U ovom šarenom svijetu uvijek postoje ljudi koji su nam bliži i draži od drugih ljudi.
Tako sam ja na obronku kestenove šume imala susjeda koji je bio drugačiji od svih….koji mi je bio bliži i draži od ostalih.
Bio je on Domaći iz Šume Striborove… bio je on čovjek koji je u moj dom mogao ući bez kucanja… poput svih članova obitelji. Bio je to naš Vlado.
Prihvatio nas je od prvog dana….moja djeca su rasla kao njegovi miljenici. Naganjao ih je kad bi se penjali na vrh štaglja i psovao im sunce žareno, igrao s njima nogomet, vodio ih na bazene, vodio ih na more, vodio ih rušiti šumu…. jednom smo čak i ljetovali zajedno. Jednom me zadesila velika bol… život si je oduzeo čovjek koji mi je puno značio. Otputovala sam u Podravinu…. došao je za mnom…jer je znao da mi je teško. U ovih četrnaest godina… nije se desila nijedna radost, ali ni jedna tuga u mojoj obitelji a da Vlado nije bio prvi na našim vratima. Pokazao mi je gdje rastu najljepše šumske jagode, prošlog ljeta smo zajedno tražili masovnu grobnicu i nismo je našli… ali on je znao da je tamo negdje… prošlog ljeta smo zajedno stajali na seoskom putu i plakali poput male djece jer nam se ubio mladi susjed.
I sada u mom kaminu pucketaju drva iz Vladine šume.
Koliko puta je doviknuo: „Donaaa, ugasi tu glupu kosilicu i dođi na bambus… a ja bih skočila preko ograde i odmarala se s Vladom uz crno vino i Colu. Koliko smo samo puta sjedili pod mojim orahom… a on je pričao svoje priče… sve svoje tužne priče… Ostao je bez posla i nikada to nije prebolio…. a na te ožiljke rat je ispisao još dublje rane. Koliko puta mi je samo rekao: „Hvala ti što slušaš… ti si lijek za moju dušu… sad mi je lakše…“
Ali očito više nisam bila dovoljno jaka terapija. Povukao se u sebe zadnjih mjeseci… bio je nekako tih i tužan. A ja sam bila uvjerena da je to samo faza tišine… i poštovala sam njegovu tišinu (već se dešavalo)… ništa nisam pitala… a možda sam trebala…
Kad je pričao…. uvijek su mi se glavom vrtili Jesenjiovi stihovi:
"Što sam, tko sam,
ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam, kao usput, k'o da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji..."
Došla sam danas s posla… pred njegovom kućom hitna i policija…. Odmah sam krenula tamo…. i naišla na uplakanu ženu… saznala strašnu istinu. Vlado si je danas oduzeo život. Objesio se na tavanu štaglja. Stajala sam satima pred starim štagljem… gledala bolničare, liječnike, policajce, mrtvozornike i vatrogasce…. Stajala sam tamo… nijema…. sve dok ga nisu u limenom lijesu zauvijek odvezli iz mog susjedstva.
Plakala je danas moja susjeda u mom zagrljaju i šaputala mi na uho: „Zašto me ostavio?“
A ja sam joj šaputala tiho, ali odlučno: Nije te ostavio… zauvijek će biti s tobom….u vašem domu, u krošnji ovog drveća, u tvom sjećanju. Nije više mogao… odlučio je odustati… poštujmo njegovu odluku!“ I umirile su nas i zavarale te riječi na kratko….jer znale smo obje u tom trenutku da je praznina koju ostavlja velika… strašno velika.
Nad trupom
Tvoje je tijelo ovdje još al tvoje usne ćute.
Mi znamo: ti si otišao na neke nijeme pute
sam, posve sam,
i nikom od nas ne reče kud ode.
Il možda nikud nisi otišao
iz ovog tijela
i samo prijeđe među stvari:
zaćuta kao i one i svaki pokret stade
u nepomičnost.
I čemu ovdje plač i tužbe?
Šta mogu biti glasi ljudi
kraj ovog vječnog ćutanja i mira?
A.B. Šimić
Post je objavljen 04.02.2009. u 22:21 sati.