Samo Durica

mali osvrt

dakle,
kako god se to odrazilo na mene osobno,
ne mogu si pomoći,
te, moram barem malčice prokomentirati
sve ono kaj sam čula
i događanja u zadnje vrijeme
vezano mi za struku, te
odgoj i obrazovanje predškolaca,
jer,
kao prvo:
osjećam određenu dužnost, ako hoćete i moralnu,
već sam jednom rekla kako se osjećam suučesnikom,
ako šutim, žmirim na jedno oko,
okrećem glavu, ili je zabijam u pijesak,
a, kao drugo:
obzirom da živim taj život svakodnevno,
nalazim se, kako pozvana, tako i kompetentna
govoriti javno o toj problematici:
ovako:
iznimno me jako žalosti
što se, nazovimo je,
javna rasprava
nakon organiziranog prosvijeda jednog, budimo iskreni,
novog i članovima malobrojnog sindikata
koji je uspio dići na noge i okupiti priličan broj djelatnika,
jer,
na tom prosvjedu nisu sudjelovali samo odgojitelji,
već i ostali djelatnici vrtići, pa i neki roditelji, kao podrška,
sada se polemizira o, po mom skromnom mišljenju,
sporednoj problematici,
te, nisam čula previše govorancije o samoj djeci,
djeci, koja bi trebala biti u fokusu našeg djelovanja.
zašto je bitno poštivanje podagoških standarda?
e, pa zato, jer svi mi radimo, ili bismo trebali raditi
za dobrobit naše djece,
te bi nam to trebala i morala biti nit vodilja
kako u postavljanju i osmišljavanju svih tih regula, propisa i normativa,
tako i samog programa, kurikuluma, kako hoćete,
pa ciljeva i zadataka
i svega onog ostalog što nam je svima skupa posao, dužnost
i za kaj na kraju krajeva dobivamo plaću,
od samog vrha, pa sve do kraja lanca,
svi mi radimo isti posao:
osiguravamo djeci kakvu takvu budućnost.
kakva će ta budućnost biti ovisi isključivo o nama i našem angažmanu.
sada ću namjerno uzeti za primjer za našu blogericu Učiteljicu Melu
koja, unatoč svim svojim problemima, a sigurna da ih ima,
kako u kolektivu, tako i u privatnom životu, kao i svi mi, ni više ni manje,
radi svoj posao više nego savjesno, s toliko elana, entuzijazma i kreativnosti
da se nekada i posramiš pred samim sobom, a, sigurna sam,
oprosti mi Mela ako griješim, kako i sama ima nekada loše dane,
no, ono što želim reči jest, kako je to primjer radnika koji voli svoj posao
i svu svoju ljubav, želju i energiju pretače i usmjerava upravo prema djeci i njihovim potrebama
zato što o djeci razmišlja, stavlja se u njihovu poziciju, gleda ih, vidi i osluškuje.
e, kada bi se takvu jednu osobu kao što je Mela,
a, ima ih još, i u mojoj struci,
no, uzela sam Melu za primjer stoga što je i vama poznat njen rad i nije potrebno ga dodatno pojašnjavati,
potrebno je samo posjetiti njen blog, pogledati njene radove, pročitati njene ideje,
i to može svatko, svima je dostupno,
kada bi se Melu i još nekoliko sličnih Mela okupilo i pitalo
kako i čime poboljšati pedagoške standarde,
tada bi nam svima u ovoj zemlji bilo barem malo bolje,
a, sigurna sam kako svaki roditelj za svoje dijete želi samo najbolje.
zato,
dajmo pet stručnjaka koji postoje u sustavu
stručnjaka koji rade s djecom i za djecu,
koji su s djecom i roditeljima u svakodnevnom kontaktu,
koji razumiju problematiku iznura,
bez potrebe za politiziranjem, natezanjem, dokazivanjem,
jer, iza sebe imaju samo svoj minuli rad, koji se vidi i ne može se sakriti,
niti se može osporiti,
za samo pet boljih uvjeta rada
od kojih će profitirati djeca
djeca, zbog kojih i radimo taj posao,
jer,
dokazano je, ali i logično
kako zadovoljan radnik radi puno učinkovitije
od onog drugog, demotiviranog, obeshrabrenog i etiketiranog
kao neradnikom,
je,
peče to,
boli,
u duši ti stvara nemir,
kada ti se rad i ti sam na taj način obezvrijeđuje,
a ti sam želiš, znaš i hoćeš raditi:
dobro, kvalitetno i u skladu sa svim propisanim normama,
i samo još da napomenem
kako je istina da je jedan dječji osmijeh ili zagrljaj,
kao i zadovoljan roditelj, i uspješna suradnja
veliko zadovoljstvo u našem poslu,
te, neprocijeniva plaća,
no,
ipak,
od nečega se moraju plaćati i računi,
nešto se mora pojesti,
na posao se nekako mora doći,
prema tome,
bezspredmetno je govoriti kako moramo biti sretne,
jer smo za svoj posao plaćene, ili, preplaćene.
dugo smo šutjele, solidarizirajući se sa svima onima
kojima je puno teže nego nama,
s onima koji rade, a plaću nisu mjesecima vidjeli,
i onima koji nemaju taj luksuz raditi posao koji vole,
no,
progovorile smo upravo stoga
što volimo svoj posao
i važno nam je da djeca o kojoj skrbimo
imaju najbolje moguće uvijete
za optimalan rast i razvoj
u onim godinama života
za koje stručnjaci tvrde, a mi znamo
kako su najbitnije,
jer, kako veli Robert Fulghum
" All i realy need to know i learned in kindergarten ",
pa i prve riječi na engleskom jeziku.

1) Sve podeli sa drugima.

2) Igraj pošteno.

3) Ne udaraj druge.

4) Svaku stvar vrati tamo gde si je našao.

5) Počisti za sobom.

6) Ne uzimaj ono što nije tvoje.

7) Kada nekoga povrediš, izvini mu se.

8) Puštaj vodu u toaletu i peri ruke pre jela.

9) Kada si umoran, a imaš vremena... odspavaj malo.

10) Živi uravnoteženo. Od svega po malo.

11) Kad izađeš u svet, budi oprezan i ne udaljavaj se od druga.

12) Zlatne ribice, hrčci, kuce i mace... svi jednoga dana moraju da umru. I mi ćemo.

13) Ne zaboravi da čuda postoje! Seti se semenke pasulja koju si ostavio da proklija.

14) Otvori oči i gledaj!

Robert Fulgam