Samo Durica

adaptacija i čišćenje

svašta se dešava, i to sve, naravno, odjednom, kao i obično, nikad ništa ne dolazi samo, jedno po jedno i po redu, već se mora srušiti kao domino ili, bolje, ona druga igra, jenga, u kojoj slažeš drvane pločice jednu na drugu, pa kada krivo složiš sve se sruši,
e,
tako se upravo osjećam, kao da mi se sve to srušilo na glavu, odjednom, no, glavu sam otresla, pa mi je stiskalo ramena, s ramena sam odgrnula rukom, i sada mi leži na grbi koja je doboljno velika da se tamo i zadržalo, sve na mojoj grbi,
vrlo poznata situacija, i osjećaj isto.
kao prvo,
odlučila sam renovirati dječju sobu, koja i nije bila dječja, jer je bila u takvom stanju da je bila samo kompjutorska soba, crna rupa, u kojoj je, osim kompjutora, boravila i oprema za svirku, dakle, gitare, pojačala, efekti, pedale, žice, mikrofoni i ostalo uz sve ono kaj ti negdje nekad smeta, pa samo skloniš tam, jer ti smeta, a nemaš kam s tim.
toliko se već ta prostorija natrpala raznim predmetima da nisam mogla, uz taj ogroman problem s vlagom, to više ni gledati, a kamoli se tamo kretati, pa sam odlučila uzeti to sve u svoje ruke i riješiti jedno po jedno kak se spada i po redu.
al, ono, sve,
od poda, kroz zidove, do plafona.
obećala sam sama sebi da ću pola toga baciti, dio donirati, a ostatak lijepo i uredno pospremiti.
u tu svrhu kupih puno crnih vreća, te nabavih i nekoliko kartonskih kutija.
onda, dok sam to sve razvrstavala sam jako malo toga bacila, nešto sam pripremila za doniranje, a ostatak, koji nemam kam pospremiti, odložila, za sada, na razne, neadekvatna mjesta.
prilikom tog procesa sam, napokon, osvijestila činjenicu na koju mi mnogi ukazuju, a ta je kako imam puno previše cipela.
ono,
jedna je stvar kad ona keri iz serije otvori onaj svoj njujorški ormar, koji je velik kao i taj stan u kojem kao spava i radi, ponekad, a te sve njene cipele su uredno složene i predivne, manolo, ovo, ono,
a sasvim druga je kad netko ima pun ormarić cipela koje ne nosi, nego ih samo drži u ormariću, i onda još ima punu kutiju zimskih i punu kutiju ljetnih, od kojih su pola za popraviti, pola za bacit, a pola za dat nekome kome bi, vjerojatno i dobro došle.
mislim, fakat bolesno, ono, za neke od njih nisam ni znala da ih imam, dok ih nisam izvadila iz kutije, dok sam za drugu polovicu bila oduševljena kaj sam ih pronašla. čini mi se, da više nikada u životu ne kupim niti jedan par cipela imala bum ih za čitav život, pa čak i ako bacim onu polovicu koju mi je žal baciti, samo zato jer su mi drage i lijepe.
slično je i sa odjećom.
i ne samo mojom.
ima tu i dječje robice koju dobivam, neprestano, od prijateljica, pa sve to čuvam, jer, trebat će mi, a i ovu koju je dijete preraslo, isto čuvam, jer, možda će mi, opet trebati, iako sam i mnogo toga dala dalje.
dakle,
ja sam čovjek hrčak.
jer,
osim svega toga, imam punu kuću nepotrebnih gluposti koje nikome ne trebaju, samo meni, kao što su prazne flaše od kozjek mlijeka, od kojih planiram napraviti kuglanu, pa pune vreće rolica od wc papira, koje mi uvijek trebaju, od njih se svašta može izraditi fora, može se pogledat na EcoDaisy, koga zanima, ima tu i razne druge ambalaže, upotrijebljenog papira za zamotavanje, vrpca, staklenka, čepova, koje skupljam, praznih kutijica od krema, za zvečke, naravno, ono, reciklažno dvorište, u najmanju ruku, samo nemam one prave spremnike u bojama.
da sam barem nešto od svega toga upotrijebila ikada, ne bih ništ rekla, ne, neg sam ja to gurala sim - tam, stavljala, vješala, sortirala, pa, nekad i samo bacila u neku ladicu, ali ničega se nisam riješila, samo premjestila s jednog mjesta na drugo.
dobro,
to smo završili,
sad ide ono,
pod, zid, plafon.
pod smo potrgali, bio je potpuno trul, živi užas, na stari parket stavljen jeftini laminat, tak da se fino kompost napravil ispod, suho truljenje il kaj već, nelijepi prizor, svakako.
kad smo to zgotovili, potukli smo zidove, kolko se moglo, a da se ne sruši kuća, a ni strop od trstike nam na glavu, tak da smo strop, na kraju samo postrugali.
onda smo zidove premazali onom nekom preskupom gumenastom, navodno, protuvlažnom masom, protiv vlage, ne, prije toga još nekaj je išlo kaj ne znam kaj je, ni kak se zove, a na podove smo stavili striporo, još nekaj prije, nekaj crno, ljepenku, valda, pa su na to vukli neku masu kao podlogu, i sad još sve to treba nivelirati nekakvom nivelir masom, dobro, to je pod, za sada, dok smo na te zidove puknuli knauf, onaj zeleni za kupaonice, isto protiv vlage, pa sve to gletali, farbali, i tak, sad se to suši sve.
supre je, kaj baš sada pada kiša i hladno je, tak da smo jednu večer, prije oluje, koja se premala, trčali vraćati radijator nutra, spremati stare prozore u šupu, da se ne polupaju, i zatvarati prozore, da nam to sve ne pokisne.
sad još samo treba ugraditi nove prozore i klupčice, završiti knauf oko njih, pogledati do kraja, pofarbati perivom bojom, koja bi, također trebala bar malo utjecati na taj problem zvlagom, ali i nestašnim djetetom, pa odlučiti koje i kakve podove staviti i gdje.
u svemu tome, željela sam još si priuštiti i kuhinjicu, jer, ova koju sada imam i nije kuhinja, to je samo špajza natrpana prastarim bakinim namještajem i vješalicama iz ike-e, no, kako je pukla i kada, mislim da za to, više, nebu ostalo love.
ah, da,
u međuvremenu mi je riknula struja u kuhinji i kupaoni, e, to je bilo fora,
ono,
nemam tople vode, jer bojler, iako je plinski se pali na struju, nemam ni svjetla, pa pod svijećama palim šibicama šparet, koji se također pali na struju, a dijete me već usred noći traži:
- mama, ja bi papu! -
dok papu treba zmiksati, naravno, mikserom koji radi na struju, pa razvlačim produžni kabel koji mi nije dovoljno dugačak, a sve to u mraku, onak, napipavajuć.
veseli me, jedino to, kaj bu dijete imalo, napokon, svoju sobu, lijepu, čistu i toplu, nadam se, bez vlage, jer, ako sam uzalud svu tu lovu ulupala u neku rupu bez dna, onda bum si, fakat, bila jako smešna sama sebi,
vjerojatno i drugima.