ribu. Razlog zbog kojega je mene ponukalo otvoriti mu blog je taj što ga time motiviram na čitanje i pisanje, a to mu je sada potrebno. Lijepo čita za svoju dob, ali mu fali razumijevanja. Slično je i s pisanjem. Ide mu, ali šteka konstrukcija rečenice, veličina vokabulara i malo više mašte. A sve to može steći jedino vježbanjem koje je uglavnom dosadno ako je suhoparno. Da nije sam pokazal interes ne bi mi nikada to palo na pamet, ono, djeca i internet, al mislim si, kad tad bu se koristil nekom od društvenih mreža, pametni telefon ni nemreš drugačije koristiti, pa, ak već mora negdje počet, nek to bude tu gdi ja imam kontrolu. Ionako je tablet kod mene i ne smije ga koristiti bez pitanja, a i lozinke su tu kojima ja upravljam. Fora mi je kak se trudi i kak je iskren, voli pratiti " Slučajno srce ", i sve blogove koji imaju više fotografija nego teksta. Zainteresiral se i za crtanje, pa mi sve to skup nekak ima smisla. Bila sam u dilemi i kad je mobitel bil u igri, isprva nisam bila za to ga ima, ali onda smo ostali sami, pa je mobitel postal nužda zbog lakše komunikacije. Malo po malo i on si sad sam stavlja alarm za školu, brine o bateriji i ja sam mirna jer znam da ga mogu uvijek nazvat. Nema još pametni telefon, nego onaj obični, iako se zna služit svime i bolje nego ja. Molio me da mu kupim za rođendan novi mobitel, jer njegov prijatelj iz zgrade ima, pa mu je on pokazal i " tic-toc " i neke druge vrste igrica, ali nisam još za to, za sada mu je ovo kaj ima taman. No, isto tak mi se čini da je to postala neka nužda, obaveza, ja više ne mogu funkcionirati bez interneta, jer sve poslovne informacije idu preko grupa, imam valada pet tih grupa samo kaj se posla tiće i još dvije školske. Samo jedno jutro sam zaboravila spravu domu i već je bila panika. Meni se to ne sviđa i ne volim biti tako stalno i uvijek dostupna, no, takav nam je sad tempo, takvo je vrijeme i moraš se prilagodit, ošneš. Njima može biti samo sve potrebnije, nešto poput sastavnog dijela pismenosti. Zato ga ne želim ograničavati, nego mu omogučiti da se i u tom smjeru razvija. Dok ja sve to još mogu nadgledati. Pa sad, bumo vidli kam bumo došli. Meni osobno je pisanje bloga pomoglo da se poćnem bolje služiti kompjutorom.

- 13:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #