Dotaknuti sebe izvan granica svoga tijela

27.02.2009.




Ovim Kiševićevim stihom poslužila sam se već u jednoj temi… kada smo pokušali objasniti što znači taj dodir samog sebe izvan naših materijalnih granica. Pod materijalnim granicama mislim na naš fizički oblik, ali i sve materijalne interese kojima smo ograničeni… tu su naši planovi, ziheraštvo-sigurnost i sva naša sebičnost.
Inače sam prilično dosadno stvorenje… koje voli planirati. Ne volim igre na sreću. Vjerujem u uspjeh i napredak koji dolazi kao rezultat mukotrpnog rada, bez obzira da li se radi o mom poslu, uzgoju cvijeća, pospremanju kuće ili pospremanju duše.
Volim ljude. Volim svoj posao. Moj posao je šaren, a lijep je jer je u njega uključena borba za sve ono u što vjerujem iz samog središta svog srca. Od svakog i naizgled beznačajnog trenutka mog života ja pišem priče… stvarima dajem imena koja im nisu predviđena rječnikom. Ljudi koje srećem na svom putu uz svoja imena nose oznake: vilenjak, anđeo, vitez, pizdek, topla voda, prodana duša… pa čak i smeće. Ima tu još puno naziva. To su nazivi koji se vrlo rijetko izgovaraju glasno…. i kad se izgovore onda je to u biranom društvu.
I bez obzira koje dodatno ime ljudi nose u mojim mislima trudim se biti prema svima ista.
Kada odrađujem nešto za one koje u svojoj intimi ne volim… s posebnom pažnjom se trudim da sve bude besprijekorno… jer kod zlih… kod neprijatelja su greške nedopustive. Onim drugima odrađujem sve sa srcem… pa je opet sve na obostrano zadovoljstvo.
Previše sam sitničava i važni su mi detalji koje drugi i ne primjećuju.
Pišući ovo….. misao mi je pobjegla u moje srednjoškolske dane. Bila sam maturantica i imala sam „rupu“ u rasporedu. S kolegicom sam otišla u „Korzo“ na kavu. Tamo nam se uvalio neki tip i zamolio da kažemo što mislimo o birokraciji… za radio emisiju „25. sat“. Kolegica je odlučno odbila… a ja sam spontano i iskreno čovjeku objasnila što mislim na tu temu.
Sljedećeg dana ulazi u razred profesorica iz UPID-a i pita na sav glas: „Dona, bila si na radiu? Prepoznala sam ti glas.“ Odgovorila sam joj: „Jesam!“ S podsmjehom mi je tada rekla: „Pa dobro mala… jesi li ti normalna?!!!! Školuješ se za ono što si popljuvala sa puno strasti… a sutra ćeš se utopiti u tom ponašanju!“ Odgovorila sam joj odlučno: „Ja ću vam dokazati da se neću utopiti!“ Prošle su već 23 godine od te priče… a ja joj još uvijek dokazujem da nije bila u pravu. U sve te godine radila sam vrlo šarene poslove, a nikada nisam zaboravila to prkosno obećanje. Svaki papir koji mi dođe u ruke ima lice, ima emociju… iza svakog papira je čovjek sa nekim problemom, nekom pričom. To su ponekad uobičajene i formalne stvari…. ali i tada je važno ne zaboraviti da je iza tog papira čovjek… jer ako si dozvolimo drskost obezvrijediti nečije potrebe možemo ga usporiti, možemo mu nepotrebno zakomplicirati život.
I u tom tvrdoglavom dokazivanju kako sam bila u pravu… profesorici koja me nema više prilike gledati zakomplicirala sam si život do bola. Bilo bi mi puno jednostavnije da u papirima nisam tražila ljude od krvi i mesa. Upravo su me ljudi… sa svojim tužnim pričama uvukli u borbu koju sam spomenula na početku teksta. „Neprijatelj“ je puno nadmoćniji, on je poznat i opasan…. sve sličniji likovima iz ruskih crno bijelih filmova. No on je tu, pa nema čuđenja, nema straha… da nema druge strane – ne bi bilo borbe.
A uz ljude sa tužnim pričama pojavili su se i ljudi koje zovem – šminkeri! To su face koje su „uključene“ u istu borbu….ali iz nekih svojih motiva (koji mogu biti razni). Oni ne vole puno rudariti…. vole se slikati, pričati, kritizirati, vole koketirati. Njima je onaj čovjek iz papira samo sredstvo pomoću kojega dolaze u priliku za naslikavanje… u priliku da mogu oko vrata svezati kravate. To su likovi koji nisu pouzdani….oni su jeftino meso na tržištu.
Nemam se živaca, snage i vremena s njima objašnjavati svakog dana… i s vremenom sam se pretvorila u rudara, krpu… u koju povremeno obrišu cipele.
Odavno sam svjesna njihovih osobina….dugo se već znamo.
Naše borbe traju već dugo. Nebo su prekrili tamni oblaci, pušu bijesni vjetrovi od kojih se lede kosti. U trenutku kad je oluja bila najžešća okupili smo se porazgovarati o problemima.
I tada su izdajice počele igrokaz. Ružan, proziran i opasan. U tom trenutku u prostoriji sam vidjela tri skupine ljudi. Izdajice, zbunjene i nesigurne promatrače i ljude u čiju sam čast, dosljednost i poštenje sigurna do daske. Šminkeri su bili glasni, agresivni, vulgarni, nelogični, zlonamjerni…. Svi smo bili zatečeni. Razumjela sam od prve minute da zabijaju klinove u temelje i da im je namjera rušiti sve što smo kroz dugi vremenski period svi zajedno stvarali.
I u tom trenutku…. Shvatila sam da je došao trenutak kada na stol svatko baca svoje najjače karte. Učitelj je bacio svoje karte, a na njima je pisalo: odlučnost, dosljednost, a ulog su bili ideali i sve ono u što vjeruje i što je stvarao cijeli život. Bez razmišljanja bacila sam iste karte.
I tada se desilo ono zbog čega vam sve ovo pišem. Nakon što sam bacila karte… imala sam osjećaj da više nisam u svom tijelu. Osjetila sam neki čudan mir…. dok mi je razum šaputao kako upravo ugrožavam svoju sigurnost… a time i sigurnost svoje djece. Razum je inače moj vrhovni autoritet i rijetko kada mu se opirem. No sada sam se samo prkosno i ironično smješkala. Osjetila sam silno olakšanje… osjetila sam da lebdim… vidjela sam sebe kako šetam između svojih ruža i sve mi je bilo ravno do onog mjesta gdje Dunav ljubi nebo.
Osjećala sam se lagano poput daška vjetra, ali istovremeno čvrsto i postojano kao Velebit. Ni trunke straha… ni trunke kolebanja. I tada sam na trenutak svoju pažnju vratila u prostoriju…. i ugledala duše časnih ljudi kako se čvrsto bore kartama na kojima je pisalo poštenje i vjera u zajednički cilj… vidjela sam i zbunjene kako se bude….osjetila sam njihov strah, paniku…. ali prvi puta ih u životu nisam imala potrebe tješiti. Toliko mi se sviđalo izbivanje iz te materijalne dimenzije jer sam osjetila drugačiju sebe… i da, bila sam sebična u tom trenutku… i pomislila sam: „Nisam vam ja kriva što ste zaspali! Vrijeme je da sami navijate svoju budilicu… ja više ne mogu to činiti umjesto vas!“
U toj dimenziji srela sam dušu onog koji je zapalio vatru koju sve ove godine održavamo da se ne ugasi. Često čujem kako nas njegova duša doziva iz groba i opominje… ali sada nije vikao, nije psovao, nije govorio ništa… samo je duša njegova bila pored duše moje…
I pjevušila sam u sebi Đoletove stihove… „Život je more, pučina crna, po kojoj tonu mnogi što brode. Nije mi srce plašljiva srna, ja se ne bojim velike vode.“ I tada… su trebali krenuti stihovi… „lome me vali, nose me struje“… a ja sam zaustavila pjesmu u svojim mislima… jer me ništa nije moglo slomiti, nema tako jake struje koja me mogla pomaknuti iz tog stanja.
Kao kroz maglu vidjela sam da su časni pobijedili. Zadnji štih je bacio čovjek kojemu vjerujem oduvijek, a sada je još jednom dokazao da je među najboljim čuvarima temelja.
No to je tek jedna od partija…. još će biti puno novih bacanja…
I kada bi to gledao netko sa strane….stekao bi dojam da se desilo nešto neugodno, nešto opasno. I imao bi pravo… jer gleda iz svog kuta. Ako ocjenu dajem razumom i objektivno tada ću i sama to priznati…. ali osobno sam doživjela veliku promjenu. Ne znam da li sam konačno odrasla u tom trenutku….ili postala svjesna koliko vjerujem sama sebi i kako više nisam ranjiva kao do tog trenutka. Mislim da se tako nešto može desiti u trenutku kad daš sve što imaš… kad daješ i preko svojih mogućnosti… i tada najsjajnija Zvijezda sa neba na tebe baci plašt od zvjezdane prašine koji te učini jačim od svega… Ova tema će mnogima biti nerazumljiva... dosadna... mnogi će misliti da sam prolupala.
No ja sam je napisala radi sebe.... jer se radi o vremenu kada sam dobila novo iskustvo koje me učinilo silno bogatom i sigurnom u sebe. Zato neka mi oproste svi oni koje sam udavila ovako nabacanim mislima...
Mislim da je to lijepo Drnovšek opisao: „Mir u duši ulijeva snagu pozitivnoj misli. Ako u odlučujućem trenutku ostanemo stabilni i ujedinjeni, moći ćemo misliti pozitivno u trenutku raskola i užasa širom svijeta. A pozitivna misao će nas opskrbiti pozitivnom energijom. Energijom za opstanak.“
Voljela bih sresti svoju profesoricu Sanju i prišapnuti joj: „Još se nisam utopila…“

Komentari (31) - Isprintaj - #

Politika uz zvuke klavira

22.02.2009.



U prethodnoj temi razgovarali smo o čišćenju prostora, sebe i društva.
Svi smo se složili da je čišćenje nužno…. ali svi bespomoćno sliježemo ramenima i ne znamo koji je pravi način da očistimo svoje društvo od ponašanja koja su nas dovela u situaciju kojom nismo zadovoljni.
Upravo sam odgledala emisiju „Nedjeljom u 2“ i shvatila sam koji je jedini ispravan način kako započeti s čišćenjem… iako nisam sigurna da će taj način u našem društvu biti prihvaćen.
Gost emisije je bio Ivo Josipović.
Rođen je 28. kolovoza 1957. u Zagrebu. Završio Pravni fakultet u Zagrebu i Muzičku akademiju u Zagrebu (VSS – diplomirani pravnik; VSS - akademski glazbenik; doktor pravnih znanosti; sveučilišni profesor.)
Kad se u medijima počelo šuškati kako postoji mogućnost da se gospodin Josipović kandidira za predsjednika ja sam ugledala svjetlost na kraju tunela… a tada sam u istim tim medijima čitala komentare na njegovu moguću kandidaturu i uhvatila me tuga.
Prvo sam čitala našeg Tomislava Klauškog na Indexu… koji je svojom poznatom ironijom i lucidnošću objasnio zašto Hrvatska neće birati ovakvog čovjeka za predsjednika. Oštro je Tomislav škripao perom po papiru u svojim ocjenama… no oprostila sam mu jer je iz njegovog teksta jasno vidljivo da mu je žao što narod ne prepoznaje ovakve ljude… i njegov tekst je bio kritika našem mentalitetu, a ne Ivi Josipoviću.
I Stanković je danas na početku emisije piknuo kako su ga kolege upozorile da je njegov sugovornik „apaurin“… drugim riječima poručio je da se radi o dosadnom čovjeku.
Lucidni splitski novinar Mosor….nastupio je poput Klauškog. Izrazio je svoje poštovanje Ivi Josipoviću…. ali je onda vrisnuo kako takvog čovjeka može zamisliti kao predsjednika jedne Švicarske, Belgije ili Danske… ali nikako Hrvatske.
I pitam se ja…. zašto naši novinari ne vjeruju da takvog čovjeka možemo imati za predsjednika? Jesmo li mi iskompleksiran narod…. koji odbacuje sve dobro, a olako se miri sa svim onim što ne znači napredak i bolji život?
Meni Ivo Josipović nije dosadan. Današnja emisija mi je prebrzo završila, a nakon nje sam samo još sigurnija da ja izlazim na sljedeće predsjedničke izbore ako se kandidira Ivo Josipović. Nije još sigurno da će ga SDP podržati kao svog kandidata. Kroz medije se provlači kako se čeka HDZ-ov potez i tada će SDP odlučiti.
Razumijem da se u politici kalkulira…. ali zadržavam svoje pravo da ne sudjelujem u njihovim kalkulacijama… pa tako sasvim sigurno neću glasati za Zorana Milanovića ukoliko ga u zadnji čas isture kao kandidata – iz političkih razloga. Ne mislim ja o Milanoviću loše. On je mlad i obrazovan čovjek… pred kojim je velika politička karijera… no svojim prvim potezima na funkciji predsjednika SDP-a nije baš bio pažljiv i upravo radi političkih kalkulacija je laktom počkaljio neke suradnike… i meni se to nije svidjelo. Ma boli njega lijevo uho za mišljenje neke tamo Done…. ali isto tako boli Donu uho s iste te strane za njihove više ciljeve ako se pri tom gaze ljudi koji to nisu zaslužili. Ja nemam puno… ali imam svoj GLAS i imam pravo na javno iznošenje svojih stavova!
S istom pažnjom odgledala sam ja i Milanovićev razgovor sa Stankovićem…. i cijelo vrijeme sam mu držala fige da to dobro odradi…. a nakon emisije sam mu čak oprostila što je izvrdavao, kalkulirao i nije imao čvrsti stav kad je u pitanju vjeronauk, odnosi sa Crkvom i još neke sitnice. Znači…. kao birač sam bila u situaciji da moram stišavati svoja očekivanja…. da moram prihvaćati ono što se nudi… ali nisam potpuno zadovoljna.
Neki dan smo raspravljali na temu: imaju li pravo neudane žene na umjetnu oplodnju. U komentarima sam vam priložila i SDP-ov prijedlog – koji je vrlo sličan razmišljanjima HDZ-a… samo zercu mekši. Danas je Ivo Josipović… bez imalo razmišljanja, na direktno pitanje o toj dilemi odgovorio kao iz topa da je ZA pravo neudanih žena na umjetnu oplodnju!
Na sva pitanja je odgovarao iskreno, iz uvjerenja, bez kalkuliranja i petljanja… a tako odgovaraju samo pošteni i časni ljudi… koji se trude prvo biti Čovjek, a tek onda političar. Tako odgovaraju ljudi koji drže do svog mišljenja i nisu poslušnici!
Glazbenik zna da nema dobre muzike ako se note preskaču…. a profesor prava zna da nema pravednog društva ako se ne poštuju propisi!
On doista djeluje kao apaurin, ali ne izaziva dosadu. Kada on govori… to je glazba. To je ono što želim slušati… Nemam potrebe komentirati, ne znoje mi se dlanovi, ne moram držati fige da ga novinar ne obruka… ne moram nakon emisije potkresavati svoja očekivanja. Ne bi li bilo prekrasno u političkom vrhu imati ljude koji nas smiruju, koji nam ulijevaju sigurnost… u koje imamo povjerenje?! To je moj čovjek! To je moj izbor!
Ovu temu ne pišem da bi ikome nametala svoje mišljenje… ili da bi ikoga nagovarala na bilo što. Ljepota demokracije je u pravu na izbor, ali ljepota je i u tome što javno možemo objasniti svoj izbor. Ja to upravo činim. Nadam se da će Ivo Josipović biti kandidat za Predsjednika RH…. i svejedno mi je da li će ga u tome podržati SDP…. Može se on kandidirati i kao nezavisni kandidat. U svakom slučaju ima moj glas! Mislim da je moja zemlja zaslužila takvog Predsjednika. Mislim da je to najbolji način čišćenja ovog društva….prvo na vrh svojim glasovima postaviti čiste, časne i stručne ljude… a tada će se i sve ostalo posložiti.

Komentari (53) - Isprintaj - #

Čišćenje

19.02.2009.



Nisam bolesna čistunka…. ali ne volim prljavštinu i nered. Volim prostor u kojemu se osjećam opušteno… ali pri tom ne zaboravljam da taj prostor služi meni, a ne ja njemu. Volim zaprljati…. a nakon toga i počistiti.
No ovo nije tema o redovnom čišćenju naših domova. Ovo je tema o raznim velikim čišćenjima.
Svi mi ponekad imamo generalke… kada čistimo stare tavane, ostave, šupe. Obožavam generalke. Odavno se ne vezujem za stvari i volim bacati sve što mi ne treba. Nakon takvih čišćenja osjećam se sjajno! Prije dvije godine imala sam priliku čistiti jednu kuću… dvoje starih ljudi koji su se odlučili poći u Dom. Nisu mogli čistiti sami… pa smo organizirali radnu akciju. Auuuuuu…. na tom tavanu sam pronašla novina koje su štampane puno prije mog rođenja…. bilo je tamo toliko stare krame… da sam se opasno zabrinula kako ćemo svi navući neku boleštinu od svih tih starudija koje nitko nije dodirnuo desetljećima. Moji dragi stari prijatelji su voljeli sve i baš sve čuvati…
Kad se sva ta stara krama spali, odveze i kad ostane očišćen prostor osjećam veliko olakšanje.
Kod održavanja dvorišta je isto tako. Da bi ruža mogla zablistati u bogatom cvatu – moramo joj obrezivati grančice i ocvale cvjetove. Da bi naše gredice sa cvijećem ili povrćem bile lijepe moramo ih očistiti od trave i starih biljaka.
Isto je i s našim dušama. Potrebne su nam generalke… povremena veća čišćenja.
U sebi nosimo razna sjećanja. Ona lijepa ljubomorno čuvamo… ali postoje i sjećanja koja nas opterećuju… to su neke naše stare greške, predbacivanja sebi ili drugima, tu su bol i žaljenje zbog gubitaka.
Sve te negativne emocije su naše „smeće“ koje nas guši i stvara nered u našem unutrašnjem svijetu.
Sve naše greške u prošlosti… su dio prošlosti. Učinili smo ih u nekom drugom vremenu i drugim okolnostima…. dok smo još bili „mali“. Sada smo „veliki“ i te greške sebi treba priznati, ako je moguće popraviti, a ako nije treba ih zapaliti poput granja iz vrta ili starih novina s tavana. I to treba učiniti sa svim negativnim emocijama koje su prouzrokovane nečim što ne možemo promijeniti. Ono što ne možemo promijeniti – moramo prihvatiti. Tu su tuge i žaljenje za ljudima koji su nas ostavili i otišli u Zauvijek. To tako mora biti. Tugom, depresijama i neprestanim samosažaljevanjem ih ne možemo vratiti. To je tako moralo biti. Ostale su nam lijepe uspomene koje treba sačuvati u pospremiti, a bol i tugu treba zapaliti poput starog granja i novina s tavana.
I vezanje za druge ljude je negativno. Sad ovo čitate i mislite da sam luda….jer vezanje znači ljubav. Ali čvrsto sam uvjerena da je vezanje opasno. Što je vezanje? Vežemo se za neku osobu, osjećamo ljubav, ali i strah od gubitka te osobe. Eee… taj strah je negativan… i to je „smeće“ koje nas guši. Taj strah nam ne može pomoći da zadržimo osobu koju volimo… taj strah nas može učiniti ljubornima, sebičnima i nesnošljivima… pa nas čak dovesti u situaciju da tim svojim nagomilanim „smećem“ počnemo gušiti voljenu osobu. Taj strah treba zapaliti poput starog granja iz vrta i starih novina sa tavana.
Znači…. možemo čistiti tavane, šupe, dvorišta, parkove, svoju dušu.
Što je s društvom?
Gledam zbivanja zadnjih dana… politička prepucavanja…nesnalaženja, podmetanja, okrivljavanje drugih, traženja krivaca u sadašnjosti i prošlosti….
Napisao je jedan bloger za političara kojeg voli i bira: „Ja znam da nije pošten… ali bolji je i on takav… samo da nisu crveni!“
Zamislite koliko smeća čuvamo kada je netko u ime prošlosti spreman tolerirati nepoštenje!!!
Svi cvile… U KRIZI SMO! Pa što?!!! Jesmo li iznenađeni? Da li nam je ta kriza došla kao sudbinska nepravda? Kao nešto na što nismo mogli utjecati? Nije. Došla je jer su nam se „tavani“, „dvorišta“ i „duše“ prepunili starim smećem.
Kriza nije smak svijeta. To je samo trenutak za veliko i generalno čišćenje društva! Ne mislim sada na čišćenje kakvo je provodio Staljin u svoje vrijeme… iako primjećujem da neki krizu pokušavaju prevladati i sebe zaštiti upravo na taj stari način. No i taj način je smeće prošlosti koje treba tretirati kao smeće. Pa valjda nam stoljeće i datum na kalendaru ne daju pravo na takve povratke na stara odlagališta smeća!!!! Svako treba čistiti u okviru svojih sposobnosti, mogućnosti i okviru svog društvenog i osobnog djelovanja.
Kriza…. tj. generalka koju kriza od nas traži je prepoznavanje problema i grešaka. Odluka da želimo izaći iz krize, zasukavanje rukava i početak čišćenja svega onoga što nas je u krizu dovelo.
Kao što je Rojs lijepo rekao: „Ko je jamio – jamio je!“ Ne mislim sada da treba zataškati kriminal…. nego mislim da svi oni koji su ogrezli u nemoralu… korupciji, nepotizmu i raznim drugim ponašanjima koji su društvo doveli u ovakvo stanje… moraju sami sebi reći DOSTA! Priuštili su si kaubojštinu kroz duži vremenski period… ali kriza je vrijeme kada se mora stati. Što je s narodom? Svi mi imamo niz svojih sitnih kršenja pravila i toleriranja tuđih kršenja pravila…. iz razno raznih razloga. Ako nas nitko ne uhvati u prekršaju…. ne znači da je on postao nešto dobro… MI ZNAMO da smo napravili prekršaj. Znači… i mi svoja ponašanja moramo očistiti od svih sitnih nepravilnosti koje su štetne po društvo. Ako nas nitko u njima nije uhvatio… to ne znači da nismo društvu naštetili. Tu mislim na sve one koji smuljaju da bi ostvarili razne privilegije i sitne interese na koje nemaju pravo… ali sve se da poštelati u ovoj tromoj birokraciji i uz neku sitnu vezu.
I tek kad napravimo generalno čišćenje… oslobodimo se svih loših ponašanja, svih tih smeća koje za sobom navlačimo iz prošlosti, kad oslobodimo ovaj svoj životni prostor… lakše ćemo disati, imat ćemo više svjetlosti i osjećat ćemo se odlično… baš kao nakon generalnog čišćenja tavana.... ili nakon žestoke ljetne oluje... kad se sve smiri, a u zraku se osjeća miris čistoće i svježine.
Kod generalki je uvijek najteže krenuti. Mislim da je najlakše i najpoštenije da svi krenemo prvo od sebe.
Blogeri, volite li generalke? Čuvate li stare i nepotrebne stvari i emocije? Mislite li da nam je potrebno veliko čišćenje?

Komentari (23) - Isprintaj - #

Umjetna oplodnja

15.02.2009.



U pripremi je novi Zakon o umjetnoj oplodnji. Bilo je i vrijeme da reguliraju to područje.
U razgovoru na radiu 101. Andrija Hebrang je rekao kako smatra da neudane žene ne bi trebale imati pravo na umjetnu oplodnju.
Smatra da dijete ima pravo na oba roditelja i da to nije isto kao u slučaju rastave, jer bi ovako već u startu dijete bilo „osuđeno“ samo na jednog roditelja.
I sad sam ja u čudu. A što je sa ženom koju trudnu ostavi otac njihovog djeteta? Zalaže li se Hebrang u tom slučaju da ženi treba napraviti abortus… jer i to je dijete unaprijed osuđeno samo na jednog roditelja?
Što je u situacijama kad majka umre na porodu i dijete je osuđeno samo na oca – jednog roditelja?
Osobno smatram da bi neudane žene trebale imati pravo na umjetnu oplodnju.
Blogerice i blogeri… što mislite na ovu temu?

Komentari (46) - Isprintaj - #

Dopisivanje

11.02.2009.




Već smo puno puta pisali o pismima koja se šalju na puno adresa mailom.
Na taj način dobila sam puno lijepih tekstova, predivnih priča, zanimljivih filmića, pjesama i ostalih čudesa. Moji folderi su puni čarolija koje sam primila od virtualnih prijatelja.
Sve što dobijem spremam…. a šaljem drugima samo kada mi se poklopi uz temu neke mail poruke, kada želim nekoga oraspoložiti ili razveseliti.
Nikada ne šaljem mail poruke s puno adresa. Svaki čovjek kojemu se obraćam zaslužio je od mene zasebno pismo. Smatram da tako pokazujem poštovanje onome kome šaljem poruku.
Ako nemam vremena ili nisam raspoložena, radje neću nikome pisati… nego da nekome šaljem kupus… tek toliko da se javim.
Forward opciju koristim uglavnom na poslu…. npr. kada dobijem neko pitanje… a na njega ne mogu sama odgovoriti… tada to šaljem šefu i onima koji su u tome stručniji… tako da vide tko je poslao pitanje, o čemu se točno radi… da ne prepričavam.
Svakog dana na poslu izgubim bar dvadesetak minuta da pospremim sva ta čuda koji ljudi šalju. Najčešće ne čitam i ne pregledavam… nego spremam i onda ta čudesa čekaju neka bolja vremena… kad ću imati više vremena.
Božićne čestitke pišem rukom. Virtualnim prijateljima šaljem i mailom… ili čestitam javno na blogu. Ne šaljem čestitke na više od jedne adrese. Naravno da svima poznatima želimo Sretnu Novu…. ali zar je tako teško odvojiti vrijeme da to napišemo osobno… svima koji su nam važni?
Uostalom… zašto bi bilo tko na mojim mail porukama proučavao s kim se ja to dopisujem, od koga primam poštu ili kome je sve šaljem?
Svjesna sam da sam previše stroga i ukalupljena u neka svoja pravila….pa uglavnom sa smiješkom pratim kako drugi ljudi imaju drugačije navike.
No neki dan me nešto strašno naljutilo. Uz to što je stiglo neko cirkularno pismo koje poziva na darežljivost… toliko je „duboko“ da se ne dijeli srce u duhovnom… nego u bukvalnom smislu…. stigla je i strašna prijetnja na kraju te poruke.
Sada ću vam prvo napisati priču o darivanju organa….

"Djevojka upita svog decka: 'Da li si zaljubljen u mene?' On odgovori:'Ne!
'Ona ga upita:'Da li mislis da sam lijepa?'On odgovori:'Ne!'
Ona ga opet upita:'Da li sam ja u tvom srcu?'On odgovori:'Ne!'
Na kraju ga upita:'Da te napustim da li bi plakao za mnom?'On odgovori:'Ne!
' Okrenula se veoma tuzna i odlucila da ode od njega. On je na to zagrli i rece joj:
'Ja nisam zaljubljen u tebe - JA TE VOLIM!!!!
Ja mislim da nisi lijepa - JA MISLIM DA SI PREKRASNA!!!
Ti nisi u mom srcu-TI SI MOJE SRCE!!!Ja ne bih plakao kad bi ne ostavila - UMRO BIH!!!'
Znali su se 6 mjeseci, prije nego sto su prohodali, posvadjali su se, ali su
se i prije te svadje zblizili jos vise. Jednog dana mu je rekla da je
bolesna, da ima bolest srca. U trenutku ju je zagrlio i poceo plakati. Ubrzo kada je
trebala ici na operaciju, kada je trebala uci u avion, nije se ni pozdavio s
njom.Kada je dosla oporavljena sa operacije nije ga vidjela. Pitala je mamu
gdje je. A ona odgovorila:'ZAR NE ZNAS TKO TI JE DAO SRCE!!'

I sve je to zgodno… da ispod te priče ne stoji naredba, prijetnja i kletva.
Pogledajte:
POSALJI OVO DRAGIM OSOBAMA u roku od 10minuta ... ovih dana javit ce ti se voljena osoba ... ocekuj iznenadjenje!!
POZOR, ako to ignoriras tvoja ce te najveca ljubav zamrziti, a tebe ceka 4000 dana nesrece.U roku od 4 dana netko ce ti reci, da te uistinu voli!!!
Ako prekines lanac ceka te nesreca zauvijek (bez zajebancije), zato posalji ovu poruku !

I pitam se ja…. koju sam ja poruku dobila u tom mailu? Dobila sam priču koja poziva na nesebičnost…. a onda sam dobila naredbu, vremensko ograničenje u kojemu trebam poruku slati dalje, dobila sam dozu nečijeg praznovjerja i na kraju ružnu kletvu?!!!
Ako nekoga želimo razveseliti mailom…. ili ga pozdraviti… zar je ovo način?
Nisu li priča i ovaj dodatak u kontradikciji?!!!
Ako u poruci ne napišemo ni jedno jedino bok!... ne pitamo nekoga kako je…. zašto mu uopće slati ovakve poruke? Zar zato što netko vjeruje da će mu se desiti velika sreća u ljubavi ako ispuni ovakve naredbe ispod teksta? Ljudi koriste druge ljude iz svog adresara da bi povlađivali svom praznovjerju? Koliko godina imamo? Ovo mogu razumjeti kod petnaestogodišnjakinja… ali nikako ne kod mojih vršnjaka i starijih.
Zar doista netko misli da bih ja ovako nešto mogla poslati dalje?
I zato kroz ovu javnu temu…. molim sve koji imaju sklonost slati ovakvu poštu da me zaobiđu. Ne bojim se prijetnji, kletvi… a naredbi se užasavam. Znači… to ne može biti motiv da se uključim. Nisam praznovjerna i ne vjerujem da gubljenjem vremena na slanje ovakvih poruka mogu uhvatiti životnu sreću. Znači… ni to ne može biti motiv da se uključim.
Ubuduće odgovaram samo na osobne poruke… a svima koji u ovakvom dopisivanju pronalaze užitak… želim dobru zabavu.

Komentari (27) - Isprintaj - #

Dijagnoza: "Moralno ludilo"

07.02.2009.



Jučer sam pročitala članak u kojemu šef Psihijatrijske bolnice Vrapče Vlado Jukić objašnjava
pojam "MORAL INSANITY".
Radi se o psihičkom oboljenju koje ne prihvaća konvencionalna psihijatrija.
"Ovo oboljenje predstavlja se na način da neki ljudi nemaju razvijen osjećaj etičnosti, na isti način na koji su neki ljudi daltonisti pa nemaju sposobnost da bi vidjeli boje", kaže Jukić,
"Karakteristika osoba koje pate od takvog poremećaja ličnosti je da su asocijalne i antisocijalne, te da iz vlastitog iskustva ne mogu naučiti ništa. Iako, primjerice, danas budu uhvaćene u kaznenom djelu, sutra će na identičan način zadovoljavati svoju potrebu i razmišljati da ih se ne može uhvatiti"
Dalje navodi da se radi o ljudima koji mogu biti vrlo inteligentni, ali su bezobzirni, sebični i kada nisu sami u stanju ostvariti svoje ciljeve – to očekuju od drugih.
Nikada do sada nisam čula za ovu dijagnozu…. i sada je ostalo puno toga što me dodatno zanima…. ali ipak sam temeljem ovih objašnjenja došla do nekih zaključaka.
Svi mi poznajemo dosta ljudi iz svoje okoline koji nisu moralni…. i kod kojih mnogobrojne mane zasjenjuju malobrojne vrline. No… prije par godina došla sam u dodir s osobom… koju nisam mogla izbjegavati jer se nismo same izabrale… nego su nas neki širi interesi spojili.
U periodu koji smo provele zajedno dešavale su strašne stvari. U prvim mjesecima sam šutjela…. na početku tog poznanstva i suradnje čak sam se često i smijala, jer sam si neobično ponašanje objašnjavala kao čudan oblik duhovitosti. Tada mi je prestalo biti smiješno…. doživljavala sam situacije za koje sam bila uvjerena da su moguće samo u jeftinim španjolskim sapunicama. Tada su se počele dešavati opasne stvari… ne samo moralno opasne… nego ih čak i propisi tretiraju kao takve. Tada sam počela glasno protestirati.
Neprestano sam pokušavala razumjeti… pronaći svoju krivnju u tim čudnim odnosima. Teško je ljudima koji nisu prisutni objasniti sve što sam proživljavala… jer radi se o takvim bedastoćama, nelogičnostima i niskim postupcima o kojima je sramotno čak i glasno razgovarati s civiliziranim ljudima. A kada ste svakodnevno izloženi svemu tome osjećate da će vas netko povući u neku svoju dimenziju nenormalnog ponašanja…. neprestano se branite, postajete opterećeni, sumnjičavi i osjećate da polako ludite. Sve do sinoć mi nije bilo jasno da li se radi o psihičkoj bolesti, tek o strašnoj zapuštenosti u odgoju ili mnogobrojnim manama koje su pojele vrline i pretvorile osobu u hodajuće zlo. Slutila sam da je bolest… a sada sam sigurna da je bolest. No taj je problem odavno iza mene…. ali ipak me škaklja ova dijagnoza.
Cijeli život radim s ljudima… i doista sam se nagledala i naslušala svega. Od sveg tog šarenila samo jednu osobu mogu u potpunosti prepoznati u opisu ove bolesti.
No…. mene zanima kako ta bolest nastaje? Ja kroz ovu dijagnozu prepoznajem bolest koja zahvaća cijelo društvo.
Nisu li svi oni koji su ogrezli u kriminalu, korupciji i svim vrstama zla koja razjedaju ovo društvo – moralno ludi? Nisu li svi oni koji čine društvenu štetu i misle samo na svoju osobnu korist – moralno ludi? Oni su toliko sebični i agresivni pa sve one koji podsjećaju na moral proglašavaju ludima i uništavaju ih da bi ne bi smetali u ostvarenju zlih ciljeva.
Da li nekome moralno ludilo može umanjiti kaznu i uzeti mu se kao olakotna okolnost?
Ako oni nisu u stanju raspoznati dobro od zla… kao što daltonist ne vidi sve boje… tada svakako ne mogu odgovarati za svoje postupke. Ali što uopće takvi ljudi rade u poduzećima, kako mogu šetati slobodno ulicama i ugrožavati druge ljude?
I sama imam jedan nedostatak… koji sam već pričala Mladenu na njegovom blogu.
Ne posjedujem dubinski vid. To nisam znala godinama. U mladosti mi se desilo da sam s onim čudnim naočalama išla gledati 3D film „Ralje“ i nije me se baš dojmilo. No tada mi se desilo još nešto puno čudnije. Na ZV je bio neki strani lunapark. Postavili su okruglu kupolu u kojoj su prikazivali film jurećeg vlaka. Ušla sam s klincem unutra i počela gledati film.
Svi smo na početku filma stajali. Vidjela sam vlak….. koji je jurio prema nama… i to je bilo sve što sam vidjela. Ljudi su oko mene vrištali, neki su čak padali na pod ili se dobrovoljno spuštali. Očito im se dešavalo nešto stravično. Ja sam bila van sebe zbog njihovog ponašanja jer si ga nisam mogla protumačiti. Tek mi je kasnije okulistica objasnila da ne posjedujem dubinski vid. Ja vidim odlično… ali očito ne vidim baš sve isto kao što vidite svi vi koji ga posjedujete. To je moj feler…. s kojim ću živjeti dok sam živa.
Ako je kod ljudi s moralnim ludilom isto tako... ako naprosto ne poznaju granicu između dobra i zla… tada je to puno opasnije. Jer daltonist, ili ja bez dubinskog vida ne ugrožavamo svoju okolinu, ali ljudi s moralnim ludilom je itekako ugrožavaju. Pa ne bi li ih tada trebalo prepoznati na vrijeme i za njih se pobrinuti?
Mnogi ljudi ne posjećuju redovito liječnike, ali svi kroz život idemo na sistematske preglede…. za vrijeme školovanja, prilikom zapošljavanja i tijekom rada. Zar je tako teško prepoznati ovu bolest? Kad netko ne vidi granicu između dobra i zla… pa to se mora vidjeti u obitelji, u školi, u poduzeću. Obitelj očito zataškava, u školi se provlače ili možda budu izbačeni na cestu, u poduzeću funkcioniraju dok svima ne prekipi pa opet završe na cesti. To nije odgovorno ponašanje društva. Jer tada se problemi rješavaju lokalno…. ali imamo hodajuće bombe koje predstavljaju opasnost za cijelo društvo.
S ovom dijagnozom su očito upoznati ljudi iz struke…. ali ja se ne sjećam da sam baš često imala prilike čitati o tom problemu. Ne bi li o tome trebalo više govoriti i pisati?
Kako ta bolest nastaje? Da li se čovjek s njom rađa ili mu se granica dobra i zla zagubi putem? Kako im možemo pomoći? Kako sebi možemo pomoći da ne postanemo žrtve za koje neće biti nitko odgovoran… jer netko nije znao što čini?
Blogeri, da li ste do sada čuli o ovoj bolesti… znate li nešto više o njoj?

Komentari (34) - Isprintaj - #

Zbogom prijatelju

04.02.2009.



U ovom šarenom svijetu uvijek postoje ljudi koji su nam bliži i draži od drugih ljudi.
Tako sam ja na obronku kestenove šume imala susjeda koji je bio drugačiji od svih….koji mi je bio bliži i draži od ostalih.
Bio je on Domaći iz Šume Striborove… bio je on čovjek koji je u moj dom mogao ući bez kucanja… poput svih članova obitelji. Bio je to naš Vlado.
Prihvatio nas je od prvog dana….moja djeca su rasla kao njegovi miljenici. Naganjao ih je kad bi se penjali na vrh štaglja i psovao im sunce žareno, igrao s njima nogomet, vodio ih na bazene, vodio ih na more, vodio ih rušiti šumu…. jednom smo čak i ljetovali zajedno. Jednom me zadesila velika bol… život si je oduzeo čovjek koji mi je puno značio. Otputovala sam u Podravinu…. došao je za mnom…jer je znao da mi je teško. U ovih četrnaest godina… nije se desila nijedna radost, ali ni jedna tuga u mojoj obitelji a da Vlado nije bio prvi na našim vratima. Pokazao mi je gdje rastu najljepše šumske jagode, prošlog ljeta smo zajedno tražili masovnu grobnicu i nismo je našli… ali on je znao da je tamo negdje… prošlog ljeta smo zajedno stajali na seoskom putu i plakali poput male djece jer nam se ubio mladi susjed.
I sada u mom kaminu pucketaju drva iz Vladine šume.
Koliko puta je doviknuo: „Donaaa, ugasi tu glupu kosilicu i dođi na bambus… a ja bih skočila preko ograde i odmarala se s Vladom uz crno vino i Colu. Koliko smo samo puta sjedili pod mojim orahom… a on je pričao svoje priče… sve svoje tužne priče… Ostao je bez posla i nikada to nije prebolio…. a na te ožiljke rat je ispisao još dublje rane. Koliko puta mi je samo rekao: „Hvala ti što slušaš… ti si lijek za moju dušu… sad mi je lakše…“
Ali očito više nisam bila dovoljno jaka terapija. Povukao se u sebe zadnjih mjeseci… bio je nekako tih i tužan. A ja sam bila uvjerena da je to samo faza tišine… i poštovala sam njegovu tišinu (već se dešavalo)… ništa nisam pitala… a možda sam trebala…
Kad je pričao…. uvijek su mi se glavom vrtili Jesenjiovi stihovi:
"Što sam, tko sam,
ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam, kao usput, k'o da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji..."
Došla sam danas s posla… pred njegovom kućom hitna i policija…. Odmah sam krenula tamo…. i naišla na uplakanu ženu… saznala strašnu istinu. Vlado si je danas oduzeo život. Objesio se na tavanu štaglja. Stajala sam satima pred starim štagljem… gledala bolničare, liječnike, policajce, mrtvozornike i vatrogasce…. Stajala sam tamo… nijema…. sve dok ga nisu u limenom lijesu zauvijek odvezli iz mog susjedstva.
Plakala je danas moja susjeda u mom zagrljaju i šaputala mi na uho: „Zašto me ostavio?“
A ja sam joj šaputala tiho, ali odlučno: Nije te ostavio… zauvijek će biti s tobom….u vašem domu, u krošnji ovog drveća, u tvom sjećanju. Nije više mogao… odlučio je odustati… poštujmo njegovu odluku!“ I umirile su nas i zavarale te riječi na kratko….jer znale smo obje u tom trenutku da je praznina koju ostavlja velika… strašno velika.

Nad trupom

Tvoje je tijelo ovdje još al tvoje usne ćute.
Mi znamo: ti si otišao na neke nijeme pute
sam, posve sam,
i nikom od nas ne reče kud ode.

Il možda nikud nisi otišao
iz ovog tijela
i samo prijeđe među stvari:
zaćuta kao i one i svaki pokret stade
u nepomičnost.

I čemu ovdje plač i tužbe?
Šta mogu biti glasi ljudi
kraj ovog vječnog ćutanja i mira?

A.B. Šimić

Komentari (33) - Isprintaj - #

Utorak

03.02.2009.



Jedan veliki tržni centar ima novi mamac za kupce. Ako u utorak potrošimo više od 300 kuna, dobijemo kupon s popustom od 10%... koji možemo iskoristiti samo sljedećeg utorka.
Uvijek imaju neke zgodne mamce. Pretpostavljam da im je utorak bio dan s najslabijim prometom… pa su se odlučili mudro doskočiti tom problemu.
Kad je meni utorak ovako siv, kišovit i bljutav ne odgovaraju mi teške teme…. nafrljim si muziku i baš me briga.
Ponedjeljak nam je rezerviran za Dan dobrih želja… a utorak smo ostavili nekako prazan.
Večeras nećemo puno filozofirati… slušat ćemo glazbu.
Imamo razne festivale na kojima biramo najbolju pjesmu. Mogli bi na ovoj temi odabrati najbolju pjesmu jednog kišnog i sivog utorka.
Nakon našeg izbora nema nagrada, nema putovanja na Eurosong, nema staklenih kipića…. ali ima nešto uspomena i zajedničkog slušanja glazbe.
Za sljedeći utorak pozivam dordoru2 da preuzme obvezu organiziranja izbora najbolje „utorčice“, a nakon toga neka preda zaduženje dalje….
Biramo najbolju od 5 ponuđenih pjesama.
Najboljoj pjesmi od ponuđenih dajemo 5 bodova, drugoj po redu 4, pa tako sve do najlošije od pet ponuđenih – koja će dobiti 1 bod.
Uz bodove slobodno pišemo i raznorazne komentare. Sve je dozvoljeno…..
Bloger koji postavlja pjesme ne glasa.
Hajdemo fruliti zajedno….

Ovo su vam pjesme koje ja slušam kad pada kiša utorkom.... a ponekad malo i cmoljim...

Kaliopi - Rodjeni


Luis - Ne kuni me, ne ruži me majko


Shorty - Marija


Josipa Lisac - Život moj je samo most


Oliver Dragojević - Zašto

Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)