Samo Durica

njihov prvi dom

prvi puta od kada su su oženili bila posjetila sam sestru i njenog muža u novouređenom prostoru koji su si sami uredili u njegovoj obiteljskoj kući i moram priznati kako su me oduševili svojim idejama, kreativnošću, ali ono čime su me totalno kupili je jednostavnost i skromnost utkana u njihov svakodnevni način života koji potpuno suprotan od svega što sam do sada vidjela. pogotovo kod ljudi njihove generacije.
naime, imaju jedan prilično malen i skučeni prostor od kojega su uspjeli potpuno samostalno napraviti ugodan topli dom za sebe i njegovu već velku kćer tinejžericu, zbog koje su jedan velki prostor pregradili osigurajući joj tako opremljenu sobicu kako bi se ugodnije osjećala ono vrijeme koje boravi kod tate.
prvi dio prostora sastoji se od nešto veće kuhinje ispred koje je prostran zimski vrt koji još, nažalost, nije dobio svoju funkciju, obzirom da su za to potrebna velika ulaganja, u kojoj je centralni dio velika peć na drva koja ne služi samo za grijanje, nego i za kuhanje većine obroka. osim toga on sam izrađuje kuhala od limenka koja gore na alkohol čime žive prema svojim načelima očuvanja energije i što manjeg zagađivanja okoliša, ali i pokušavaju biti što je moguće više samoodrživi.
kako su i kamperi koji svako ljeto posjećuju neki drugi kamp resurse koje uspiju uštedjeti preko zime ulože u taj način provođenja godišnjeg odmora.
on je po zanimanju fotograf stalno zaposlen, a ona je nedavno dobila novi posao u struci kao informatičarka u Plivi.
sve dok nije njega upoznala jako se bojala voziti auto, iako je položila vozački ispit čim je postala punoljetna, uvijek joj je sjedanje za volan predstavljalo ogroman stres kojeg ga je upravo on uspio otarasiti na način da ju je nježno poticao, bez panike, vike i galame, tako da je sada uz njega počela i voziti.
vidim da se u mnogim aspektima svog života potpuno oslobodila i dobila onaj neki pozitivni " udarac " samopouzdanja koji joj je, iz meni nekog nepoznatog razloga nedostajao.
njihovo vjenčanje također je bilo potpuno drugačije od ostalih na kojima sam bila.
slično kao i oni sami, jednostavno, čisto, moderno, ali nenametljivo, bez puno pompe, kiča nepotrebnih parada.
taj njihov maleni dom potpuni je odraz njih samih, njihovih osobnosti, kreativnosti i navika.
pokraj peči iznad koje su izloženi crteži nećakinja imaju dvije stare fotelje jednu pokraj druge na kojima odmaraju poslije napornih radnih dana.
nemaju televizor, jer im nije potreban. kada požele gledati filmove ili serije koriste laptop.
njihova je životna filozofija kako je čovjek sretniji što manje stvari posjeduje, a time utječe i na budućnost zemlje pokušavajući je što manje zagađivati svime i svačime.
sami peku svoj kruh, koji je izvrstan i čiji miris se već uvukao u tu malenu kuhinjicu pomiješan s mirisom začina blagdanskih kolača koje ona s takvim veseljem spravlja za čitavu našu obitelj.
upravo u ovo vrijeme kada slavimo rođendan onoga koji nam je i sugerirao sličan način života, pravo je osvježenje prisustvovati uživo jednoj takvoj obitelji koja svojim načinom života pokazuje kako zajedništvo nije neki arhaični pojam opisan samo u bajkama. nedostaje samo još jedna malena kolijevka između te dvije fotelje u kojoj bi se ljuljala nova dušica kako bi ta slika bila potpuna. iako su samo željeli pokazati mi kako su uredili prostor ono što sam ja vidjela slika je budućnosti koja mi se, napokon jako sviđa pružajući mi dokaz kako i za ovaj svijet ima još nade.
sve dok postoje takve i slične obitelji koje žele njegovati vlastite vrijednosti bez narušavanja tuđih.
oduševili su me, jer su toliko svoji, a opet potpuno jednostavni u toj vlastitoj jedinstvenosti.
čak nisu niti svjesni koliko su posebni, jer njima je to sasvim prirodno, taj njihov prvi dom odraz je njih samih, ugodan, topal, nježan, skroman, kreativan, jedinstven i prije svega njihov.