Pregled posta

Dijagnoza: "Moralno ludilo"

Jučer sam pročitala članak u kojemu šef Psihijatrijske bolnice Vrapče Vlado Jukić objašnjava
pojam "MORAL INSANITY".
Radi se o psihičkom oboljenju koje ne prihvaća konvencionalna psihijatrija.
"Ovo oboljenje predstavlja se na način da neki ljudi nemaju razvijen osjećaj etičnosti, na isti način na koji su neki ljudi daltonisti pa nemaju sposobnost da bi vidjeli boje", kaže Jukić,
"Karakteristika osoba koje pate od takvog poremećaja ličnosti je da su asocijalne i antisocijalne, te da iz vlastitog iskustva ne mogu naučiti ništa. Iako, primjerice, danas budu uhvaćene u kaznenom djelu, sutra će na identičan način zadovoljavati svoju potrebu i razmišljati da ih se ne može uhvatiti"
Dalje navodi da se radi o ljudima koji mogu biti vrlo inteligentni, ali su bezobzirni, sebični i kada nisu sami u stanju ostvariti svoje ciljeve – to očekuju od drugih.
Nikada do sada nisam čula za ovu dijagnozu…. i sada je ostalo puno toga što me dodatno zanima…. ali ipak sam temeljem ovih objašnjenja došla do nekih zaključaka.
Svi mi poznajemo dosta ljudi iz svoje okoline koji nisu moralni…. i kod kojih mnogobrojne mane zasjenjuju malobrojne vrline. No… prije par godina došla sam u dodir s osobom… koju nisam mogla izbjegavati jer se nismo same izabrale… nego su nas neki širi interesi spojili.
U periodu koji smo provele zajedno dešavale su strašne stvari. U prvim mjesecima sam šutjela…. na početku tog poznanstva i suradnje čak sam se često i smijala, jer sam si neobično ponašanje objašnjavala kao čudan oblik duhovitosti. Tada mi je prestalo biti smiješno…. doživljavala sam situacije za koje sam bila uvjerena da su moguće samo u jeftinim španjolskim sapunicama. Tada su se počele dešavati opasne stvari… ne samo moralno opasne… nego ih čak i propisi tretiraju kao takve. Tada sam počela glasno protestirati.
Neprestano sam pokušavala razumjeti… pronaći svoju krivnju u tim čudnim odnosima. Teško je ljudima koji nisu prisutni objasniti sve što sam proživljavala… jer radi se o takvim bedastoćama, nelogičnostima i niskim postupcima o kojima je sramotno čak i glasno razgovarati s civiliziranim ljudima. A kada ste svakodnevno izloženi svemu tome osjećate da će vas netko povući u neku svoju dimenziju nenormalnog ponašanja…. neprestano se branite, postajete opterećeni, sumnjičavi i osjećate da polako ludite. Sve do sinoć mi nije bilo jasno da li se radi o psihičkoj bolesti, tek o strašnoj zapuštenosti u odgoju ili mnogobrojnim manama koje su pojele vrline i pretvorile osobu u hodajuće zlo. Slutila sam da je bolest… a sada sam sigurna da je bolest. No taj je problem odavno iza mene…. ali ipak me škaklja ova dijagnoza.
Cijeli život radim s ljudima… i doista sam se nagledala i naslušala svega. Od sveg tog šarenila samo jednu osobu mogu u potpunosti prepoznati u opisu ove bolesti.
No…. mene zanima kako ta bolest nastaje? Ja kroz ovu dijagnozu prepoznajem bolest koja zahvaća cijelo društvo.
Nisu li svi oni koji su ogrezli u kriminalu, korupciji i svim vrstama zla koja razjedaju ovo društvo – moralno ludi? Nisu li svi oni koji čine društvenu štetu i misle samo na svoju osobnu korist – moralno ludi? Oni su toliko sebični i agresivni pa sve one koji podsjećaju na moral proglašavaju ludima i uništavaju ih da bi ne bi smetali u ostvarenju zlih ciljeva.
Da li nekome moralno ludilo može umanjiti kaznu i uzeti mu se kao olakotna okolnost?
Ako oni nisu u stanju raspoznati dobro od zla… kao što daltonist ne vidi sve boje… tada svakako ne mogu odgovarati za svoje postupke. Ali što uopće takvi ljudi rade u poduzećima, kako mogu šetati slobodno ulicama i ugrožavati druge ljude?
I sama imam jedan nedostatak… koji sam već pričala Mladenu na njegovom blogu.
Ne posjedujem dubinski vid. To nisam znala godinama. U mladosti mi se desilo da sam s onim čudnim naočalama išla gledati 3D film „Ralje“ i nije me se baš dojmilo. No tada mi se desilo još nešto puno čudnije. Na ZV je bio neki strani lunapark. Postavili su okruglu kupolu u kojoj su prikazivali film jurećeg vlaka. Ušla sam s klincem unutra i počela gledati film.
Svi smo na početku filma stajali. Vidjela sam vlak….. koji je jurio prema nama… i to je bilo sve što sam vidjela. Ljudi su oko mene vrištali, neki su čak padali na pod ili se dobrovoljno spuštali. Očito im se dešavalo nešto stravično. Ja sam bila van sebe zbog njihovog ponašanja jer si ga nisam mogla protumačiti. Tek mi je kasnije okulistica objasnila da ne posjedujem dubinski vid. Ja vidim odlično… ali očito ne vidim baš sve isto kao što vidite svi vi koji ga posjedujete. To je moj feler…. s kojim ću živjeti dok sam živa.
Ako je kod ljudi s moralnim ludilom isto tako... ako naprosto ne poznaju granicu između dobra i zla… tada je to puno opasnije. Jer daltonist, ili ja bez dubinskog vida ne ugrožavamo svoju okolinu, ali ljudi s moralnim ludilom je itekako ugrožavaju. Pa ne bi li ih tada trebalo prepoznati na vrijeme i za njih se pobrinuti?
Mnogi ljudi ne posjećuju redovito liječnike, ali svi kroz život idemo na sistematske preglede…. za vrijeme školovanja, prilikom zapošljavanja i tijekom rada. Zar je tako teško prepoznati ovu bolest? Kad netko ne vidi granicu između dobra i zla… pa to se mora vidjeti u obitelji, u školi, u poduzeću. Obitelj očito zataškava, u školi se provlače ili možda budu izbačeni na cestu, u poduzeću funkcioniraju dok svima ne prekipi pa opet završe na cesti. To nije odgovorno ponašanje društva. Jer tada se problemi rješavaju lokalno…. ali imamo hodajuće bombe koje predstavljaju opasnost za cijelo društvo.
S ovom dijagnozom su očito upoznati ljudi iz struke…. ali ja se ne sjećam da sam baš često imala prilike čitati o tom problemu. Ne bi li o tome trebalo više govoriti i pisati?
Kako ta bolest nastaje? Da li se čovjek s njom rađa ili mu se granica dobra i zla zagubi putem? Kako im možemo pomoći? Kako sebi možemo pomoći da ne postanemo žrtve za koje neće biti nitko odgovoran… jer netko nije znao što čini?
Blogeri, da li ste do sada čuli o ovoj bolesti… znate li nešto više o njoj?


Post je objavljen 07.02.2009. u 14:49 sati.