Samo Durica

" najpopularnija sporedna stvar na svijetu je nogomet "

nazvali su nas iz vrtića u koji smo dijete prijavili za upis, te nas pitali da li imamo nešto protiv da ga upišu u vjersku grupu, jer samo tamo ima mjesta, obzirom da je nama jako važno, čisto iz praktičnih razloga i zato kaj ja ne vozim ( to je jedna sasvim druga priča, kojoj bih, također mogla i trebala posvestiti malo, zapravo, puno više paženje, jer, osoba koja danas u ovakvom gradu ne vozi, a ima auto na raspolaganju i nije baš sasvim pri zdravoj pameti, no, otom potom ),
dakle, vrtić koji bismo mi, ono, naš jako željeli da nam dijete pohađa, nalazi se doslovno iza kuće, zapravo vrta, i imamo pješke do njega ravno dve i pol minute laganog hoda, što je s našim djetetom teško ostvarivo, jer on uvijek trči, te bi ga vrlo lako i jednostavno tamo odveli, ako bismo imali tu ludu sreću da uspijemo dobiti mjesto tamo, iako bi mi bili zadovolji i s bilo kojim drugim područnim vrtićem, koji se, svi, nalaze tu u kvartu, i nisu, ni jedan, baš tako jako daleko,
tako da se, ipak, moram biti iskrena, radi o komoditetu, ali i našem načinu životu, koji se sastoji od mog dugotrajnog i svakodnevnog putovanja na posao, na koji gubim, dnevno, više od dva sata, i, naravno, ostajanju na dežurstvima, a njegov tata je vrlo često na putu, tako da u to vrijeme nije uopće prisutan, a i sada predaje svaki dan satove gitare školskoj djeci na drugom kraju grada, te nam se smejene često preklapaju, tako da ja, doslovno trčim svaki dan doma preuzeti dijete kako bi on mogao stići na taj, svoj drugi posao, koji mu je, malo po malo, prilično dobro krenuo, jer ga klinci, iz nekog razloga jako vole, te su ga neki roditelji čak tražili i dodatne sate, iako je je učenje gitare, a to znam iz vlastitog iskustva, prilično teška, bolna i mukotrpna aktivnost koja zahtjeva mnogo vježbanja, no, on je njima predstavlja na sasvim drugačiji način od onog klasičnog u glazbenim školama, gdje se drila po jednom te istom godinu dana, već im skida pjesme koje oni vole, pa ih time potiće da ih što brže i lakše nauče.
no,
to uopće nije tema, opet sam otišla u široke digresije.
upis u taj vrtić za nas bi značio kako ga može odvesti i pokupiti deda ili teta, što nama, s našim radnim ritmom života jako puno znači. i to je ono što je meni bitno. da ga ne moram buditi prije pet ujutro, kako bih ga polusnenog ostavljala na jutarnjem dežerstvu, jer jedino tako mogu stići na svoj posao. isto tako, da ga ne moram ostavljati dugo na popodnevnom dežurtvu dok dođem po njega s drugog kraja grada.
želim da mu u vrtiću bude lijepo, da se igra i stekne prijatelje, ostvari dobru komunikaciju s odgojiteljicama, da usvoji vrtićki ritam dana i sve one svakodnevne aktivnosti koje prate taj način rada u skupini.
dakle,
zovu nas iz vrtića,
prvo mene, al ja vješam veš i ne čujem telefon, ionako si telefon i ja nismo baš najbolji frendovi i kad sam doma, često puta niti ne znam gdje se nalazi, već mi ga Fran nađe, jer ga on stalno vreba, ne bi li nešto sprčkal na njemu, isključio mi internet, uključio da sam u avionu, pomaknuo sat i nekim poslovnim suradnicima poslao nerazumljive poruke igrajući se da naziva baku u Rovinj.
tak da nisu dobili mene, već mog supruga, koji je rekao kako se mora prvo konzultirati sa mnom.
jako lijepo i pristojno od njega,
no,
ja sam čula sve i vikala izvana:
" može, može! nema problema ",
pa je onda i on tako rekao.
trebalo bi napomenuti kako je moj suprug, za razliku od mene odgojen u ateističkoj obitelji, nikada nije bio praktičan vjernik, niti ima sakramente, no, jedan je od onih osoba, koje duhovnost i vjeru nose u sebi, bez obzira na odgoj, indoktrinaciju i obrazovanje.
često puta me pita nešto što mu nije jasno, vezano za neke od religijskih pitanja,
te,
kada smo razgovarali kako ćemo i na koji način odgajati dijete, nije imao ništa protiv da ga ja učim onome što ja vjerujem, a on će to nadopunjavati onime u što on vjeruje, te ćemo ga, kada za to dođe vrijeme, obrazovati i uputiti u ono što smatramo da bi trebao znati kako bi odrastao i postao tolerantna, humana, moralna, produhovljena i prije svega, osoba bez predrasuda i osuda.
zbog svega toga, meni se čini kako u vjerkoj grupi u vrtiću, i ne samo da mi se čini, nego i znam, jer sam upućena u neke osnovne programe, načine učenja i ispunjavanja ciljeva i zadataka, neće i ne može naučiti ništa drugo od onoga što ga i mi sami pokušavamo naučiti.
ipak,
išla sam se još malo informirati, te sam saznala ovo:

CILJEVI:
Senzibilizirati dijete za njegovu duhovnu dimenziju kao potrebu koja ga čini osjetljivim za otkrivanje, primanje i oblikovanje njegova života u odnosu prema sebi, drugima i na poseban način Bogu.

ZADAĆE:
Pomoći djetetu da raste u povjerenju u samog sebe razvijajući tako svoju osobnost.
Zadovoljiti djetetovu potrebu za pripadanjem i ljubavlju te na temelju tog iskustva upućivati ga na odnos, susret i autentično približavanje Bogu.
Odgajati dijete za odgovorno ponašanje u svijetu koji ga okružuje.
Pobuđivati dječje divljenje i čuđenje te iskrenu i duboku radost prema Bogu Stvoritelju.
Razvijati osjećaja povjerenja, zahvalnosti, darivanja, suosjećanja i suradnje s bližnjima.
Osigurati djetetu kvalitetu življenja, razvijajući temeljne i bitne odrednice čovjekovog bitka: ljepotu,istinu i dobrotu.
Pomoći djetetu u osposobljavanju autentičnih odnosa s drugima koji su različiti.
Omogućiti djetetu da igrom doživljava i upoznaje temeljne poruke Evanđelja.

ZAŠTO VJERSKI ODGOJ?
Dijete je spontano otvoreno religioznosti i transcedentnome.
Dijete ima sposobnost čuđenja i divljenja.
Mašta, intuicija, znatiželja i spontanost omogućuje stvaranje autentičnog odosa s Bogom.
Pravo djeteta na slobodu misli, savjesti i vjere.
Potreba za cjelovitim odgojem.

KAKO?
Igrajući se prožimaju duhovnu dimenziju kroz sve aktivnosti koje se u vrtiću provode (pisana riječ, glazba,likovni izričaj, scenski prikaz, pokret...)

KADA?
Situacijski- spontano i nepredviđeno kada prati potrebe i osjećaje djeteta.
Planski i predviđeno slijedeći liturgijsko vrijeme i blagdane.

meni osobno je to sve sasvim prihvatljivo, iako njegov tata veli kak bi on rađe da uči engleski ili ide na sport,
no, za to je još premali.
postoje i takvi programi, ali tek od četvrte godine života.

kako ja nemam problema sa stjecanjem novih znanja i vještina, bez obzira koje to bile,
dokle god su pozitivne, nenametljive i u svojoj suštini neagresivne,
ako promiću Mir, Toleranciju, Ljubav i Dobro,
ja sam sama sa sobom zadovoljna.

bojim se samo,
kako su podjele u ovom društvu previše ekstremne, te
kako su mnogi skloni etiketiranju,
da se ne bi to odrazilo i na njega.

no,
vrijeme će pokazati,
a, vjerujem kako će puno ovisiti i o nama, te našem stavu prema svemu tome.
u svakom slučaju,
ja sam jako sretna da mi dijete uopće ide u vrtić.
smatram kako mu je to potrebno,
a, sve ovo ostalo samo je prilagodba na život u zajednici,
što smo mi, ionako, već, čini mi se, odradili dosta dobro.

kako sam uvijek bila osoba koja želi razbijati svaku vrstu predrasuda,
izgleda da mi je ova situacija to sama nametnula.
pa,
živi i zdravi bili, pa vidjeli.

Oznake: a najtoplije godišnje doba ljeto