Samo Durica

komunikacijske vještine

neki dan, nakon kaj sam se požalila mužu kako imam jako puno obaveza doma i na poslu te bi mi jako puno značila njegova pomoć rekao mi je kako ja njega " stalno " omalovažavam i vrijeđam, da neprestano prigovaram, a on se trudi, i suđe je izvadio iz suđerice, a drugo stavio, bio u dućanu, skuhao ručak, pa tek onda s djetetom otišao u park. pokušavajući mu objasniti da moje nezadovoljstvo nije upereno protiv njega, i da sam mu neizmjerno zahvalna za sve kaj radi, al to je ono kaj se mora napraviti, no nije ni približno dovoljno, a kad sam počela nabrajati kaj sve još treba odraditi vidjelo se kako mu je teško i samo slušat, dok sam ja njemu pokušala pojasniti kako mu pričam o sebi i svojim osjećajima, koje on, očito ne razumije, ili ne razumije jezik kojim ja govorim. u tom času sjetila sam se predavanja o komunikacijskim vještinama koje smo, osim na nekoliko seminara u sklopu razvojne psihologije, pedagogije i većine metodika koje smo bili obavezni prolaziti tokom školovanja na pedagoškoj akademiji, slušali smo teoriju komunikologije i na edukaciji vezanoj za stručno usavršavanje, dok praktične radionice još nismo odradili, a to je upravo ono kaj bi mi u takvoj situaciji bilo potrebnije.
takve edukacije provode se u mnogim firmama koje se bave nekom vrstom uslužnih djelatnosti kao i onima koje imaju odijele za ljudske resurse.
komunikologija relativno je popularna u novije vrijeme, jer, ne sjećam se kako je moja mama u svojoj firmi imala neke radionice kojima su poboljšavali komunikacijske vještine radnika, niti timbildinge, više su se družili na kavama, roštiljima i plesnjacima.
ipak, zanimljivo mi je kako smo na tim predavanjima naučili i neke predrasude o samoj komunikaciji, a ima ih poprilično, primjerice, kao što su činjenica da je komunikacija nešto čime svi znamo baratati, zapravo vještina koja se sama po sebi podrazumijeva kao stečena. ovdje bih ja dodala još samo: kvalitetna, razumljiva i učinkovita komunikacija, jer, zaista, svi znamo na neki određeni način komunicirati s okolinom, pa i mala beba čim se rodi komunicira na sebi svojstven način što ne znači da je svi razumijemo.
druga česta predrasuda je kako se komunicira ( samo ) riječima. naravno da ne komuniciramo samo riječima, a vrlo često su nam riječi u potpunom nesrazmijeru s onim što mislimo ili želimo reć. često puta znam reći svom djetetu: " molim te, napravi to i to ", a zapravo a ne molim, jer ton mi je strog i zapovijedan, kao i izraz lica, ili kad mužu kažem: " dragi moj ", iako mi u tom trenutku ništa baš i nije drago.
isto tako vrlo je učestala pojava kako nismo ni svijesni vlastitog govora tijela, izraza lica, pogleda, tona glasa ili same gestikulacije. tako da komuniciramo i onda kada ne izustimo niti jednu jedinu riječ. ponekad takva vrsta komunikacije može biti izrazito snažna poruka našem sugovorniku. time dolazimo i do slijedeće predrasude, a ta je kako je komunikaciju moguće i izbjeć.
upravo to jedan je od mojih većih problema vezanih za komunikacijske vještine. naime, meni se baš sve vidi na licu, vjerojatno i u samom pogledu, što je nekada jako korisno, kao kad dijete radi neku nepodopštinu ili opasnost na drugom dijelu igrališta, a meni je dovoljno da ga samo pogledam umjesto da trčim ili vičem, no, prilikom neke određene vrste komunikacije s odraslima to mi i nije baš neophdno potrebno uvijek.
tako ja i nekomuniciranjem šaljem poruku, koju bi mi ponekad bilo i pametnije kamuflirati.
kao što tinejđeri, recimo, kolutaju očima ili lupaju vratima, a to je itekako jasna vrsta komunikacije.
jedna od vrlo čestih predrasuda upravo nas odraslih je kako je komuniciranje svjesna i namjerna aktivnost kojom smo u stanju potpuno vladati.
e, i tu dolazi do većine problema.
jer, nemoguće je ( barem tako kaže Paul Watzlawick, profesor koji proučavajući zakonitosti komunikacije došao do određenih zaključaka ) ne komunicirati, valda i ako smo sami na pustom otoku komuniciramo s palmom, suncem i zrncima pijeska, no, ono što je bitno da je za kvalitetnu, sadržajnu, uvjetovano kontroliranu, simetričnu ili komplementarnu ( što god to značilo ) potrebno je puno i mnogo vježbati. čini mi se da je na neki način to i utješno, jer znači da još uvijek možemo, ako želimo izvježbati dobro komunicirati, da se tak izrazim, pa samim time i izbjeć večinu neželjenih buka u komunikacijskom kanalu, što bi bilo nerazumijevanje i začetak svakog kominikacijskog problema. kao onog mojeg s početka priče u kojem se moj muž osjeća loše jednako kao i ja, a inače, smatram kako imamo čisto finu komunikaciju i okej odnos.
eh, sad, komunikologija to predlaže na slijedeći način ( da skratim sad tu priču i jako pojednostavim ne ulazeći u nepotrebne dubioze ):
ako ne želimo da nam se muž ili dijete osjeća kao moj, smatrajući da mu neprestano prigovaramo, iako ja samo želimo da on sam primjeti kako je kanta za smeće puna, pa je nema više smisla natrpavati novim smećem već ju je potrebno isprazniti, a meni bi puno značilo da nekada ne moram i to raditi uvijek ja, umjesto da mu kažem:
- opet nisi odnio smeće, pa ga ja sad s rukama moram skupljat po podu, kaj sam ja ovdje jedini smetlar u kući, kućna pomoćnica, budaletina ili jedina nemam problema s vidom, a tebe, valda bole ruke od čenđanja programa na daljinskom, i prebiranja po žicama na gitari, il kaj, ne kužim - takozvanom " TI " porukom, pa onda iz toga nastana svađa, naravno, mada je sve to samo odraz umora, preopterećenosti obavezama i frustracijom koja proizlazi iz toga, pa mi je on prvi i jedini na kojem se fino mogu iskaliti ( možda bi trebala počet boksat )
vi imate na raspolaganju upotrebu čak dva alata:
prva je, vrlo zgodna, ali meni malko nepraktična u svakodnevici, takozvana " JA " poruka koja se sastoji od strukture XYZ, no, nije potrebno koristiti je točno tim redoslijedom, na svu sreću, možete, naime izreći to i YXZ, ili ZXY, jedino je bitno da upotrijebite točno baš sve te slijedeće elemente te magične formule:
1. reći: ono što želite
2. reći: kako se pritom osjećate
3. reći nešto kaj sam zaboravila, sori, tu mi je već pala koncentracija, jer je prošlo već skoro tri sata te radionice i bližila se pauza,
ali, uglavnom nešto kao: rezultat koji bi bio potreban, u ovom slučaju, valda, odnesti smeće van u kantu.
dakle:
- X: - ja želim da ovo smeće nestane. -
- Y: - dok ga gledam osjećam se kao idiot. -
- Z: - ovo smeće je bilo potrebno isprazniti i još uvijek je to potrebno. -
drugi način je, meni puno praktičniji i više blizak, takozvani " osobni jezik ". za razliku od " JA poruka " taj jezik nema zadanu strukturu, falatibože, ali je kod osobnog jezika važno naglasiti samo problem koji nas muči, a ne ( imenovati ) osobinu sugovornika, čime preuzimamo u komunikaciji osobnu odgovornost za sami ishod te komunikacije. znači, umjesto da govorimo mužu kako je ljenčina koja nikada čak ni ne vidi da je vreća za smeće prepuna ( smeća ), te da ju je mogao baš i sam se sjetiti isprazniti još dok nije sve ispadalo iz nje, i time potenciramo daljnju sve lošiju komunikaciju, mi mu kažemo, osobnim jezikom ( koji se sastoji od poruka: ja želim, ja osjećam, ja vidim i još nešto kaj sam zaboravila nakon pauze ):
- ja bih željela da ubuduće vidiš kako je vreća za smeće puna, pa je sam isprazniš umjesto da čekaš mene da ti na to obratim pažnju, a možemo otići i okulistu, jer osjećam se kao da si ti slijep, a ja bedasta - " sada dok skupljam s rukama ostatak smeća po podu " mislim da je pametnije prešutiti, iako je i to komunikacija koju on najvjerojatno neće primjetiti, ali je i to naš osobni jezični doprinos, samo prešutnim govorom tijela.
nakon toga najpametnije je popiti neki biljni lijek za smirenje, čaj od melise ili pojest tablu čokolade.
u svakom slučaju naučila sam jako mnogo na tim predavanjima i radionicama, a najvažnija lekcija mi je kako uopće nemam pojma komunicirati, te bi mi bilo najpametnije da si uplatim individualni tečaj komunikologije na kojem ću vježbom usavršiti baratati i " JA porukama " i " osobnim jezikom ".
možda uspijem i naučiti komunicirati neverbalno sa samim tim smećem pa kad ga pogledam ono bu samoinicijativno skočilo u kantu.
šalu na stranu, nebud lijena, pokušala sam ja stvarno primjeniti to sve i u praksi, upravo sa svojim mužem kao pokusnim kunićem na kojem mogu vježbati do mile volje, pa sam mu rekla svojim osobnim jezikom kako bi mi jako puno pomoglo da objesi veš, jer bum došla doma tek navečer, obzirom da radionica iz komunikacije traje četiri do pet sat. također sam, za svaki slučaj upotrijebila i " JA poruku " kako bi ta naša komunikacija bila što učinkovitija na način:
- željela bih da objesiš veš -
- jer ako se usmrdi usjećam se smrdljivo. -
- a onda ću ga morati i ponovo oprat -
pa je moj dragi muž taj veš stvarno objesil, jer on je jedan jako dobar čovjek i muž i otac i sve, ali na način kao da je samo istresel kantu na taj štrik, tako da je sve ostalo u grudama koje, jednom ako se i uspiju posušiti više nema šanse ispeglat ih ni King Kong valjkom za ravnanje asfalta, tako da bi se ta naša komunikacija mogla nastavljati u beskonaćnost. bilo " ja " ili " ti " porukama osobnim bi se jezikom samo vrtili u krug.
govoriti mu sada što bih ja željela, kako se osjećam i koji je bio željeni rezultat činilo mi se jednako bedasto kao i učenje komunikacijskih vještina u ovo naše doba kada ljudi mahom komuniciraju umreženi na vajberu uglavnom sličicama, skraćenicama i smajlićima.
mogla sam jednostavno fotkati tu instalaciju pa je objavit na fejsu s nekim sarkastičnim komentarom za koji bi dobila mnoštvo lajkova.
neki dan, nakon kaj sam došla doma s posla dijete mi je reklo:
- mamice, jako si mi nedostajala - a nakon kaj sam mu pokazala vrećicu punu loptica skočkica koje mi je poklonila kolegica za njega dodao je:
- ne mogu vjerovati, mama, ti si savršena! -
bolno svjesna kako sam sve samo ne savršena, a njemu opet takva u svojoj nesavršenosti vjerojatno još samo neki kratki period dok me i on ne počne realnije doživljavati zapitala sam se čemu onda prigovarati mužu za taj veš i smeće, ili bilo kaj drugo, kad je stvarno skuhao jako fini ručak koji ćemo svi zajedno pojesti u miru.
ionako imam svog pomočnika u kuhinji.