Samo Durica

srijeda, 23.12.2015.

stari bor u novom ruhu

ne znam točno zašto, al, pokušat ću sada to objasniti i sama sebi,
no,
ja sam već okitila bor, iako se bor kod nas, baš uvijek kitio na sam Badnjak.
bilo je to ovako:
ima jedan plastičan bor koji je dugo stajao u kutiji pod strehom, pa nisam ni sama znala u kakvom je, točno stanju.
i, onda sam ga, želeći vidjeti dal je čemu i mogu li ga, uopće upotrijebiti, zvadila iz te kutije, al sam ga morala unijeti nutra u hodnik, jer je vani bilo jako hladno, i magla, a imala sam temperaturu, kao i Fran, no, njemu smo uspjeli nekako skinuti, nakon duge i teške noći u kojoj je povraćao i plakao, te nas molio da ga ne tuširamo, jer, kako je vikao:
- peče! peče!, nemoj, mama, molim te, peče! -
a, voda je bila skoro, pa hladna, ono, da je bila hladnija, bila bi ledena.
al, uspjeli smo, nakon te noći, dovesti ga u neku normalnu, pa je taj dan bio dobre volje, nakon dosta loših dana, jer mu je febra, kak veli Č, a meni se taj izraz sviđa, jer, nekak baš zorno opisuje to stanje organizma koji se bori sam sa sobom protiv nekakve opake upale.
uglavnom,
zvadila sam tu kutiju i taj bor i nje, plastičan, jer, imam ga, već dugo, još iz nekih drugih, drugačijih vremena, koja i ne pamtim baš po svemu dobrome, pa ga, možda, i zbog toga, jako dugo nisam željela ni vaditi ni dirati, a, bome ni kititi.
no,
kak vrijeme teče, svojim nepovratnim tokom, pa se i samim tim protokom vremena dešavaju i neke promijene, neminovne, kako u okruženju koje živim, tako i u meni samoj,
tako je taj bor, meni, postao neki simbol te neke
nove mene, ajmo reć,
stare, a, opet, obnovljene, pofriškane, prije svega iznutra, ali i izvana.
zapravo,
tim nekim činom vađenja, pregledavanja i montiranja tog bora, kao da sam htjela samoj sebi pokazati i dokazati da sam u stanju suočiti se i s tim prastarim, već odavno proživljenim gorčinama, koje sam samo gurnula pod tepih, nikada ih ne oribajući sa sebe na onaj pravi način, struganjem i odstranjivanjem, kako se pravi zloćudni tumori i moraju tretirati, oni koje nazivamo rak ranama.
prije nego je otišao iz našeg zajedničkog doma, s drugom ženom, puno mlađom od mene, koja je već nosila njegovo dijete, rekao mi je, umjesto pozdrava:
- bolje je da nikada nemaš ni muža ni djecu, jer, njima nikada neće biti dobro s tobom, ovakvom. -

i tada sam znala kako je to rekao u afektu i kako, vjerojatno, nije ni svjestan što to točno znači, a pogotovo što znači meni, jer, nas dva upoznali smo se u parku, dok sam ja igrali gumi - gumi, a on vozio BMX-a, koji je, meni tada, koja sam imala Poniya, bio pojam najbrijanog kul vozila. poznavali smo se, dakle, od djetinjstva, proživjeli skupa i lijepe i ružne, ali i tužne trenutke, zajedno smo strepili čekajući očeve da se jave s terena, njegov je bio u " Tigrovima ", a moj u Slavoniji na haubici, zajedno smo tješili mame, nekad moju, koja nije to sve mogla izdržati, pa smo joj morali nositi cigarete na ženski odjel psihijatrije, dok je njegova samo kuhala i pila litre kave s apaurinima, skupa smo dočekivali Božiće, za koje smo si poklanjali čokolade, dočekivali Nove Godine na tulumima u tuđim vikendicama, skupa smo hodali po placu, gledajući kaj bumo si kupili, jednom kada ćemo se zaposliti, zajedno smo čistili stepenice i urede, pokušavajući zaraditi neku sitnu lovu, kojom smo onda počastili moje mlađe sestre i njegovu braću, zajedno smo se smrzavali čekajući moj noćni autobus, na koji me uvijek otpratio, pa se pješke vraćao doma, na drugi kraj grada, po snijegu i ledu, skupa smo i Uskrs slavili, u onom istom parku, u kojem smo se i upoznali, s frendovima, dok je svako od nas donio od kuće jedno jaje, malo kruha, koji kolač i ak, je bila bolja godina, par šnita šunke, zajedno smo strepili da li ću upasti na faks koji sam odabrala, upravo zato jer mi je on rekao da je to zanimanje za mene pravi izbor.
gdje je i kada krenulo po zlu, nisam ni sada sigurna, no, sada više nije ni važno.
on ima svoju obitelj, kojom je mene, tako olako zamijenio, a zauzvrat mi ostavio tu rečenicu koja me kopkala godinama, jer, kada ti netko, tko te jako dobro poznaje, tko te zna u dušu, jer, proveo je s tobom, praktički čitav život, kaže nešto tako grdo, pa, makar i u ljutnji, ne znajući što, zapravo govori, i zašto, tada ti se to ureže i u srce, u dušu, ali i um, pa te kopka, muči, tjera da preispituješ svaki svoj korak, svaki svoj postupak, važeš svaku riječ, i deset puta razmisliš, prije nego nešto konkretno odlučiš.
danas se sve nekako posložilo na svoje mjesto.
čujem, od zajedničkih prijatelja, kako je sretan. krenuo mu je posao. radi, a i uvijek je bio vrijedan. uvijek mu je novac, za razliku od meni, bio na prvom mjestu. meni je novac značio jedino kada sam ga, s guštom, mogla potrošiti. i to, uglavnom, na sestre, što ga je neopisivo smetalo. kao i moja izrazita društvenost, te bilo kakav kontakt s bilo kojom drugom osobom koja nije on sam.
ta ljubomora protezala se toliko duboko da je bio ljubomoran i na vlastitog pesa, najboljeg prijatelja, čak i svog brata.
nije podnosio gledati me kako plešem u javnosti, pa smo prestali izlaziti.
bio je sretan jedino kada smo skupa gledali neki film na kauču.
nakon bračnog putovanja u Trstenom, rekao je, kako mu je " bilo grozno, jer nije imao televizor u sobi, a i nije se uspio odmoriti, jer je stalno nešto morao zbog mene razgledavati, samo nekakvo glupo kamenje, i trčati okolo po parkovima. "
mislim da mi je ta izjava otvorila oči. tek tada sam shvatila koliko smo nas svoje različiti, te, da ću, vjerojatno, tako živjeti život, a takav život si nisam željela. što god da sam ja napravila, kako god da sam se prilagodila, izrezala, nariktala, prešaltala i naštimala, nikada nisam bila dovoljno dobra. nikad, baš nikad nisam valjala, pa ni na tom samom kraju.
taj bor kupili smo zajedno, za naš prvi, zajednički bračni Božić.
njemu se sviđao jedan bijeli, vidjeli smo ga u NaMi u izlogu i divili mu se, jer je svjetlio i blješćio se ko da je samom Njujorškom glavnom trgu, ali za taj nismo imali love, tri soma kuna je koštao, sjećam se ko dan danas, pa sam si obećala, sama sebi, da bum štedila, stavljala lovu na stranu kroz godinu i kupila ga sama, da ga iznenadim i razveselim.
pa smo kupili taj običan.
kada je odlazio, pokupio je sve u stanu kaj smo zajedno kupili. čak mi je produžni kabel od noćne lampice uzeo uz koji sam čitala prije spavanja, kaj ga neopisivo nerviralo, jer, on je čovjek od telke, a ja telku baš i ne volim gledati, osim ak nije neki dobar film, a to smo gledali uglavnom na DVD-u.
i to je odneso. samo mi je fotić ostavil koji nam je poklonio njegov vjenčani kum, jer je rekao, kak zna da mene to veseli, fotkanje. dirljivo.
kad smo se sreli, jednom kasnije u kvartu, jer, njegova je žena iz mog rodnog kvarta, iz kojeg sam, potom, otišla, jer mi se, nekak, nije dalo njih troje sretati, kak šeću i kupuju na placu jabuke za maloga,
a, to njegovo dijete i ja, nosili smo isto, njegovo prezime, pokazala sam mu novi stik koji sam dobila od sestre pod borom, za slušanje mjuze na slušalice, a on mi je rekao:
" trebala si je tražiti telku, ja bi prošvikal bez televizora. "
samo sam se nasmijala i otišla.
više nije imalo smisla objašnjavati mu se.
sve to, i još puno više simbolizira taj bor, koji sam, napokon izvadila i suočila se s njim.
najbolje od svega, moj Fran se toliko razveselio, da mi nije bilo žao.
baš naprotiv, složili smo ga skupa, iako se meni malo povraćalo, bolio me jako želudac i vrtilo mi se u glavi, al, zdržala sam, stoički, i nisam pokazivala to, željela sam da taj sam proces prođe, da ga, napokon, proživim kak treba i da se, jednom zauvijek svega toga otarasim.
bor smo namotirali, pa je stajao tak prazan jedan dan u dnevnoj sobi, gdje smo mu našli mjesto.
onda mi je bilo, nekak glupo da je prazan, pa sam izvadila i kutiju s ukrasima, tek tolko da vidim s čim razpolažem, jer, nemam ih baš puno, neki su se porazbijali kad je pes, jedne godine, srušio bor i pojeo figurice od jaslica.
moje dijete se tolko veselilo svemu tome, da mu nisam imala srca to uskratiti, već sam mu priuštila i kičenje i lampice koje sviraju, i sad imamo okićen bor, prije Badnjaka,
a Fran svako jutro kad se zbudi veli:
- mama, imam ideju! -
i, ode upaliti te lampice na boru da mu sviraju Đinglbels
i stale melodije koje onda sviraju cijeli dan, a nekad i noć, ak ih ne ugasimo, zapravo, mi ih, nakon nekog vremena ugasimo, al ih on, opet, sam upali.
osim bora, jer, morala sam imati i nešto sasvim novo, friško, i samo naše,
na strop sam zakeljila svjetleće flourescentne zvjezdice i planete, a na vitrinu iste takve glouving sovice,
koje bu ostale zauvijek, ne bum ih skidala, dok same ne opadnu.
jedini je problem tog našeg bora kaj je uvijek nahero, i nikak ga nemremo zravnat, pa zgleda, nekak, jako smešno.
no, nije ni sve, uvijek u izgedu,
a,
možda je i sve to skupa,
nekak nahero,
ne znam.
probala bum ga sutra metnut u neku kantu, da ne padne još nekom malenom na glavu.

Oznake: mladunče krave je tele

- 00:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #