Pregled posta

Iz zupe Jordanovac u zupu Oyacoto

A evo i mog clanka, napisanog prije pola godine i objavljenog u Godisnjaku:

Dragi moj jordanovacki zupljani, Bezgresnog Srca Marijina,
zahvaljujem svima vama, a posebno zupniku p. Musi na krasnoj oprostajnoj misi, p. Maticu na nadahnutoj propovijedi, p. Luki Radji na osobnom blagoslovu kojeg mi je tada udijelio



i na svim vasim molitvama, koje me citave ove godine prate i okrepljuju, ovdje u 14 sati leta dalekom Ekvadoru, gdje je vremenska razlika u odnosu na Hrvatsku 6 sati zimi, odnosno 7 sati ljeti. Tako moram paziti, kad telefoniram svojoj tetkici Dragi u Pilarovoj ulici, da ne zovem iza nasih 15h, jer je to kod vas vec 22h!



Klima je ovdje citave godine jako ugodna, proljetna s puno sunca (a cujem da ste vi tamo imali zestoku zimu!), a u ovom dijelu godine imamo i dosta kise. Zato na obalnom dijelu ima dosta problema s poplavama, na jugu je eruptirao jedan od brojnih ovdasnjih vulkana, a na sjeveru smo imali pogranicnih problema s Kolumbijom, ali sad se hvala Bogu sve pomalo smiruje. Ekvador je inace povrsinom oko 5 puta veci od Hrvatske, a ima oko 13 milijuna stanovnika, uglavnom indijanskog porijekla, vecinom rimokatolici.





Ovdje pomazem u misiji s. Lenke Covic, koja je ovdje u misijama vec 23 godine,





i njene zajednice Krist Misionar Molitelj, koju je ona ovdje osnovala 24.5.1999. godine,


cija karizma je misijski rad u posebno teskim uvjetima i zabacenim podrucjima, uz veliki dio vremena odvojen za osobnu i zajednicku molitvi. S, Lenki se prikljucilo vec 12 mladih Ekvadorijanki, prosjecne dobi 25 godina, a tu smo i nas dvije laikinje volonterke – Sarita iz Ekvadora i ja. Sestre su ovdje u malom mjestu Oyacoto, sjeverno od glavnog grada Quita, u Andama, na nadmorskoj visini 2500 m u tesko dostupnom pjeskovitom i makadamskom okruzenju, za siromasno indijansko stanovnistvo osnovale mali obrazovno-edukativni centar “Mi pequeńo Jesůs” – “Moj mali Isus”, gdje se brinu za odgoj, obrazovanje i prehranu 70-ak malisana u dobi od 2-8 godina,



kao i strukovnu srednju skolu za sivanje za 50-ak djevojaka, te mali internat za 8 srednjoskolki iz posebno teskih zivotnih situacija.



Svima njima puno znaci financijska pomoc kumova i suradnika Udruge Zdenac, koji im godisnjom uplatom od samo 120 eura za jedno dijete, na ziro racun Zdenca: 2330003-1100166170 (tel: 021-377-572), ovo sve omogucuju! Kako su medju njima i brojni jordanovacki zupljani, ovaj put posebno njih puno pozdravljam i zahvaljujem u ime njihove kumcadi!

Sestre ujutro, nakon Jutarnje u kapeli, malim kamioncicem, u oblaku prasine, u nekoliko tura odlaze po svu tu djecicu, te im nakon zajednicke jutarnje molitve kad se svi skupe, omogucuju 2 obroka dnevno, i kvalitetan pedagoski rad s njima u nekoliko grupa: jaslice, vrtic, predskolski uzrast, te prvi i drugi osnovne, a djevojke u srednjoj skoli, nakon jutarnjeg okupljanja pred skolom u svojim simpaticnim uniformama i jutarnje molitve s nekom od sestara, imaju sve potrebne strucne i teorijske predmete, kako bi stekle solidne temelje za svoju buducu profesiju i imale vece izglede za zaposlenje i kvalitetniju buducnost.

Ja nekima od njih predajem informatiku, i svima njima engleski, pa su me djecica prozvala: “Hermana Teacher” – “Sestra Teacher”! Pomazem i u jaslicama, u kuhinji, oko podjele rucka ili pranja sudja, popodne pomazem curama iz internata oko matematike i drugih skolskih zadaca, nakon cega imamo zajednicku vecernju molitvu, a cesto sudjelujem i u prevozenju djecice do skole ili nazad doma...



Ovdje zapravo svi radimo sve, i svatko uz predmete koje predaje u skoli, uskoci gdje god jos moze pomoci...Pa tako i u pastoralnom radu u nasoj zupi, gdje imamo 3 male crkvice: San Francisco, San Miguel i Santa Anita, koje su bas nekako latinoamericke – malene, siromasne i pomalo kicaste.



Sretni smo sto smo i mi ovdje nedavno dobili stalnog zupnika – mladog p. Patricia, pa sad imamo redovite sv. mise – svake nedjelje! Cak i subotom, a cetvrtkom ponekad i klanjanje! Ja cetvrtkom idem u crkvicu San Francisco, subotom vodim jednu grupu prvopricesnika u Santa Aniti, a nedjeljom popodne radim s 1 grupom mladih u San Miguelu, cime nadopunjujem svoja SKAC-ovska i modravska iskustva. Ovdje su sv. mise posebno vesele i raspjevane – svi pljescu i poigravaju u ritmu glazbe...Mlade majke cesto i doje svoju djecicu u crkvenim klupama, a nista neobicno nije ni kada se medju klupama prosece ili ugodno smjesti i koji od pasa, koji su ovdje sasvim normalna i ucestala pojava!



Na povratku doma, medju kukuruznim poljima zateknu se brojne koze, svinje, kokosi i po koja ljama...Medju udaljenim vrhuncima dobro se vidi i veliko gradiliste novog aerodroma za Quito – kad bude gotov za koju godinu, ovaj zapusteni kraj doci ce u srediste zbivanja! Djecica veselo trckaraju, ili se igraju u pijesku, glasno pozdravljajuci: “Buenos dias, hermanitas!”, starice u zivopisnim maramama i nosnjama ljubazno se smjeskaju,

koji pijanac protetura ili zaspe uz rub ceste, a mlade mame vode svoju brojnu djecicu ili one najmanje nose u prakticnim zavezljajima na ledjima...Tako i curice u nasem vrticu, svoje lutkice privezu na ledja, zabavljajuci se i drugim skromnim igrackicama...

Meni najvise nedostaje moja tetkica Draga u nasem stancicu u Pilarovoj, koja je nedavno proslavila i svoj 79. rodjendan, a kako je telefoniranje ovdje prilicno jeftino, cesto se cujemo iz neke od brojnih telefonskih kabina u okolici...Za kontakte s ostalom rodbinom i prijateljima, uspijem zaci i u kakav internet-caffe. Nedostaju mi i nase jordanovacke sv. mise u 11h, zupnikove propovijedi i cavrljanje pred crkvom nakon sv. mise ili kavica u Vagabundu s drustvom! I setnje Maksimirom, a i novi Kvatric sam vidjela jedino na fotki, koju su mi poslali mailom...

Kako ovdje nemamo sv. misu svaki dan, pocela sam jos vise cijeniti sve sadrzaje i duhovnu komociju koju nam nudi nasa jordanovacka zupa, posebno sad pod “dirigentskom palicom” p. Muse, koji uz sve svoje obaveze stigne i posjetiti i razveseliti moju tetkicu svetim sakramentima!

I vi svi mi ju puno pozdravite, kad ju sretnete ili vidite kako seta vrtom, i pomolite se za svoju daleku zupljanku i njenu novu zupu na zabacenom andskom vrhuncu na 2500 m visine, odakle vam veselo masem, okruzena svojim malim djacima!



Drina Cavar – Hermana Teacher
Laik misionar milosrdja,
Oyacoto, Quito, Ecuador – 12.4.2008

Post je objavljen 30.11.2008. u 20:30 sati.