Pregled posta

Dotaknuti sebe izvan granica svoga tijela

Ovim Kiševićevim stihom poslužila sam se već u jednoj temi… kada smo pokušali objasniti što znači taj dodir samog sebe izvan naših materijalnih granica. Pod materijalnim granicama mislim na naš fizički oblik, ali i sve materijalne interese kojima smo ograničeni… tu su naši planovi, ziheraštvo-sigurnost i sva naša sebičnost.
Inače sam prilično dosadno stvorenje… koje voli planirati. Ne volim igre na sreću. Vjerujem u uspjeh i napredak koji dolazi kao rezultat mukotrpnog rada, bez obzira da li se radi o mom poslu, uzgoju cvijeća, pospremanju kuće ili pospremanju duše.
Volim ljude. Volim svoj posao. Moj posao je šaren, a lijep je jer je u njega uključena borba za sve ono u što vjerujem iz samog središta svog srca. Od svakog i naizgled beznačajnog trenutka mog života ja pišem priče… stvarima dajem imena koja im nisu predviđena rječnikom. Ljudi koje srećem na svom putu uz svoja imena nose oznake: vilenjak, anđeo, vitez, pizdek, topla voda, prodana duša… pa čak i smeće. Ima tu još puno naziva. To su nazivi koji se vrlo rijetko izgovaraju glasno…. i kad se izgovore onda je to u biranom društvu.
I bez obzira koje dodatno ime ljudi nose u mojim mislima trudim se biti prema svima ista.
Kada odrađujem nešto za one koje u svojoj intimi ne volim… s posebnom pažnjom se trudim da sve bude besprijekorno… jer kod zlih… kod neprijatelja su greške nedopustive. Onim drugima odrađujem sve sa srcem… pa je opet sve na obostrano zadovoljstvo.
Previše sam sitničava i važni su mi detalji koje drugi i ne primjećuju.
Pišući ovo….. misao mi je pobjegla u moje srednjoškolske dane. Bila sam maturantica i imala sam „rupu“ u rasporedu. S kolegicom sam otišla u „Korzo“ na kavu. Tamo nam se uvalio neki tip i zamolio da kažemo što mislimo o birokraciji… za radio emisiju „25. sat“. Kolegica je odlučno odbila… a ja sam spontano i iskreno čovjeku objasnila što mislim na tu temu.
Sljedećeg dana ulazi u razred profesorica iz UPID-a i pita na sav glas: „Dona, bila si na radiu? Prepoznala sam ti glas.“ Odgovorila sam joj: „Jesam!“ S podsmjehom mi je tada rekla: „Pa dobro mala… jesi li ti normalna?!!!! Školuješ se za ono što si popljuvala sa puno strasti… a sutra ćeš se utopiti u tom ponašanju!“ Odgovorila sam joj odlučno: „Ja ću vam dokazati da se neću utopiti!“ Prošle su već 23 godine od te priče… a ja joj još uvijek dokazujem da nije bila u pravu. U sve te godine radila sam vrlo šarene poslove, a nikada nisam zaboravila to prkosno obećanje. Svaki papir koji mi dođe u ruke ima lice, ima emociju… iza svakog papira je čovjek sa nekim problemom, nekom pričom. To su ponekad uobičajene i formalne stvari…. ali i tada je važno ne zaboraviti da je iza tog papira čovjek… jer ako si dozvolimo drskost obezvrijediti nečije potrebe možemo ga usporiti, možemo mu nepotrebno zakomplicirati život.
I u tom tvrdoglavom dokazivanju kako sam bila u pravu… profesorici koja me nema više prilike gledati zakomplicirala sam si život do bola. Bilo bi mi puno jednostavnije da u papirima nisam tražila ljude od krvi i mesa. Upravo su me ljudi… sa svojim tužnim pričama uvukli u borbu koju sam spomenula na početku teksta. „Neprijatelj“ je puno nadmoćniji, on je poznat i opasan…. sve sličniji likovima iz ruskih crno bijelih filmova. No on je tu, pa nema čuđenja, nema straha… da nema druge strane – ne bi bilo borbe.
A uz ljude sa tužnim pričama pojavili su se i ljudi koje zovem – šminkeri! To su face koje su „uključene“ u istu borbu….ali iz nekih svojih motiva (koji mogu biti razni). Oni ne vole puno rudariti…. vole se slikati, pričati, kritizirati, vole koketirati. Njima je onaj čovjek iz papira samo sredstvo pomoću kojega dolaze u priliku za naslikavanje… u priliku da mogu oko vrata svezati kravate. To su likovi koji nisu pouzdani….oni su jeftino meso na tržištu.
Nemam se živaca, snage i vremena s njima objašnjavati svakog dana… i s vremenom sam se pretvorila u rudara, krpu… u koju povremeno obrišu cipele.
Odavno sam svjesna njihovih osobina….dugo se već znamo.
Naše borbe traju već dugo. Nebo su prekrili tamni oblaci, pušu bijesni vjetrovi od kojih se lede kosti. U trenutku kad je oluja bila najžešća okupili smo se porazgovarati o problemima.
I tada su izdajice počele igrokaz. Ružan, proziran i opasan. U tom trenutku u prostoriji sam vidjela tri skupine ljudi. Izdajice, zbunjene i nesigurne promatrače i ljude u čiju sam čast, dosljednost i poštenje sigurna do daske. Šminkeri su bili glasni, agresivni, vulgarni, nelogični, zlonamjerni…. Svi smo bili zatečeni. Razumjela sam od prve minute da zabijaju klinove u temelje i da im je namjera rušiti sve što smo kroz dugi vremenski period svi zajedno stvarali.
I u tom trenutku…. Shvatila sam da je došao trenutak kada na stol svatko baca svoje najjače karte. Učitelj je bacio svoje karte, a na njima je pisalo: odlučnost, dosljednost, a ulog su bili ideali i sve ono u što vjeruje i što je stvarao cijeli život. Bez razmišljanja bacila sam iste karte.
I tada se desilo ono zbog čega vam sve ovo pišem. Nakon što sam bacila karte… imala sam osjećaj da više nisam u svom tijelu. Osjetila sam neki čudan mir…. dok mi je razum šaputao kako upravo ugrožavam svoju sigurnost… a time i sigurnost svoje djece. Razum je inače moj vrhovni autoritet i rijetko kada mu se opirem. No sada sam se samo prkosno i ironično smješkala. Osjetila sam silno olakšanje… osjetila sam da lebdim… vidjela sam sebe kako šetam između svojih ruža i sve mi je bilo ravno do onog mjesta gdje Dunav ljubi nebo.
Osjećala sam se lagano poput daška vjetra, ali istovremeno čvrsto i postojano kao Velebit. Ni trunke straha… ni trunke kolebanja. I tada sam na trenutak svoju pažnju vratila u prostoriju…. i ugledala duše časnih ljudi kako se čvrsto bore kartama na kojima je pisalo poštenje i vjera u zajednički cilj… vidjela sam i zbunjene kako se bude….osjetila sam njihov strah, paniku…. ali prvi puta ih u životu nisam imala potrebe tješiti. Toliko mi se sviđalo izbivanje iz te materijalne dimenzije jer sam osjetila drugačiju sebe… i da, bila sam sebična u tom trenutku… i pomislila sam: „Nisam vam ja kriva što ste zaspali! Vrijeme je da sami navijate svoju budilicu… ja više ne mogu to činiti umjesto vas!“
U toj dimenziji srela sam dušu onog koji je zapalio vatru koju sve ove godine održavamo da se ne ugasi. Često čujem kako nas njegova duša doziva iz groba i opominje… ali sada nije vikao, nije psovao, nije govorio ništa… samo je duša njegova bila pored duše moje…
I pjevušila sam u sebi Đoletove stihove… „Život je more, pučina crna, po kojoj tonu mnogi što brode. Nije mi srce plašljiva srna, ja se ne bojim velike vode.“ I tada… su trebali krenuti stihovi… „lome me vali, nose me struje“… a ja sam zaustavila pjesmu u svojim mislima… jer me ništa nije moglo slomiti, nema tako jake struje koja me mogla pomaknuti iz tog stanja.
Kao kroz maglu vidjela sam da su časni pobijedili. Zadnji štih je bacio čovjek kojemu vjerujem oduvijek, a sada je još jednom dokazao da je među najboljim čuvarima temelja.
No to je tek jedna od partija…. još će biti puno novih bacanja…
I kada bi to gledao netko sa strane….stekao bi dojam da se desilo nešto neugodno, nešto opasno. I imao bi pravo… jer gleda iz svog kuta. Ako ocjenu dajem razumom i objektivno tada ću i sama to priznati…. ali osobno sam doživjela veliku promjenu. Ne znam da li sam konačno odrasla u tom trenutku….ili postala svjesna koliko vjerujem sama sebi i kako više nisam ranjiva kao do tog trenutka. Mislim da se tako nešto može desiti u trenutku kad daš sve što imaš… kad daješ i preko svojih mogućnosti… i tada najsjajnija Zvijezda sa neba na tebe baci plašt od zvjezdane prašine koji te učini jačim od svega… Ova tema će mnogima biti nerazumljiva... dosadna... mnogi će misliti da sam prolupala.
No ja sam je napisala radi sebe.... jer se radi o vremenu kada sam dobila novo iskustvo koje me učinilo silno bogatom i sigurnom u sebe. Zato neka mi oproste svi oni koje sam udavila ovako nabacanim mislima...
Mislim da je to lijepo Drnovšek opisao: „Mir u duši ulijeva snagu pozitivnoj misli. Ako u odlučujućem trenutku ostanemo stabilni i ujedinjeni, moći ćemo misliti pozitivno u trenutku raskola i užasa širom svijeta. A pozitivna misao će nas opskrbiti pozitivnom energijom. Energijom za opstanak.“
Voljela bih sresti svoju profesoricu Sanju i prišapnuti joj: „Još se nisam utopila…“


Post je objavljen 27.02.2009. u 22:11 sati.