kako se naučiti živjeti s AD-om
- znaš, najteže od svega mi je što ću tako dugo biti odvojen od vas -
rekao mi je danas ujutro muž, prije nego me poljubio i otišao na deset dana raditi u BiH, nakon što se jučer vratio s četverodnevnog puta iz Švicarske.
voljela bih da i ja njemu mogu reći isto, no, meni je, BožemiOprosti, puno, puno teže to isčekivanje hoće li sretno i bez problema stići tim kombijem na zadanu destinaciju.
moja pokojna baka molila je Krunice kada kod bi netko sjeo za volan na neki duži put. cijelim putem do mora morala sam i ja s njom moliti, iako mi, iskreno, to i nije bio najdraži dio puta, danas i ja imam svoje molitve. doduše, nisu Krunice, no, iskrene su, iz dubine srca molim i Njega i mnoge druge, najviše Anđele Čuvare, da ih čuvaju na tim putovanjima i nemam mira sve dok mi ne javi kako je živ i zdrav.
s druge, pak strane, Franu je koža sve lošije.
prvo sam posumljala kako sam mu donesla vodene kozice s posla, jer izbile su mu neke čudne točkice po nogama, koje si je odmah razčohal, tak da nisam sama bila sigurna o čemu se radi, a i kako nije cijepljen protiv ospica, rubeole i mumpsa, zbog alergije na jaja, kojih ima u tom cjepivu, radije sam otišla pedijatrici da to vidi, pa da budem na miru. ili da bar znam na čemu smo.
ovaj put, kao i prošli, kada smo bili kod nje, zbog viroze, pohvalila me kako mu je koža u kao dobrom stanju, puno bolje nego je bilo prije, te, kako nas ne viđa često što znači da je zdrav, kuc - kuc, da pokucam, je, uglavnom je zdrav, je, i to s kožom ide na bolje, a bome je i živ, življi i od žive u toplomijeru, osim toga, i nisam od onih mama koje odmah trče doktoru, osim ak, fakat, kao sada, nisam sama na čisto o čemu se, točno, radi. odmah je rekla kako ne može potvrditi kozice, jer se one najčeće pojavljuju od glave i na sluznicama, no gledajući mu grlo i nos, uzela je briseve i potvrdila streptokok, koji sam mu također, vjerojatno, dofurala ja. dala mu je neki antibiotik i neki šumeći lijek za kašalj koji se rastopi u vodi, pa se pije kao sok, za mene potpuno nepraktično, jer on ne voli baš piti sokove, pogotovo te neke bljutavih okusa i tek ne ako baš mora, a sad je moral, jer je to lijek, a do sada je od svih lijekova uzimao samo par puta onaj za skidanje temperature i to na špricu, direktno u grlo, bez natezanja, cendranja i
- neću! -
- moraš! -
- bjak! -
- al, kad moraš, Fran, doktorica je tako rekla, molim te, popij do kraja! -
natezanja.
onda su se one točkice počele širiti nogama prema bedrima, a izbile su i na licu, kaj je on, opet, rasčohal sve, pa si napravil ranice, svigdje, gdje je mogao, a od onog šumećeg " moraš! " soka za iskašljavanje je povraćal sve kaj bi pojel, a i to na jedva jedvite jade bih ga uspijela nagaovoriti:
- daj, malo juhice, gle kak je finu ti mama skuhala, i ti si pomagao, jako je fina, probaj samo, jednu žlicu, pliz, Franiću, to bu ti pomoglo da ozdraviš -
pa ga tek onda nije htel više ni primirisat:
- neću soka! neću povjaćati, mojim te mama, mojim te -
ne znaš više ko koga kaj moli,
kupila sam neki biljni sirup i nastavila mučenje kapanja nosa, jer, on, dok to radimo ponaša se kao da doslovno mučim na nekoj srednjovijekovnoj spravi za priznavanje krađe mrkve iz kraljevskog vrta, samo kaj sam ta sprava ja, dok mu nogama držim doljnji dio tijela i dio trupa, dakle, doslovno ga priklještim ko ogromna jastogova mama, jednom rukom mu usmjeravam nagnutu glavu, dok drugom kapam u nos kapi, trudeći se da mu, pri tom ne iskopam oko, jer se on trga i bacaka na sve strane, i, naravno, vrišteći, svim silama, a žilavo je to stovrenjce, trudi se da ni jedna jedina kap ne uđe tamo gdje bi trebala, a ja ih brojim, on viče:
- dota, dota je, maaaaamaaaa, gotovo, moim te, mamiiii, neću apat nos, neću! mamama, neeeeću, dotaaaaaa! -
- tri, četri, evo, gotovo je - tepam mu i zatvaram rukom usta kako bi usisao što više, ako smo, uopće, uspjeli kaj nakapat, a valda jesmo, jer kapi ima po svuda i sva sreća pa su i za oči, jer da nesmiju ući u oko, mislim kako bih mu to radila s povezom na očima.
odlučim, ipak pokazati pedijatrici to širenje tih, meni, dost, sumljivih točkica, no, ona smatra kako je to samo njegov dermatitis koji si je, sada, zbog pada imuniteta, dao malo zamaha, veli, to je tako kada je dijete bolesno i daje mi kortikosteroidnu kremu za mazanje,
no, gaze i zavoje moram kupiti, alergičari nemaju pravo na njih, iako ih moraš zamotati da si ne bi sve to, grebavši se, inficirali.
onda ga takvog, kao mumiju pokušavam održavati barem nekoliko sati preko noći u snu, jer, njega od svraba mući nesanica, a mene od njegove tvrdoglaosti boli već i mozak:
- mili, nemoj se svrbiti, ne smiješ si to skidati, moraš imati to na rukama i nogama, znam da te svrbi. - objašnjavam se s njim nadajući se da će me barem malo razumijeti, držeći ga rukama za ruke, a nogama za noge, jer, inače bi si sve počupao dole, i zavoje i gaze i pol kože da može.
mora da to opako svrbi, boli i peče u isto vrijeme, sudeći po izrazu njegovog ličeka, koje, nezamotano izgleda kao da je pao u grmlje kupina.
- maki, maki mi to, neću! to je moja ruka, pusti me, mamaaaa, pusti me, to su moje nogeeeee! neću to, neeeeećuuuuu! maki, moimte, moimteee! - bacaka se tako dok se potpuno iscrpljen ne zalijepi za mene i uspije odspavati nekoliko sati, do slijedeće epizode, koja počnje tamo negdje oko tri sata ujutro, to je, iz nekog razloga, a čak sam i pročitala negdje, točno zašto, u jednom opširnom članku o AD-u, no, sada nisam u stanju potpno sigurna to sve znanstveno ponoviti i obrazložiti, jer me više niti ne zanima zašto, radije mu pokušavam pomoći na bilo koji način, lagano ga ja čoham, pušem, dragam ga iza uha, govoreći mu da će sve proći, pa pomoću malo veće doze kapi protiv sraba, koje jedine nikada nije odbijao popiti, jer, valda mu, stvarno i pomažu, ili, možda nisu tak odurnog okusa, ko će ga znat, možda oboje, ponovo uspje zaspati, naravno na meni i u takvoj pozi da se budim s učenim vratom i pola ramena lijeve utrnute ruke, sretna, kaj sam i ja, uspjela sklopit oko na neko vrijeme.
ipak, te točkice nedaju mi mira, čudne su i šire se, ne onako rapidno, da bi čovjek mogao biti siguran kako se radi o nečem, zaista, opasnom, no, konzultirajući prijateljicu koja ima sličan problem sa, sada već starijim djetetom, pitam je, da li se njenom djetetu ikada dermatitis tako manifestirao, pa odem, zlu ne trebalo, a, i kakko bih bila smirenija, znajući da sam sve poduzela kaj se poduzeti mora, jer, moram prinati, kako sam, nakon onog, onako iznenadnog i nepredviđenog sedmodnevnog hospitaliziranja na dermatologiji KBC " Šalata ", jer je to njegovo stanje preko noći buknulo tako da je izgledao ko da se na peglu pofuril, samo ne prstek, već čitavo ono maleno goluždravo tjlešće, zgledal je ko pilić iz nekog crtića u kojem ga mica maca pokušava spremiti za večeru i kada sam, samo zbog dojenja, mogla i ja s njim ostati, zaputila se ja, tako, ni više ni manje neg na " Zaraznu ".
tam se, kao i u svakoj našoj bolnici čeka cijeli dan, najpametnije je uzet sa sobom šator, vreće za spavanje, jedno manje kuhalo na kartušu i par konzerva, gdje su, stručno ustanovili da nemaju pojma kaj mu je to, ali kozice sigurno nisu, to sam znala i sama, ospice isto nisu, iako, ako se počne ovako i onako pojavljivati neka onda, ipak dođem, a, ovako samo je to, vjerojatno reakcija na lijek koji do sada nije nikada izimao, možda, a možda i nije, kod alergičara ama baš sve može biti alergen, sjećam se, točno tu istu rečenicu rekli su i LiliAnkici kad je bila sa svojim djetetom, tak mi se njen post urezao u pamćenje i nebum ga nikad zaboravila, čak sam ga, poslije htjela ići ponovo pročitati, čist da usporedim neke detalje, i, opet mi je sestra rekla kako se moram naučiti nositi s tim njegovim stanjem AD-om, nakon kaj su mu vadili krv, a meni malo masti, rekavši mi kako je testiranje proces koji traje, a kada sam se prisjetila i izgleda jednog djeteta koje je došlo na " Šalatu ", kad smo mi već bili tam ko doma, isto pod pretpostavkom kako se radi o reakciji na lijek za snižavanje temperature koje je dijete već uzimalo, bila sam jako sretna kaj moj Fran ima samo te male točkice koje si je malo raskrvaril, al, to će mu sve proć kad diplomira, nađe posao iz snova i oženi se.
pogoto kad se oženi, onda sigurno više nebu imal nikakve alergije, samo Ale!Grie sve dok ga ljubav grije.
mene grije moja, s početka priče, koja se muči u tuđini zaraditi kruh, a, ovaj put, bit će to neki sasvim običan kruhek, jer, trebat će nam puno love za onu novu dječju privatnu polikliniku dermatologije nedavno otvorenu, gdje se sve obavi bez liste čekanja, kampiranja, neljubaznih mudrolija, a nalazi se dobe isti, ili drugi dan na mail adresu.
sva sreća, pa sam, napokon sebi počela uplačivati dopunsko osiguranje.
uvalili su mi ga u pošti, dok sam plačala račune. sada uz kuharice, autiće na baterije, trajnogoreće lampione i evoTv-a možete u pošti kupiti i policu dopunskog zdravstvenog osiguranja. ko zna, možda zaposle i kojeg doktora da vam, nabrzinu, izmjeri tlak ili šećer, dok čekate u redu možete komotno obaviti sistematski pregled, a i, fakat, može kome pozlit, kad podigne neku od pošiljaka.
u svakom slučaju, još jedno pametno ulaganje u budućnost,
a i solidarnost.
|
