Zbogom prijatelju

04.02.2009.

U ovom šarenom svijetu uvijek postoje ljudi koji su nam bliži i draži od drugih ljudi.
Tako sam ja na obronku kestenove šume imala susjeda koji je bio drugaèiji od svih….koji mi je bio bliži i draži od ostalih.
Bio je on Domaæi iz Šume Striborove… bio je on èovjek koji je u moj dom mogao uæi bez kucanja… poput svih èlanova obitelji. Bio je to naš Vlado.
Prihvatio nas je od prvog dana….moja djeca su rasla kao njegovi miljenici. Naganjao ih je kad bi se penjali na vrh štaglja i psovao im sunce žareno, igrao s njima nogomet, vodio ih na bazene, vodio ih na more, vodio ih rušiti šumu…. jednom smo èak i ljetovali zajedno. Jednom me zadesila velika bol… život si je oduzeo èovjek koji mi je puno znaèio. Otputovala sam u Podravinu…. došao je za mnom…jer je znao da mi je teško. U ovih èetrnaest godina… nije se desila nijedna radost, ali ni jedna tuga u mojoj obitelji a da Vlado nije bio prvi na našim vratima. Pokazao mi je gdje rastu najljepše šumske jagode, prošlog ljeta smo zajedno tražili masovnu grobnicu i nismo je našli… ali on je znao da je tamo negdje… prošlog ljeta smo zajedno stajali na seoskom putu i plakali poput male djece jer nam se ubio mladi susjed.
I sada u mom kaminu pucketaju drva iz Vladine šume.
Koliko puta je doviknuo: „Donaaa, ugasi tu glupu kosilicu i doði na bambus… a ja bih skoèila preko ograde i odmarala se s Vladom uz crno vino i Colu. Koliko smo samo puta sjedili pod mojim orahom… a on je prièao svoje prièe… sve svoje tužne prièe… Ostao je bez posla i nikada to nije prebolio…. a na te ožiljke rat je ispisao još dublje rane. Koliko puta mi je samo rekao: „Hvala ti što slušaš… ti si lijek za moju dušu… sad mi je lakše…“
Ali oèito više nisam bila dovoljno jaka terapija. Povukao se u sebe zadnjih mjeseci… bio je nekako tih i tužan. A ja sam bila uvjerena da je to samo faza tišine… i poštovala sam njegovu tišinu (veæ se dešavalo)… ništa nisam pitala… a možda sam trebala…
Kad je prièao…. uvijek su mi se glavom vrtili Jesenjiovi stihovi:
"Što sam, tko sam,
ja sam samo sanjar,
èiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam, kao usput, k'o da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji..."
Došla sam danas s posla… pred njegovom kuæom hitna i policija…. Odmah sam krenula tamo…. i naišla na uplakanu ženu… saznala strašnu istinu. Vlado si je danas oduzeo život. Objesio se na tavanu štaglja. Stajala sam satima pred starim štagljem… gledala bolnièare, lijeènike, policajce, mrtvozornike i vatrogasce…. Stajala sam tamo… nijema…. sve dok ga nisu u limenom lijesu zauvijek odvezli iz mog susjedstva.
Plakala je danas moja susjeda u mom zagrljaju i šaputala mi na uho: „Zašto me ostavio?“
A ja sam joj šaputala tiho, ali odluèno: Nije te ostavio… zauvijek æe biti s tobom….u vašem domu, u krošnji ovog drveæa, u tvom sjeæanju. Nije više mogao… odluèio je odustati… poštujmo njegovu odluku!“ I umirile su nas i zavarale te rijeèi na kratko….jer znale smo obje u tom trenutku da je praznina koju ostavlja velika… strašno velika.

Nad trupom

Tvoje je tijelo ovdje još al tvoje usne æute.
Mi znamo: ti si otišao na neke nijeme pute
sam, posve sam,
i nikom od nas ne reèe kud ode.

Il možda nikud nisi otišao
iz ovog tijela
i samo prijeðe meðu stvari:
zaæuta kao i one i svaki pokret stade
u nepomiènost.

I èemu ovdje plaè i tužbe?
Šta mogu biti glasi ljudi
kraj ovog vjeènog æutanja i mira?

A.B. Šimiæ

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)