" djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ! "
kako u zadnje vrijeme biram, ali i gledam crtiće pokušat ću napraviti mali osvrt na neke od njih, obzirom da se jako puno polemizira o tome koliko i na koji način djeca trebaju gledati određene sadržaje na takvim medijima.
prvi crtić koje je moje dijete gledalo s velikim zanimanjem i to sasvim slučajno, jer sam mu ja pjevušila tu pjesmicu koja mi se iz nekog razloga usjekla u pamćenje, pa mu je moj ujak, kad je to čuo pustio na tabletu, je animacija talijanskih autora " Mio Mao " izvorno nastao negdje oko sedamdeseth godina, ako se ne varam, no postoje i nove svježije verzije poboljšanje novom tenologijom. u nekim su epizodama čak dodali naratora, što se meni uopće nije svidjelo, jer mi se čini potpuno nepotrebno, prvenstveno, jer imam dojam kako se time gubi prvobitna ideja autora o avanturama dvije mace koje dolaze u kontakt s različitim predmetima, pojavama i bićima, te na zabavan i dinamičan način uče o okolini. u crtiću su žive, osnovne boje, iako je orginalna verzija mnogo jednostavnija i jednoličnija od moderne.
drugi crtić koji ga je zainteresirao je " Piko " ili u orgunali " Spot ". britanske animacije načinjen prema popularnoj seriji slikovnice autora Erica Hilla. pomalo je to aristokratski crtić, čistih i jasnih crteža, umjerenih boja i edukativnog sadržaja, u kojem je sve fino, decentno, odmjereno i bez greške. na tragu je poznatih slikovnica " Miffi " Dick Bruna, koja je vrlo dugo bila jedna od najboljih slikovnica za djecu zbog svojih jednostavnih, ali kvalitetnih crteža, te jednako tako razumljivih tekstova.
nešto vrlo slično je i crtić " Musti " za koji smatram da je nastavak Miffice, samo malčice moderniji, no, možda sam u krivu, jer nisam provjerila, zaključila sam to samo prema crtežu i tematici.
crtić koji je veliki odmak od ovih navedenih, a mom se djetetu jako sviđa je pomalo otkačeni španjolski crtić " Gazoon " sa egzotičnim životinjama kao glavnim likovima i forama na tragu starih oldskul crtića kao što su " Ptica trkačica ", no, ipak moderan, svjež, s jasnim kolorističkim prikazom žvotinja, smatram da vrlo uspješno balansira između realističnim crtežom s malim odmakom koketirajući sa šalama koje još uvijek ne prelaze granice neprimjerene djeci, zadržavajući karakter orginalnosti potpisa autora.
" Pocoyo " je još jedan crtić iz riznice španjolske animacije, koji me, moram priznati prilično zbunjivao u početku. likovi su vrlo jednostavni, iako svaki ima svoj karakter, dok je u centru priče dječak imenom Pocoyo koji je prikazan kao tipičan dječak te dobi, te neprestano upada u neke nezgode zbog svojih nestasluška, no, na kraju, ipak sve uspije popraviti uz pomoć svojih prijatelja i naratora, koji u tom crtiću ima vrlo važnu ulogu, kao odrasle osobe koja ih sve nadgleda i usmjerava. ono što me jako mučilo gledajući taj crtić je bijela pozadina koja je vrlo netipična za crtane filmove, ali, kada se malo više udubiš shvatiš kako to sve skupa jako dobro funkcionira. upravo taj minimalistički pristup daje priči neku poantu.
moje dijete toliko voli Pocoya da ga je jedno vrijeme čak i oponašao, što je ponakad bilo jako zanimljivo.
s druge strane " Pepa Pig " je koloristički, ali i tematski jedan sasvim drugačiji crtani film koji puno bolje funkcionira na izvornom engleskom jeziku, nego sinkroniziran na hrvatski. crtić je to kroz koji se slojevito provlaće edukacija, humor, ali prije svega jedna poruka tolerancije i prihvaćanja drugačijih od sebe, te da svatko, pa čak i svinja može plesati balet, te svi imamo određene talente, a tata i mama nisu baš uvijek savršeni, ali ipak se svi u obitelji volimo i poštujemo.
crtić je to koji najbolje smiruje malenu djecu, da li zbog kolora, laganih melodija ili ugodnih glasova, nisam sigurna, a možda i zbog kombinacije svega zajedno.
nasuprtot " Pepi " francuski " Bumba " je psihodelični animirani film koji kombinira više tehnika kako bi prikazao cirkuskog klauna i njegove nastupe vrlo žarkih, živih i ponekad agresivnih boja, pred živom dječjom publikom u koje su utkani i edukativni sadržaji na pomalo neobičan, mogli bismo reći kreativan način. " Bumbu " naka djeca jako vole, ali ga se neka i plaše. osobno, takvu animaciju doživljavam kao ekperimentalno uspješnu i zanimljivu, no, nisam sigurna koliko je dobro često ga konzumirati,
dok je mišljenje mog muža da je to previše psihodelično za djecu i da bi mogla gledajući ga imati noćne more.
potpuna suprotnost " Bumbi " no, vrlo sične tehnike je, također animirani film " Iko Piko ". prikaz je to različitih pričica za laku noć s elementima fantazije i izmišljenim likovima neobičnih oblika i imena, no vrlo smirujuć, iako prilično nelogičan, namjenjen je za one najmanje gledatelje, a najveća vrijednost po meni su mu mnoštvo brojalica i ambijent šume u kojem se dve događa.
ono što me smeta u tom animiranom fimnu je uporaba riječi koje mi koristimo kao tepanje, jer ih smatram nepotrebnim, no, kako je namjenjen onim najmlađima, možda je to i opravdano, a možda je samo naš ne baš spretan prijevod u pitanju.
tu su crtići koji na neki način interaktivno pokušavaju djecu uvući u aktivno sudjelovanje gledanja. to su popularni " Jan i Nigdjezemski gusari " koji su nekakav nastavak " Petra Pana ". taj crtić djeca jako vole, no meni je nekak malo flah, nemaštovit i neprestano se ponavlja jedno te isto, a najiritantnije mi je to - johohhhooooo! - . svaka se epizoda, zapravo radi o skupljanju novčića, krađi blaga, koji zli kapetan Kuka želi oteti gusarčićima, ali ga oni, naravno, uvijek u tome spriječe.
nekako mi se čini da se od gusarske priče moglo napraviti i nešto s mnogo više mašte od pukog nabrajanja istih pjesmica i radnji. po meni jedina je prava vrijednost učenje brojanja, iako su u pitanju novci, a ne jabuke. likovi su plošni, a crteži malo, kak bih rekla, naštancani.
sličan je i " Mickey Mous Clubhouse " koji za razliku od starog dobrog " Mickeya " i družine mi izgleda pomalo kao večina operiranih vonabi starleta u Hollywoodu, a ne kao klasik kojeg treba čuvati i rezentirati djeci kao svojevrsnu baštinu likovnosti i animacije.
tu je još jedna novotarija koja trenutno oduševljava klince zvana Doki " Doktorica Pliško ", jedan sasvim bezazlen i zgodan crtić o djevojčici koja se voli igrati liječnice, ima svoju ordinaciju u vrtnoj kućici, a, kako joj i sam naziv kaže, ona liječi plišance i igračke, koje magično ožive kada zatvori vrata svoje ordinacije. sve je to jako zgodno, malo edukativno, malo natuknuto ambicijom, ali i potiće djecu da se ne boje odlaska na pregled doktoru, tako da bi sve bilo persu kad ne bi sve to skupa bio i ostao samo biznis, tako da sada, kao i kod " Ane i Elze ", vjerojatno se svi bar jednom čuli za " Frozen " naveliko prodaju i Doki i njena omiljena pišanica Janja, pa tu je i Zmajček, a kaj je Doki bez torbe s priborom, pa tako tome nikad kraja, sve dok neki novi uradak ne izađe iz amerovih popularnih kreativnih radionica.
od populasnog ruskog crtića napravljena je predstava koja se trenutno može pogledati u " Lisninskog ". Maša je nestašna djevojčica koja Medvjedu zadaje muke, no preslatko je neodoljiva u svojim zgodama i nezgodama. još jedan potencijalni komerzijalizam putem kojeg se može imati i ljuljačka za Mašu i Mašina marama, gitara, pregača i sve što je potrebno da se zaradi što više love. iz nekog meni nepoznatog razloga moje dijete ne voli taj crtić.
naravno, imamo i mi bogatu riznicu popularnih klasika iz nekoć vrlo cjenjene škole crtanog filma čiji uradsci su žarili i palili svijetom, a jedan trenutno aktualan djeci, samo zato jer se prikazuje na " baš fora kockici " je " " Mali leteći medvjedići " koji za razliku od mnogih sličnih stranih crtića ima vrlo zgodnu keći uvodnu pjesmicu, tipičan je to predstavnik svog vremena, ali još uvijek aktualan zbog ekološke tematike i likova medvjedića koje sva djeca vole, i iako su nas na akademiji učili kako se životinje ne bi smjele djeci prikazivati u neprirodnim bojama kao što su roza i plava, meni to u crtiću sasvim okej funkcionira, dok me uvijek mučilo zašto oni baš lete, no, možda su mutirali zbog kiselih kiša ili je to samo mašta autora, a možda je i u službi deus ex machina
kako bi mogli riješiti baš svaki problem koji ih snađe u šumi koju pokušavaju uništiti zle Ljudotine koje u šumi imaju odlagalište smeća. kako god bilo, vrlo aktualan, svemremen crtić, koloristički ugodan, poučan s ubačenom i pokojom šalom, iako vrlo benignom.
još jedan domaći vrijedan spomena, iako sponzorski, i to od poznatog proizvođaća pelena, no, tako je to u ovom sistemu, je " Gusjenica Tina ".
iako početna pjesmica prilično daleko od medvjedića koji lete, nespretna i nategnuta, Tina je jednostavno nacrtana, prepoznatljiva i simpatična, dok je animacija kombinirana dokumentarnim ambijentom u kojem Tina uči svijet oko sebe. nešto na tragu Maje, no, ipak potpuno drugačije i prilagođeno grupnom radu sa sasvim malenom djecom, čisto, jasno, kratko i slatko. svakako sasvim korektno.
također jedan od zgođušnih je i dječak zvan " Oblutak ", također poučan i u serijama koje prate njegove zgode i nezgode u različitim situacijama koje znaju zadesiti djecu te dobi: kod zubara, kako posprema igračke, uči vozitit bicikl i slično. crtež je na tragu stripovskog, boje su osnovne, jasne i neagresivne, kao i sama priča, a na kraju se, naravno, sve dobro završi. " Oblutak ", po mom mišljenju ima dosta zgodnu melodiju, pamtljivu i nenametljivu koja se prilično spretno uklopila u čitavu ideju.
bez " Eistainčića " ovaj osvrt ne bi mogao proć, jer baš svaki roditelj žudi za time da mu dijete bude pametno, talentirano, nadareno, genijalno i obrazovano, a ovaj još jedan uradak iz Disney radionice nudi upravo to: spajajući klasičnu glazbu s nekim poznatim likovnim dijelom, te vodi djecu na put u raketi svaki puta u neke nove avanture. taj crtić je, također interaktivan, tako da potiće djecu na sudjelovanje u samom procesu, koji se, naravno, iz epizode u epizodu ponavlja, no, što je učenje, nego majka ponavljanja. samo, ovaj puta ne mora ponavljati majka, već samo mora upaliti omiljeni crtić.
mnoge, svoje drage animirane filmove ovdje nisam navela, kao što su klasici " Pčelica Maja ", " Pink Panter ", " Tom i Jerry ", Bugs Bunny " i drugi, jer o njima već sve znate, a i nisam kritičar te vrline da se upuštam u tako nešto. mogu samo reći da i Fran i ja uživamo u njima.
otkrili smo i češkog " Krteka " koji je pravi dječji crtež, pomalo retro, što je sada jako hip i u modi, no, osim toga kreativan je, ima priču, ima poantu i vrlo je pristupačan djetetu dobi između dvije i tri godine.
kako god bilo, u svakom slučaju sve je to danas neizbježno.
smatram da je jedino potrebno razumno dozirati i pratiti sadržaj koje dijete konzumira.
prema vlastitom iskustvu mogu reći kako naše dijete najviše voli gledati crtić s nama.
iz nekih je crtanih pjesmica na YT naučio boje na engleskom i nije sve što se nudi loše. potrebno je samo odabrati prikladan sadržaj i postaviti ga kao neku vrstu rituala, recimo, jedan crtić prije kupanja, jer, ja prije spavanja više volim pročitati slikovnicu. ili ujutro dok sjedi na kahlici, to je jako praktočno, ako se ne odluči sam nosti punu kahlicu.
u svakom slučaju, ako dovoljno vremena provodi vani i u prirodi, povremeno pogledati crtić sasvim je u redu, pogotovo ako se to pretvori u obiteljski događaj, ispeku kokice, pizza, topli sendviči, skuha puding, riža na mlijeku, napravi kakao ili voćna salata, natoči čaša pive ili nareže malo sira.
Franu je još uvijek hit " Medeno doba ",
a " Čudovište iz ormara " smo gledali toliko puta da već pričamo u dijalozima.
gledajte crtiće, sami ili s djecom.
puno je zdravije i zabavnije od političkih emisija.
moj omiljeni je hodanje po crti
|
