Samo Durica

bez elitizma

upoznala sam se na radionici o izradi slikovnice s nekoliko novih tehnika koje su me oduševile,
prvenstveno stoga što za njih i nije potrebno biti akademski obrazovan likovni umjetnik,
već i sam laik, ako je dovoljno spretan, uporan, hrabar i sklon eksperimentiranju
može stvoriti zanimljivo i estetski vrijedno likovno dijelo.
jedna od tih tehnika je prilično jednostavna, zapravo se radi samo o ideji spajanja naizgled nespojivog,
jer, način na koji su nas na pedagoškoj učili metodiku likovne kulture uvijek je počivao na tome
" koje tehnike ne smijemo koristiti zajedno ",
primjerice:
plastenin s plastikom
ili glinamol s papirom
dok je ovaj pristup radu potpuno drugačiji, jer potiče na istraživanje i spajanje potpuno različitih materijala i likovnih izričaja.
stoga me ta tehnika privukla, prvenstveno zbog svoje praktičnosti,
naime,
ona spaja fotografiju i dječji crtež koji intervenira u samu fotografiju.
na taj se način mogu izraditi jako zgodne edukatvne slikovnice, ali i materijali i poticaji za rad na razvijanju spoznaje,
koji se mogu koristiti kada želimo zorno i točno obraditi neke tematske sklopove kao što su:
grad, zoo vrt, godišnja doma, šuma i slično,
dok, pri tome želimo dobiti i dječji likovni doživljaj i poticati taj način izražavanja.
druga je tehnika nešto složenija i zahtjeva točno određenu vrstu materijala:
svileni kolaž.
pomoću njega, zbog svoje gotovo prozirne i vrlo meke, podatne strukture mogu se od nekoliko nijansi iste boje koje se spajaju jedna na drugu dobiti i podloge, ali i gotova likovna riješenja koja, kada se grafički obrade djeluju vrlo bogato i impozantno, a i rad s tim materijalom potiče i razvija kod djece finu motoriku šake i prstiju, okulomotoriku, no, isto tako i kreativnost i maštu.
ta se tehnika jako lijepo slaže s drvenom bojicom kojom je moguće i sjenćati, tako da na kraju cijelina izgleda prilično profesionalno.
treća tehnika koja mi se također sviđa, upravo zbog tog načina ekperimetiranja je spajanje odraslog likovnog izraza i dječjeg u jednu smislenu cjelinu.
ta tehnika se može koristiti na mnoge načine, sve ovisi o ideji i smjeru u kojem dijete potičemo na likovni izraz, dok se neku djecu i nije potrebno poticati, već se sama posegnuti intervenirati u crtež odrasle osobe, a finalni proizvod djeluje prilično avangardno i moderno, što, opet može poslužiti za širenje spoznaje.
ono što je mene oduševilo u svemu tome je pokušaj i poticanje brisanja tih granica:
" što je dozvoljeno, a što nije " u samom likovnom, ali i drugom umjetničkom izražavanju i stvaranju.
jučer me kontaktirala jedna ljubazna ženskica s radija " Antena Zagreb " vezano za moju glazbenu igraonicu koji subotom vodim u centru " Maksimir ".
dala sam kratki intervju, više opis svog programa, koji se, također bazira na spajanju više različitih umjetničkih izražaja, s ciljem da djeca, naprasto, zavole umjetnički izraz, kroz igru, zabavu i druženje, ali se i upoznaju s osnovnim znanjima i vještinama.
taj je program također nastao i bazira se na ekperimentiranju, proučavanju što sve djecu veseli, što im budi zanimanje i maštu, što ih oduševljava, te sam, kroz neku vrstu istraživanja došla do zaključka kako, uglavnom, večini djece je blizak upravo glazbeni izričaj, te glazbene aktivnosti pašu različitim karakterima i osobnostima. tako će sramežljivu i povučenu djecu potaknuti da se malo oslobode, dok će djeci koja su izrazito živa dopustiti da svoju energiju kanaliziraju u neku smislenu i prihvatljivu aktivnost.
dzvoljavam im da sami biraju vrstu aktivnosti, ali i trajanje, vrijeme koje će provesti u njoj, no, nudim im različite sadržaje za koje smatram kako su primjereni njihovoj dobi i psihofizičkim karakteristikama.
isto tako ih potičem na improviziranje, samostalno stvaranje, istraživanje različitih aktivnosti i raznolikih sadržaja.
sada imam i taj neki imput kako sam negdje na početku pravog puta,
a to me iznimno razveselilo, moram priznati.
umjetnost živi u dječjim dušama i svjetli kroz njihove oči.