30.11.2008., nedjelja
Rodjendani, rodjendani, rodjendani...
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
Silvanine knjige!!!
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Zlatna Gospa
Usuljala se u moju crkvu, dok me nije bilo... Tiho, i kao na prstima, da me iznenadi kad se vratim! I doceka, kao prava Majka, njezno, i s ljubavlju... Raskriljenih ruku, stiteci me plastem svoje Ljubavi... Mjesec joj pod nogama, a Isus pod srcem... Zlatna kruna oko glave, a zupljani sa zupnikom u majcinskom srcu. Ociju velikih i toplih, njezno nas gleda... Usana stisnutih u Marijinu sutnju, i blagi osmijeh... U molitvu srcem, prepunim bozanskih tajni... I svih milosti, koje trajno izlijeva na nasu zupu, i citav svijet! Drina Cavar, Quito, Ecuador, 20.11.2008. Zahvaljujem p. Musi na Zupnom Godisnjaku (s mojim misijskim clankom : ) koji mi je konacno stigao, i odmah me inspirirao svojom naslovnicom i buducim oltarnim mozaikom s Gospinim likom! Usput se prisjecajuci naseg "nepobjedivog trojca", i svih nasih zajednickih aktivnosti i akcija! A ovdje je i link na nase zupne stranice, koje cini se isto cekaju moj povratak da se osvjeze i zazive (ah, cini se da pravog misijskog posla nema samo na obroncima Andi, vec i na podsljemenskim brezuljcima, u mom zagrebackom susjedstvu...): Jordanovac - Zupne stranice u izradi |
Iz zupe Jordanovac u zupu Oyacoto
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Oj, budi svoj!
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
20.11.2008., četvrtak
"Dame tu mano - Ruku mi daj!" - Drinina adventska akcija
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
Vukovar se ne zaboravlja ni u Ekvadoru!!! (A ni p. Luka!)
S p. Lukom u Vukovaru 30.11.2002 I moji dojmovi s toga hodocasca: Zg, 02.12.2002. Vukovar i Uskrsli Krist Teško je naći prave riječi i opisati sve dojmove i osjećaje, koji se javljaju pri pravom, osobnom susretu s Vukovarom. Hodočašće je možda i preslaba riječ za opisati obilazak i posjet tom hrvatskom gradu Mučeniku. Jedanaest godina poslije hrvatske krvave tragedije, koja se dogodila na očigled i sramotu cijeloga svijeta, u ovome napaćenom i ponosnom gradu kao da je vrijeme stalo... Vozeći se prema mjestu susreta s našim domaćinom, fra Antom Perkovićem, uočavamo izrešetane, porušene i narušene zgrade, uključujući i dvorac Eltz, čija se nekadašnja ljepota još uvijek nazire među nebrojenim oštećenjima, koje nijemo, a tako riječito svjedoče o divljanju barbara, kojima ništa nije sveto i koji ne znaju za sram. Razrušene zgrade, kao spomenici hrabrim, ponosnim, plemenitim i miroljubivim Hrvatima, koji su u njima mirno živjeli, marljivo radili, veselo se družili sa svojim susjedima... Među ruševinama, strši i "ponosno" se kočoperi prekrasno uređena, monumentalna zgrada jugoslavenskog konzulata, jugoslavenskom zastavom šamarajući pogled na ruševine oko sebe. Hrvatski barjak nisam uočila. Još jedan manji dio kuća i zgrada ipak je obnovljen: poneki moderno uređeni dućan ili lokal, još više naglašava kontrast prema svemu onome što tek treba obnoviti... Obnovljen je i dio oko utočišta Vuke u Dunav, šetalište uz obalu, s hrvatskim zastavama i velikim bijelim križem, na kojemu je hrvatski grb, pleter i natpis na glagoljici: "Navik on živi, ki zgine pošteno". Šetalište uz Dunav zrači opuštenošću idiličnog i mirnog mjesta, unatoč svim strahotama koje su se tu dogodile. S fra Antom najprije smo otišli odati počast svim poginulim braniteljima na njihovom groblju. Mnoštvo uredno postavljenih bijelih križeva, svjedoči o svim žrtvama ovdje pronađenim u masovnoj grobnici, nakon oslobođenja Vukovara, od kojih mnoge niti do danas nisu identificirane. Saznajemo da su među ostalim žrtvama pronađene i šestomjesečna beba i starica od 104 godine. Molimo se, palimo svijeću i duboko u sebi klanjamo svim žrtvama i braniteljima, zahvalni na onome što su učinili i dali za Hrvatsku, osjećajući da iz takvog temelja cijela Hrvatska s Vukovarom na čelu i u srcu ponovo mora pobijediti, dići se iz svog i vukovarskog pepela, na hvalu i ponos Bogu, kao primjer i uzor čitavom svijetu. Druga, još teža i potresnija postaja, bila je Ovčara - hrvatska Kalvarija, vrhunac patnje i mučenja. A tko zna koliko još takvih Ovčara u Hrvatskoj ima, za koje se nikada nije saznalo, jer nitko nije preživio da posvjedoči sve strahote. S velikom ljubavlju i strahopoštovanjem prema mučenicima, te gorčinom prema zločincu, koji se nikada nije pokajao, poželjeh poljubiti to sveto tlo, natopljeno nevinom krvlju i vapajima, koje svijet nije htio čuti... A taj isti svijet danas ima obraza zamjenjivati žrtvu i agresora, suditi našim hrabrim braniteljima i generalima, a oslobađati zločince! Ali prava i potpuna istina o Ovčari, piše bar na jednom od dva tamo podignuta spomenika. Nova svijeća zapaljena pred tim spomenikom i vječni žar za njih u našim srcima. Slijedeća postaja: Crkva sv. Filipa i Jakova, izvana donekle obnovljena. A unutra: šok! Goli zidovi, cigla i žbuka, umjesto nekadašnjih umjetničkih freski, u toj skoro 300 godina staroj crkvi. Granate i barbari učinili su svoje. Na jednom od zidova, još uvijek vidljiv ćirilički grafit: "Bog prašta, Srbi ne!". Masivni noseći stupovi nagriženi njihovim barbarstvom, ipak su uspjeli odoljeti i sačuvati samu crkvu. Sve vrijednosti odnesene, opljačkane, uništene: crkvene orgulje, umjetničke slike, koje su vrijedni fratri i pobožni narod stoljećima prikupljali, darivali, častili...Kip sv. Ante čudom je spašen. Na zgarištu - ostaci lijesa i ljudskih kostiju: posmrtni ostaci vukovarskih grofova, sahranjenih u crkvi, četnicima su služili kao ogrjev! Relikvije tijela sv. Bone, zaštitnika Vukovara, četnici su neko vrijeme čuvali, vjerujući samo u dragocjenost dragulja svečeve opreme, a kad su se razuvjerili u to, čak su i njega uništili. Od cijele relikvije, ostao je sačuvan samo dio jedne kosti. Prema knjizi "Povijest samostana i župe vukovarske", oca Placida Belavića iz 1928.g., tijelo viteza i mučenika sv. Bone, kojeg je rimski car Galien dao pogubiti 1. kolovoza 260.g, trudom o. Josipa Jankovića doneseno je u Vukovar iz Rima, preko Pečuha i Osijeka, 23. lipnja 1754, za vrijeme pape Benedikta XIV, "za duševnu utjehu naroda u Srijemu i Slavoniji...da bude prosvjetitelj, patron i obrana varoša vukovarskog i svekolike države...". Sv. Bono je u 3. st. bio pripravan "za vjeru Kristovu sve ostaviti, dapače i zadnju kapljicu krvi proliti!", baš kao i vukovarski branitelji na domak 3. tisućljeća, za Krista i domovinu. Prema legendi, prije svoje smrti, sv. Bono je gromom iz vedra neba u prah smrvio kip rimskog idola...Zato vjerujem da će on i danas znati kako ispraviti sve nepravde, kako uz Božju pomoć, udahnuti novi i vječni život svome Vukovaru i svojoj Hrvatskoj. U obnovljenoj kapeli sv. Josipa Radnika, u Borovom Naselju, pod okriljem kipa Gospe Fatimske, koji je ostao sačuvan na zgarištu stare kapele, imali smo sv. misu, sabirući misli i dojmove, upravljajući svoje molitve Bogu, s ljubavlju i ponosom prema Vukovaru i Vukovarcima, prema domovini i braniteljima, bez mržnje i prema kome...Na kraju mise, našem dragom i ljubaznom domaćinu, fra Anti Perkoviću, predali smo novac prikupljen tijekom mjeseca studenog nizom humanitarnih akcija, više kao simbolični znak pažnje i naše povezanosti s tim nezaboravnim gradom i njegovim hrabrim stanovnicima. S domoljubnom pjesmom na usnama otišli smo iz zauvijek našeg Vukovara, prema svega 3,5 sata udaljenom Zagrebu...Ali Vukovar ostaje s nama, u srcima, mislima i novim poticajima za sve što svatko od nas može i mora učiniti za taj sveti grad. Na kraju bih Vukovar usporedila s mučenim Kristom: izranjenim, izvrjeđanim, popljuvanim, osuđenim, razapetim...Prihvatio je Božju volju, oprostio svojim mučiteljima i ubojicama, zamolio i samog Oca da im oprosti, jer ne znaju što čine...I na kraju pobijedio smrt, uskrsnuo za naše spasenje...Dobio novo, proslavljeno Tijelo...Ali rane na njegovim rukama, nogama i Srcu, zauvijek su ostale, kako bi se svi nevjerni Tome mogli uvjeriti u ono što se doista dogodilo, i zauvijek se i potpuno obratiti Bogu. Drina Cavar (2002) Moj clanak na p. Lukinoj skac stranici SKAC s p. Lukom u Vukovaru 30.11.2002 - ostale fotke (Ne propustite pogledati i kratki filmic, ispred zadnje fotke, kao poseban pozdrav od mene, posebno - istoimenoj prijateljici : )))) Homilija đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića na misi na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. studenoga 2008. u Vukovaru |
Jos jedno svjedocanstvo onih dana...I ovih...Ruza hrvatska...
Prijatelj mi je upravo poslao i ove zanimljive linkove iz vremena domovinskog rata, i danasnje situacije... Cini mi se vrijedno objaviti: Ratni film o hrabroj baki Rosi Vise informacija o Ruzi hrvatskoj : ) Roza Miletić, rođena 1934. godine, herojina Domovinskog rata poznata je po akciji spektakularnog zarobljavanja neprijateljskog tenka u okolici Tounja krajem '91. godine u kojoj je bila ranjena. Svojim herojskim duhom je bodrila i pomagala braniteljima svih godina rata. Sudjelovala je i kao logistika u spektakularnoj operaciji Oluja. Njena kuća bila je dom mnogim braniteljima, svu svoju imovinu stavila je na raspolaganje hrvatskoj vojsci. Odlikovana je spomenicom Domovinskog rata 1995. godine, zbog ratnih zasluga dobila je čin natporučnika. Trinaest godina poslije herojina domovinskog rata i simbol otpora tounjskog kraja živi od 400 kuna socijalne pomoći, nema riješen status hrvatskog branitelja odnosno nije registrirana u registru branitelja, nema braniteljsku mirovinu. Njen dom koji je bio na prvoj crti bojišnice i na korištenju vojsci svih godina rata, danas nije obnovljen niti po statusu ratom razorenog područja niti kao objekat koje je koristilo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Upućujem javni apel svim udrugama proisteklima iz Domovinskog rata s područja Ogulina, Karlovca, Slunja da pomognu teti Rozi u rješavanju statusa hrvatskog branitelja kao i pomoć oko obnove oko njenog trošnog doma. Istovremeno upućujem molbu ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, ministarstvu obrane republike Hrvatske i ministarstvu razvitka i obnove da izađu u susret te ubrzaju rješavanje svih nagomilanih problema. Molim sve građane i tvrtke koji su u mogućnosti da novčano pomognu teti Rozi na sljedeći broj računa: za uplate iz Hrvatske Roza Miletić Privredna banka Zagreb 2340009-3211802274 za uplate iz nozemstva iban HR20 2340 0093 2118 0227 4 SWIFT Privredna banka Zagreb d.d.: PBZGHR2X |
16.11.2008., nedjelja
Medjugorje u Ekvadoru!
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Vruce, hladno i - mali Moises!
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
13.11.2008., četvrtak
Salabahter za zivot? Nema varanja!
Promocija u Rijeci 15.11. Obavijest na SKAC-u "Na promociju nove knjige p. Luke Rađe Šalabahter za život koja će se održati u Rijeci u subotu 15.11.2008. u 19.30h u Velikoj dvorani nadbiskupijskog doma Ivana Pavla II br. 1. P. Luka Rađa, isusovac koji je nakon mladenačkih pustolovina odlučio postati svećenikom, kojega je put za Kristovim svjedocima vodio u Indiju i SAD, koji je osnovao sa skupinom suradnika Studentski katolički centar Palma u Zagrebu, te osmislio duhovno-rekreacijski ljetni kamp za mlade Modrave… a nakon prometne nesreće poznat i kao SMS svećenik, (pogodite tko je dizajnirao ovaj bivsi p. Lukin mobitel...) godinama je na SKACovoj stranici odgovarao na najrazličitija pitanja; o Bogu i svemu što je božje, i čovjeku i svemu što je ljudsko. Knjiga je skup njegovih odgovora koji su nadahnjivali i nadahnjuju..." Ovom prigodom sijecam se i rijeckog koncerta, kojeg smo za njega organizirali na Blagdan Srca Isusova 3.6.2005, na njegovom Zametu, s njegovom rijeckom ekipom: Rane p. Lukine web stranice - Zupa Zamet a kao i inace, naslo se vremena i za kupanje na poznatoj rijeckoj plazi: obilazak duhovnih znamenitosti: i evo i p. Lukina pisma, povodom toga koncerta: P. Lukina "poslanica" Zamecanima 3.6.2005 P. Luka je rekao da se pokrene SKAC Rijeka, i - smisljeno ucinjeno! Rijecki "Jesus" - Goran, jedan od glavnih organizatora rijeckog koncerta, "priveden" je u Krapinske Toplice : ) I uz podrsku tadasnjeg rijeckog kapelana p. Mate Anica, pripreme za SKAC Rijeka su mogle poceti! A ja sam uvijek znala reci, da je za velike stvari ponekad dovoljan samo jedan dovoljno otkaceni lik, i jedan dovoljno raspolozen i raspoloziv svecenik! I pozdrav Jesusu, gdje god bio! I ostalim Zamecanima! Danas s p. Volenikom na celu, ako se ne varam... I naravno mojoj Ivani i Narcisi! |
Dodji, budi moje svjetlo!
Pisma bl. Majke Terezije "Oni koji će knjigu pročitati u cijelosti vidjet će da govori o veličini Majke Terezije. Njen unutarnji križ kojeg je imala, apostolat je učinio plodnim... Pokazala je da biti redovnica ne znači bježati od života, odabrati lakši put, opredijeliti se za sladunjavost, već odlučenost da se živi ondje gdje je život najzahtjevniji. Zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić rekao je da je, antropološki gledajući, Majka Terezija kao "svjetlo Isusovo" osvijetlila tamu jednog cijelog kontinenta, promijenila je mentalitet jednog kontinenta. Osim što je mnogima ponijela svjetlo u njihove mračne rupe po grabama, ulicama, ona je svjetlo ponijela i na akademske razine, na razine politike, kulture i razmišljanja o životu, istaknuo je biskup Pozaić. Biskup je istaknuo kako je nama Hrvatima na ponos da je uvod u knjigu obilježen preslikom rukom pisanog pisma Majke Terezije na hrvatskom jeziku." |
Simpozij o nistavnosti zenidbe...Nista posebno...
Od ovog simpozija cini se nije bilo neke vece koristi: Rezime simpozija Pocetak simpozija Bozanicev uvodni govor Iz uvodnog govora kardinala Bozanica: "Nakon donošenja Zakonika kanonskoga prava 1983. pokazala se potreba za donošenjem Instrukcije biskupskim i međubiskupijskim sudovima za postupak u predmetima proglašenja ništavosti ženidbe Dignitas connubii (Dostojanstvo braka) 2005. godine, kako bi bila od pomoći sucima i drugim službenicima sudova u ispravnom tumačenju i primjeni ženidbenoga prava te u donošenju odluka u parnicama proglašenja ništavosti ženidbe. Stoga, ima li se u vidu specifična narav ovog postupka s jedne strane svakako treba izbjegavati kruti pravni formalizam koji je potpuno stran duhu crkvenih zakona, a s druge strane treba izbjegavati i način postupanja koji vodi pretjeranom subjektivizmu u tumačenju i primjeni kako normi ženidbenoga tako i procesnoga prava. Razmišljanja na koja potiču teme simpozija pozivaju nas da se, zajedno sa stručnjacima i znanstvenicima, uključimo u promišljanje zbilje pred onim ženidbenim sjedinjenjima za koja se osnovano, na temelju kanonskih razloga, sumnja u njihovu ništavost, nevaljalost. U takvim situacijama potrebno je mirno i točno razlučiti okolnosti, tražiti savjet kompetentnih osoba te pružiti pravnu pomoć. Crkva, vjerna Kristu, uvijek nastoji s ljubavlju prihvatiti svakoga čovjeka tražeći i spašavajući izgubljeno (Lk 19, 10)." Fra Viktor Nuic s kojim sam isto u kontaktu, okvirno mi je obecao poslati Zbornik radova ovog simpozija, cim izidje iz tiska, negdje u prosincu... |
06.11.2008., četvrtak
Dramska druzina Ilirik u Splitu - Silvanina obavijest!!!
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
04.11.2008., utorak
Sv. Karlo Boromejski i s. Karolina de la Misericordia Divina : )
Dragi moji, najprije zelim cestitati sutrasnji (tj. kod vas vec danasnji) imendan svim Karlima, Karolinama, Dragama, Dragicama...Ukljucujuci naravno svog rodjaka Karla Cavara, misionara dominikanca u Boliviji, s kojim sam se upravo cula telefonom, kao i svoju dragu : ) tetkicu Dragu, svoju prijateljicu Dragicu Mijatovic, a naravno - i samu sebe, buduci je moje redovnicko ime u Veneciji trebalo, tj. jos uvijek treba biti - s. Karolina de la Misericordia Divina! I sjecajuci se svih cuda koja mi je "priustio" sv. Karlo, od bankarskog tecaja za interne revizore Bance Intesa u studenom 2005, u Aroni pored Milana...Kada su moji bankarski kolege isli u "shopping" modnim ducanima Milana, a ja skoknula pomoliti se u tamosnjoj katedrali, usput naisavsi na grob nekakvog - sv. Carla Borromea, za svaki slucaj i tamo se pomolivsi za sve...Po povratku u Zagreb, saznala sam da je Arona u kojoj smo odsjedali bio bas rodni grad istog sveca, zaleci sto nisam uspjela posjetiti, ni uslikati veliki spomenik vidikovac s njegovim likom! Arona i kip sv. Karla Vracajuci se s tog (svog posljednjeg) poslovnog putovanja, sve vise sam dolazila do zakljucka da taj bankovno-poslovni svijet doista nije za mene, i da mu zapravo uopce ne pripadam...Ushiceno se pripremajuci vec za koji dan na prve zajvete prvih Hrvatica u redu Kceri Srca Isusova u Marseilleu u Francuskoj...V. Bradica iz Lasinje je bio organizirao hodocasnicki autobus, no nije se prijavilo dovoljno hodocasnika, od svih zainteresiranih preostali smo jedino sam v. Bradica, v. Frkin iz Velike Gorice, majka njegove zupljanke - s. Emanuele, koja je trebala poloziti prve zavjete - i ja! V. Frkin je ponudio svoj automobil za taj ne bas mali put od Zagreba do Marseilla, no ni on ni v. Bradica, se zbog svojih godina i zdravstvenog stanja, ne bi usudili voziti citavim putem, i sada je citavo hodocasce ovisilo - samo o meni! I o slobodnim danima, koje cu ili necu dobiti u Banci...Slobodne dane sam uspjela dobiti, i hrabro sjela za volan paterovog automobila, sa dva svecenika i redovnicinom majkom...Putovali smo citav dan, u nezaboravnom drustvu i molitvenoj atmosferi, toliko drugacijoj od one poslovno-bankarske...Sretno stigli, pronasli marsejski samostan, i prisustvovali toj nezaboravnoj i povijesnoj svecanosti: Kceri Srca Isusova Moja odluka je bivala sve jasnija, i niti koji mjesec kasnije, i ja sam se nasla u njihovu venecijanskom samostanu, u kojem na vratima svake sobe pise ime drugog sveca...Ne morate se puno naprezati, kako biste pogodili cije ime je pisalo na vratima moje sobe (koja me i dan danas tamo ceka!)...Naravno, sv. Carlo Borromeo... I bas zato sam pripremajuci se za njegov sutrasnji blagdan, odlucila potraziti njegovu crkvicu za koju sam cula da postoji i ovdje u Quitu: Crkva sv. Karla u Quitu Uspjevsi je pronaci bez vecih problema, najprije zabunom naisavsi na jos jednu lijepu crkvu Presvetih Srca Isusova i Marijina, o cijoj zajednici mi je tamosnji ljubazni sjemenistarac dao iscrpne podatke Redovnici Srca Isusova i Marijina kao i smjernice kako doci do obliznje zupe sv. Karla, okinuti tamo par fotki... I svojom zivotnom pricom fascinirati tamosnjeg zupnika - Kolumbijanca, koji fizicki doista malo podsjeca na sv. Karla, i koji mi je cuvsi sve detalje, vrlo uvjerljivo rekao kako ce mi sv. Karlo sigurno pomoci u ostvarenju svih Bozjih planova u mom zivotu, te obecao da ce se i on pomoliti na tu nakanu! Slavlje u njihovoj crkvici nece biti sutra, vec u nedjelju 16. studenog u 10h, te se nadajte zanimljivom izvjescu s blagdanske proslave! A kako je bilo ovih dana na ekvadorskim grobljima, te kako je nas zupnik p. Patrizio na sv. misi molio i za pokojne Chavare, s mukom izgovarajuci neobicna mu imena, citajte u sljedecim nastavcima... I ne propustite novi broj Glasnika Srca Isusova i Marijina, u kojem mozete citat i o meni i o p. Luki : )))) Glasnik od studenog s nasim prilozima "Drina Ćavar predstavila je Ekvador u tekstu "Kako je o. Angelo postao – Anđeo", o Crkvi u Kini više se doznaje iz priloga o Pekingu, Henrietta Zajec predstavila je novo izdanje knjige o. Luke Rađe: "Šalabahter za život"..." Cini se da smo stvarno: nerazdvojni... |