Samo Durica

BonTonTon

prvi put sam to doživjela još u srednjoj školi,
pa se čudila tomu,
onak,
ko i pura, prava, seoska,
jer,
za razliku od svih onih tamo hohera poteklih iz fejmos familija,
mene, iz provincije, moja obitelj, druačije je odgojila,
tako sam imala prilike, jer je jedna od mnogobrojnih maminih teta
bila operna pjevačica u HNK-u, biti i česti gost tamo, još od malih nogu,
pa, iako samu operu nikada, zbog toga, nisam osobito zavoljela,
( postoje neke koje mi drago poslušat ),
čitav taj dooađaj oko odlaska u hrvatsko Narodno kazalište
bilo je nešto posebno,
dok je jedno od osnovnih i prvih pravila koje sam naučila vezano za to bilo:
kako je iznimno nepristojno na takvo jedno mjesto doći u tenisicama i trapericama,
jednako kao što se ni u crkvu ne ide golih ramena i u vrućim hlaćicama,
pa ni u badekostimu ili bademantlu,
al, ipak, talijani imaju i znak, za svaki slučaj, za sve one koju se kulturološki razlikuju
od ove naše, ajmo reć, civilizacije, pa i njenih tekovina, normi, te osnovnih pravila
Bonton takozvani,
koji, izgleda kao da je precijenjen, il kaj,
uglavnom, još i tada, davno, doživjela sam, i to od danas uglednih ljudi na istaknutim radnim mjestima
da su došli na jednu od mnogobrojnih predstava koje nam je sama škola osiguravala
kao kulturološku, ali, valda i svaku drugu odgojno - obrazovnu komponentu, životnu,
uprvo u taj hram kulture nam naše svagdašnje
u trapericama i tenisicama,
možda su morali doći odmah nakon nastave, no, ni to meni nije opravdanje,
čak su i u školu tada uveli, pod palicom nove nam ravnateljice, stroga i striktna pravila oblaćenja,
tako da su dečki morali nositi hlače do ispod koljena, kao i djevojke suknje, te su bile zabranjene bretele i duboki dekoltei,
potkošulje, same, bez majice ili košulje, i tak to,
mislim, nije to bilo sad ko neki aušvic, nije nam zabranila da se šminkamo, nosimo nakit,
niti je diskriminirala određene potrebe izražavanja adolescenata kroz prihvaćanje subkulturalnog modnog izražavanja i stvaranja,
samo je pokušala uvesti neki red, više zbog samih profesora, kojima je, ponekim, znalo i bit neugodno,
pa bi morali skretati poled od nekih,
sjećam se, u prvom sam razredu morala na popravni iz matiše, ko i pol škole,
i frendica i ja izašle samo na prvi, ljetni rok, skup,
padala je kiša ko iz kabla, ono, potop je bil,
i ja sam se normalno obukla, ko za svaki dan, crne hlače, neku košulju i marte,
jer, tada sam i imala samo marte, ništ drugo ne bi obula,
osim u kazalište, naravno,
dok je ona, iz meni nekog nepoznatog razloga metla na sebe ljetnu haljinicu na bretelice,
baš su takve bile jako moderne to ljete, na kopčanje duž cijele prednje strane, lagano strukirane, cvjetnog uzorka,
koje se od struka malo šire u bokovima i padaju do polovine bedara, pokrivajući samo ono kaj ja sama
pokrivam i na plaži, a dole si je obula klompe, otvorene, ono, po toj kiši, okej, ona je stanovala par ulica dalje, al opet,
ta profa čim ju je vidla u komisiji samo je spustila palac dole u maniri okrutnog Nerona
čim je stala pred ploču, raska ju nije stigla ništ ni pitati, a bila je dobra ta naša raska, ko krušac, ne bi je rušila,
i ja znam da je ona znala bolje od mene, jer skup smo učile,
tak sam ja prošla i imala bezbrižne ferije, a ona pala
zbog haljine i klompa,
ko zna dal si je to zapamtila ona, al ja jesam,
mada, to nikad nije ni bil moj stil,
meni se rugaju da sam babasta,
pa, nek sam,
meni se to sviđa,
ona vremena kada su žene izledale kao žene,
muškarci kao muškarci,
i kada su se poštivala ta neka određena pravila ponašanja,
pa i lijepog,
ak je to staromodno
ili više ni nije u modi,
mene takva moda nije zanimljiva,
iako,
poštujem svačije pravo na vlastiti izbor,
isto tako to pravo nosi i obavezu sa sobom,
jer, pravo bez obaveze više nije pravo,
više neki hir, prohtjev
ili samo puko zadovoljavanje vlastite slike o samom sebi
bez promišljanja kako ona utjeće na ljude oko nas
i samu zajednicu u kojoj živimo,
pa, iako je nekima individualizam stil života,
te ga štuju kao neko svoje božanstvo,
sama ga doživljavam više kao
zlatno tele,
koje zna samo blejat,
obmanjeno kako je sposoban sam za sebe krojiti svoju sudbinu,
zapravo slijepo slijedi, ili samo sjedi,
dok sve važne odluke, pa i za njega,
donosi,
ipak, netko sasvim drugi.