Legenda kao čestitka...
30.12.2008.
Stara legenda priča da u Jemenu postoji staro pleme koje se zove Azra (u prijevodu – djevica).
Mladići iz tog plemena nose silne vatre u sebi. Ako im ne bude dozvoljeno ili iz nekog drugog razloga ne mogu dobiti odabranicu svoga srca, odlaze u pustinju ili u rat… da se što prije riješe života…. umiru zaljubljeni…. bez ljubavi ne žele živjeti…
Njemački pjesnik Heinrich Heine (1797.-1856.) čuo je za tu legendu… prilično ga se dojmila pa je napisao pjesmu…
Der Asra
Täglich ging die wunderschöne
Sultantochter auf und nieder
um die Abendzeit am Springbrunn,
wo die weißen Wasser plätschern.
Täglich stand der junge Sklave
um die Abendzeit am Springbrunn,
wo die weißen Wasser plätschern,
täglich ward er bleich und bleicher.
Eines Abends trat die Fürstin
auf ihn zu mit raschen Worten:
»Deinen Namen will ich wissen,
deine Heimath, deine Sippschaft.«
Und der Sklave sprach: »Ich heiße Mahomet
und bin aus Yemen,
und mein Stamm sind jene Asra,
welche sterben, wenn sie lieben.
Heinrich Heine (1797-1856)
Pjesma je prevedena…. postoji više informacija tko je to učinio… spominje se Dobriša Cesarić, Aleksa Šantić, Safvet-beg Bašagić i još neki….
Kraj tanahna šadrvana
gdje žubori voda živa,
svakog dana šetala se
sultanova kćerka mila.
Svakog dana jedno ropče
stajalo kraj šadrvana,
kako vr'jeme prolazilo,
ropče blijeđe, blijeđe bilo.
Jednog dana pitala ga
sultanova kćerka draga:
"Kazuj, robe, odakle si,
iz plemena kojega si?"
"Ja se zovem El Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube!"
Ovu sevdalinku je izvodio Dr. Himzo Polovina (1927.-1986.) bio je poznati bosanskohercegovački sakupljač pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, odličan poeta i doktor - specijalista neuropsihijatar. Ne mogu naći pjesmu u njegovoj izvedbi…. pa je poslušajte u izvedbi Hanke Paldum…
Početkom 1977. godine je Johnny Štulić svojoj tadašnjoj grupi Balkan Sevdah Bend promijenio ime u Azra…. promjena imena se desila na shanku Teatra & TD.
AZRA
Kraj tanana sadrvana
Gdje žubori voda živa
Šetala se svakog dana
Sultanova kćerka mila
Svakog dana jedno ropče
Stajalo kraj sadrvana
Kako vrijeme prolazilo
Momče blijeđe blijeđe bilo
Pitala ga jednog dana
Sultanova kćerka mila
Kazuj ropče odakle si
Iz plemena kojega si
Ja se zovem Štulić Johnny
Iz plemena starih Azra
Što za ljubav glavu gube
I umiru kada ljube
Štulićeva verzija
(sa albuma Balkanska rapsodija)
Stara legenda je stvorila nove legende…čuvajmo ih…
Blogeri.... želim vam dobar provod na dočeku nove 2009. godine... a kad stigne neka vam bude puna zdravlja, ljubavi i sreće.... i kao što je naš bloger Catcher lijepo napisao... pa neću ja smišljati želje za vas... sami smislite svoje želje.... a ja vam držim fige da se sve i baš sve ostvare.... Svima debele i zvučne puse.... U prošloj smo se zajedno smijali, plakali, ljutili... nadam se da ćemo i u sljedećoj biti jednako tako važni jedni drugima... Sve vas puno, puno volim.... :)
Zima
27.12.2008.
Simpa je meni Vakula….ali ne dolazi zima kad Vakula kaže da je stigla. Zima dolazi onda kad je sretnemo na svom dvorištu… Dolazi onda kad pobjedi dosadnu i tešku maglu mutikašu.
Gospođa zima mi je jutros stigla u goste. Čvrsto me zagrlila, za obraz štipnula, zacrvenila nos, razbistrila misli.
Toliko me čvrsto zagrlila da sam je osjetila do kostiju.
Smjestila se udobno u mom dvorištu i počela očijukati sa sjevernim vjetrom.
Čarobna kutija me miluje starom glazbom, crveno vino mi škakljuca krv, a vatra iz kamina namiguje i pucketa nježno: „Ne brini Dona….ja te grijem!“
... to je taj svijet...
23.12.2008.
1995. godine preselili smo iz grada na selo. Tu odluku nismo donijeli iz avanturizma… nego iz nužde. Djeca su bila mala….pa sam i posao u velikom gradu mijenjala za posao u manjem gradu… kako bi bila bliže djeci.
Rođena sam u provinciji, djetinjstvo i dio mladosti proživjela sam na granici Podravine i Slavonije. Često sam lutala okolnim selima… bila sam zaljubljena u mirise i zvukove sela… u ljude koji tamo žive….Otac me još u najranijem djetinjstvu naučio promatrati ruke seljaka i poštovati njihove žuljeve… poštovati njihov način života. No bez obzira na te ljubavi i uspomene iz djetinjstva nisam se baš osjetila sretno u novoj sredini.
Na prvi pogled sam se zaljubila u taj komadić zemlje, u taj komadić neba… u predivne šume, rijeke i srne koje vole došetati na moje dvorište. Ono što me svakodnevno podsjećalo da sam nekamo zalutala bio je mentalitet ljudi kojima sam došla. Čvrstog sam uvjerenja da se moraju prilagođavati oni koji se doseljavaju. I učinila sam to. Prilagodila se do granica koje sam mogla prihvatiti. Ali te granice po njihovom mišljenju nisu bile dovoljno daleko. Po njihovom načinu razmišljanja smatrali su da imaju pravo ulaziti preduboko u živote dotepenaca… u naše intime, miješati se u naše pravo izbora, a kad bi osjetili otpor to je u njima budilo puno negativne energije i ponašanja koje je teško razumjeti. Nisam se mogla otuđiti i izolirati… jer su se u toj sredini moja djeca školovala i ja sam naprosto morala biti prisutna.
Danas više nije tako. Klinci su prije par godina krenuli u gradsku školu… ja sam se vratila raditi u veliki grad….i moj dodir s okolinom je površan… taman onoliki koliko je nužno za jedan normalan život. Nema više pritisaka….nitko nikoga ne dira, smješkamo se jedni drugima i baš nam je dobro.
Kad se danas okrenem iza sebe… to su sasvim sigurno najtužnije i najteže godine mog života.
No… ni u tim najtežim trenucima života… kad sam se morala odreći mnogih navika, prihvatiti puno novih… kad sam se osjećala usamljeno i tužno do neba, zvijezde nisu dozvolile da totalno potonem i izgubim se u tom novom svijetu. Nabavila sam komp… misleći tada da je to nužno zbog djece. Kad su kutije s opremom stigle u moj dom… nisam ni slutila da mi informatičari postavljaju novi prozor u svijet… koji će me održavati na životu dugi niz godina.
Moje informatičko znanje je bilo trtljavo i površno. No svaki puta kada bih se približila svom novom „prozoru“ pružao mi se novi pogled i baš svaki puta sam vidjela nešto novo.
Osnovama informatike učili su me ljudi pod nickovima… I nisu me naučili samo osnovama informatike…. Iza tog prozora skrivala su se mnoga znanja, najsvježije informacije, predivni ljudi… koje bez tog „prozora“ sasvim sigurno nikada ne bih srela.
Često čitam ljude u virtuali kako su zabrinuti zbog svoje ovisnosti o net-u. Ovisna sam o net-u više od desetljeća.... Danas to više nije ovisnost… nego je dio mog života. Ni u jednom trenutku tu „ovisnost“ nisam doživjela kao teret… jer ona je dar. Ta ovisnost mi nije donijela nikakve štete, a obogatila mi je život neprocjenjivo.
Danas u škrinjici uspomena čuvam i one virtualne. One nisu ništa manje lijepe i stvarne od onih koje su nastale u realki.
Naš bloger prirodno ćelav naučio me postaviti spotić na blog. Na moju zahvalu je odgovorio:
„nema na čemu :))
što bi mi u životu vrijedilo sve ono što znam kada to sa nekim ne bi podijelio.
bilo bi to kao da ni živio nisam :))))“
Njegov odgovor je inspiracija za ovu temu. Taj odgovor me zapuhnuo toplinom, podsjetio me zašto volim ovaj svijet…
Sjećam se. U mojim prvim danima surfanja, na jednom forumu pojavio se prestrašni pedofil.
Otvarao je grozne teme na mnogim podforumima. Ljudi su se snebivali, psovali mu… danima je trajalo to mučenje. Ignorirala sam „gada“… smirivala forumaše i pisala duge tekstove kojima sam pokušala dozvati nebo….kojima sam pokušala zaustaviti to ludilo i neugodu, ali nisam mu se direktno obratila. Isprovociralo ga je moje ponašanje….javio mi se na mail. Nije mi otvoreno priznao….ali u dopisivanju koje je trajalo duži vremenski period saznala sam kako se ne radi o pedofilu… nego o „vilenjaku“ koji se na strani dobra bori protiv tog zla. Sve one teme su bile mamac i provokacija… da bi upecao prave pedofile. On mi je mailom poslao prvu pjesmu u mp3 formatu (Bajaga – Plavi Safir)… Još i danas se sjećam mog oduševljenja kad sam je primila i poslušala… bila sam uzbuđena poput malog djeteta… jer nisam imala pojma da se pjesme mogu slati na taj način. Nikada neću zaboraviti kako me Blues Cat naučio slati sličice na forum. Rasturila sam Monitorov forum i cijelog ga oblijepila sličicama. Vriskala sam pred ekranom od oduševljenja… a noću sam sanjala smješkiće koji se cerekaju, migaju i domahuju. Svoj komp sve ove godine doživljavam kao ognjište… ono iz Šume Striborove… a iz njega mi iskaču Domaći… i plešu plesove radosti.
Ne mogu vam opisati koliko sam se samo puta rastapala, ježila, smijala, smješkala i osjećala odlično – zahvaljujući Vama – Domaćima. Hvala vam na tome… puno, puno Vas volim. Sve i baš sve.
Čarobnjak
22.12.2008.
imam pjesmu za tebe...
imam pjesmu za tebe
godinama čeka ta
i strpljivo namigne
sa dalekih obala
u njoj vrani konji svi
što su davno zbrisali
jednom lica poznata
ne pamtim ih više ja
imam pjesmu za tebe
sama sebe pisala
od Silbe do Santa Monice
mora se nadisala
u njoj miris prošlih ljeta
sjaj i bijeda trošnog svijeta
u njoj boja lijepih dana
pada preko naših rana
imam pjesmu za tebe
da te malo razgali
neće prognat tuge te
al će da ih ublaži
i na tren će vrijeme stati
i na časak ćemo znati
gdje se tajna skrivala
gdje je sreća ostala
imam pjesmu za tebe
poslije ću je svirati
nek se ona omakne
kad sjećanje provali
kao nekad ti i ja
tamburaši za nama
pod prozore dragih žena
ulicama uspomena
kao nekad ti i ja
tamburaši za nama
pod prozore dragih žena
ulicama uspomena
imam pjesmu za tebe
prava je i jedina
vozi znane puteve
bez granica, carina
rijetke minute toči
radost srcu smijeh za oči
u njoj još smo djeca mi
još nas nisu slomili
u njoj još smo djeca mi
još nas nisu sudili
kao nekad ti i ja
tamburaši za nama
pod prozore dragih žena
ulicama uspomena
kao nekad ti i ja
tamburaši za nama
pod prozore dragih žena
ulicama uspomena
--------------------------------------
autor teksta : Rade Šerbedžija (1946)
muzika i izvedba Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić
album : Imam pjesmu za tebe / 2008.
Hijerarhija
18.12.2008.
Neki dan sam se malo pokefala s našim blogerom CBK. Naljutilo ga je moje različito mišljenje pa je dijalog sveo na osobnu prozivku. Taj dijalog je završio u onom trenutku kada je iskočio iz tračnica komunikacije kakvu prihvaćam… no kako u svakom zlu ima neko dobro… ili bolje rečeno… u svakoj neugodnoj situaciji postoji i nešto pozitivno….u napisanom tekstu je „zablistala“ misao koja zaslužuje temu. Ta misao me potaknula na osobno preispitivanje… a nakon dugog razmišljanja u njoj su moji senzori prepoznali razmišljanje koje je sasvim sigurno jedan od uzroka nereda u našoj zemlji.
Kefali smo se oko postupka Ankice Lepej. CBK je njeno ponašanje nazivao građanskom hrabrošću…. čak je naglasio kako bi neka ulica trebala po njoj dobiti ime zbog hrabrosti koju on prepoznaje. Moje mišljenje je da se radi o neprofesionalnosti i da službenici njenog ranga nisu ovlašteni da komuniciraju s novinarima i dilaju službene podatke koji moraju biti štićeni, prijavljuju kriminal u svom poduzeću i uzimaju pravdu u svoje ruke. Na toj temi nije mi bitno o čijem se računu radilo… nego je bitno da je službenica učinila nešto što nije smjela.
Istakla sam kako smatram da službenici tog ranga o kriminalu unutar poduzeća trebaju o istom obavijestiti svoje nadređene i tu završava njihova odgovornost.
Ovo nije tema na kojoj želim raspravljati o Ankici Lepej… nego o hijerarhiji.
CBK mi je napisao:
„…ti si opčinjena hijerarhijama na kojima je bilo izgrađeno bivše socijalističko društvo tvog omiljenog diktatora:) Demokratiziraj se malo, Dona, izađi iz hijerarhijskog grča;-) demokracija je lijepa i ugodna, samo treba uzeti njene prednosti i uživati;-) jedna od osnovnih dobrih osobina demokracije je da u ljudima razgrađuje strah; ti si u strahu od onih iznad tebe;
Za mene ne vrijedi hijerarhija.“
Hijerarhija je stupnjevanje ovlaštenja, činova, dostojanstva; sistem podređenosti i nadređenosti u ustanovama i raznim organizacijama. Poznajemo hijerarhije: vojne, crkvene, administrativne. Postoji čak i obiteljska hijerarhija… u društvima s dominantnim spolom.
CBK je u pravu. Ja sam opčinjena hijerarhijama. Opčinjena sam redom. Opčinjena sam uređenim odnosima u kojima se zna tko što radi, tko je za što odgovoran.
U krivu je da je Josip Broz „kriv“ za postojanje hijerarhije, jer ista postoji od kada postoji čovjek… postoji čak i među nekim životinjskim vrstama. Hijerarhija postoji i u demokraciji.
Ono što možemo nazvati lijepim i ugodnim u demokraciji upravo spava u činjenici da se teži redu, a hijerarhija omogućava red.
Život čovjeka, a i društva ne znači samo uzeti prednosti iz tog uređenja i uživati… nego znači i preuzeti svoj dio odgovornosti….a kad čovjek osjeća odgovornost tada je normalno da osjeća strah.. U većini situacija se možda i radi o strahu za vlastiti status, ali tu su i strahovi pred samim sobom, npr. da li smo dorasli zadatku koji nam je povjeren, normalan je i strah od naše greške kojom možemo ugroziti interese drugih ljudi tj. opći interes.
Normalno je da ljudi griješe. Ne postoji ni jedan čovjek koji nikada nije pogriješio. Razlikujemo se u svojim ponašanjima nakon što grešku učinimo. Neki ljudi grešku priznaju, preuzmu odgovornost za istu i trude se da im se ne ponovi. A neki pokušavaju svoje greške opravdati i pretvoriti ih u poželjno društveno ponašanje.
U našem društvu postoji hijerarhija… kako je i red u svakom društvu. No često smo svjedoci da nakon velikih grešaka nema odgovornih… nego ostaje gorak okus u ustima… ostaju teške štete… a nitko nije kriv.
Odgovornost se lakše utvrdi kod „malih“. I „mali“ (koji se nisu prodali i koji nisu umreženi u zlo korupcije i nepotizma) pošteno plaćaju svoje greške. Npr.blagajnica kojoj se desi manjak u blagajni… sama ga mora podmiriti. Nju nitko ne pita da li je možda umorna, da li ima obiteljskih problema, možda je ostavila bolesno dijete na čuvanje nekom drugom, možda je loša organizacija posla pa prima previše stranaka…. Ne postoje olakotne okolnosti. Zna se kome se manjak dogodio i tko ga mora podmiriti od svoje plaće!
Kad „običan mali“ radnik razbije službeni auto i kriv je za sudar… zna se tko mora o svom trošku popraviti vozilo. No pod istim krovom „veliki“ mogu griješiti, mogu napraviti strašne materijalne štete svojim greškama, mogu prouzrokovati smrt mnogih ljudi… i ne da ih neće platiti… nego im se baš ništa neće dogoditi.
U hijerarhiji velikih poduzeća desi se da niži direktor – kauboj napravi strašnu nepravdu, viši direktor donosi odluku koja to treba ispraviti… i nikome ništa… jer ovaj niži ne poštuje hijerarhiju i nepravda se tada mora ispravljati na sudu… a svi znamo koliko sudski sporovi traju….a to samo produžava vrijeme trajanja nepravde, a samim tim i povećanje štete koju je ona prouzročila. A uvijek se radi o sudbinama ljudi ili materijalnim štetama.
Ovaj nered u našem društvu nije nastao zbog postojanja hijerarhije… nego je nastao upravo radi onih koji je ne poštuju i smatraju se velikim… do samog Boga.
Ako pojedinci uzimaju pravdu u svoje ruke i ne poštuju nadređene… tada je to put u anarhiju, a ne demokraciju. Zaprepaštena sam da netko desno orijentiran razmišlja na taj način. Inače mi je to razmišljanje sličnije ultraljevičarima.
CBK je napisao: „Ja sam slobodnomisleća osoba, i iznad mene je samo Bog. No, ti to ne shvaćaš.“
U pravu je. Ja to ne shvaćam.
Osobno smatram da treba težiti pravednoj hijerarhiji u društvu… Ljudi u društvu su različitog stupnja obrazovanja, različitih struka i različitih sposobnosti. Te različitosti uvjetuju i različiti stupanj odgovornosti i različite plaće. Ako je netko obrazovaniji, stručniji, bolje plaćen i meni nadređen to nije nešto što mene ugrožava kao osobu. Nadređeni imaju i veću odgovornost.
Radimo u poduzećima i tamo imamo nadređene, možda smo članovi nekih udruga… pa i tamo imamo nadređene. Zar nas to čini osobama koje nisu slobodnomisleće? Samo zato što poštujemo hijerarhiju… što poštujemo red? Ako nam je netko nadređen na poslu to nas nikako ne može ugroziti kao osobu. Svi smo svjedoci da u našoj zemlji postoje poremećaji u hijerarhiji….često imamo priliku gledati da su kauboji nadređeni ljudima koji znaju i mogu više od njih. Da li to ugrožava ove sposobne? Naravno da ih ugrožava profesionalno… ali ih ne ugrožava kao osobe… jer njima nitko ne može oduzeti njihovo znanje. Takve situacije ih mogu poniziti i naljutiti….ali to ne znači da se treba boriti protiv hijerarhije i težiti anarhiji… sebe smatrati osobom uz Boga osobno… nego znači da se treba boriti protiv nepravde u hijerarhiji… jer ona postoji da bi bilo reda… a ne da bi omogućila nered kojem svjedočimo u našoj zemlji.
Zamislite da neka medicinska sestra ne poštuje hijerarhiju i da smatra kako je iznad nje samo Bog. Stvorilo bi to mnoge štete… pa čak i po život opasne.
Ako svoju Hrvatsku sanjamo kao pravnu državu… tada vjerujemo u red. Tada vjerujemo da ona mora biti društvo u kojemu će svatko raditi svoj posao i biti odgovoran za svoje greške.
Svaki pojedinac je neobično važan. Svi smo mi kotačići velikog mehanizma… koji radi besprijekorno samo onda ako svaki odrađuje svoj zadatak i poštuje rad onog drugog kotačića bez obzira radi li se o manjim ili većim, bržim ili sporijim kotačićima.
U privatnim poduzećima je puno manje problema u razumijevanju hijerarhije. Tamo se jako dobro zna tko što radi, tko što smije, i tko je za što odgovoran. Privatnik neće zaposliti nečijeg nećaka ili sina samo da bi radio… nego će mu itekako biti važno obrazovanje istog, sposobnosti i niz drugih elemenata. Ovakvi poremećaji se dešavaju najviše kod onih koji su plaćeni iz proračuna. A svi mi… svakog mjeseca pošteno od svojih plaćica odvajamo u taj proračun. I baš zato je jako važno da ne mora mesar glumiti policajca, da službenica u banci ne mora glumiti istražitelja i glasnogovornika banke, da medicinska sestra ne glumi liječnika… a još su opasniji oni koji se osjećaju tako slobodni da samo Boga vide iznad sebe. Na toj samouvjerenosti bez pokrića spava kaubojština koja nam razjeda društvo.
Takva sloboda moguća je možda samo kod slobodnih umjetnika…. ali i to samo u uskom djelovanju njihovog rada….. jer ako žele živjeti u društvu i oni moraju poštovati hijerarhiju.
Već sam pisala o tome da sam u životu uglavnom imala sreću s nadređenima… jer većina su bili odgovorni profesionalci i prekrasni ljudi. No imala sam i poglavicu kojeg nisam poštovala kao osobu, osjećala sam mučninu svaki puta kada bih ga ugledala…on je za mene oličenje nemorala. Malo je osoba koje poznajem, a da nose toliko negativnih osobina i da u meni bude mučninu. No nikada… i baš nikada se u meni nije rodila potreba za nepoštivanjem njegove funkcije. Ne možemo birati nadređene… a za bolje društvo se sasvim sigurno ne borimo tako da ne priznajemo drugima njihov položaj i da zanemarujemo svoje mjesto u cijeloj toj priči pa uzimamo pravdu ili tuđe poslove u svoje ruke.
Priča iz budućnosti
11.12.2008.
Danas sam mailom dobila zgodnu priču. Prilično me se dojmila... pa sam je poželjela podijeliti s vama...
Godina 3000. Preostalih trideset Hrvata odlučilo je sazvati sjednicu Sabora negdje u blizini Siska.
Zagreb je već odavno prodan indijskoj kompaniji za odlaganje nuklearnog otpada jer je blizu nuklearke "Krško".
Nije zdravo u njemu održavati sjednice. Na ovom zasjedanju Sabora tri tisućite godine Hrvati će raspravljati o prodaji zadnje državne dionice INA-e Islandu kako bi Hrvatska napokon dobila zeleno svjetlo za pristup u EU.
Nakon ispunjenja toga dvomilenijskoga sna pozabavit će se drugim temama poput odlaska mozgova u inozemstvo i sitnim problemima s padom nataliteta. Usred zasjedanja začuje se uzvik predsjednika Sabora koji panično ulazi u dvoranu:
"Napadaju, napadaju!".
"Tko?"
"Pa Srbi, tko drugi!" - u panici je predsjednik.
"Kako sad Srbi, pa koliko ih je?" - upita premijer.
"Nešto manje od šezdeset."
"Uh, k vragu, brojniji su, što 'oće?"
"Oće Krajinu nazad, dosta im je više, otkad je Beograd postao glavni grad Albanije, žele nazad našu Krajinu", objasni zastupnik manjina – pola Hrvat pola Kinez.
"Ali Krajina je pod morem već tristo godina, globalno zagrijavanje i to…" - razuman je premijer.
"Nema veze, oni misle da je to srpska Atlantida" - objasni mu povjesničar Mate.
Mate je zastupnik desne opcije i on na ovom zasjedanju zahtijeva čvrst otpor srbočetničkoj agresiji. Pa nisu njegovi poginuli na Bleiburgu prije tisuću i nešto godina da bi ih sad opet Srbi napadali!
"Da su se tvoji poklonili na Jasenovcu prije tisuću i pedeset godina, ne bismo mi sad imali problem sa susjedima." replicira mu ljevičar Krešo.
Premijer odmah zamoli sve stranke da premoste tisućljetne razlike i udruže se u obrani hrvatskog podmorja.
Na kraju zasjedanja jedini preostali član ansambla "Lado" otpjevao je hrvatsku himnu "Vjetre s Dinare", kako bi podigao rodoljubno raspoloženje.
Sjednicu su promatrale i sestre Tuga i Buga, koje su prije otprilike dvije i pol tisuće godina, po predaji, dovele Hrvate na more iz daleke Ukrajine.
"Što ćemo sad?" - pita Tuga.
"A ništa" - smireno će Buga.
"Pokupimo onog jednog Hrvata iz Bosne i ajmo mi nazad u Karpate. Izgleda da smo ovdje zajebali."
Dobra vijest
06.12.2008.
U prethodnom desetljeću napisala sam nebrojeni broj tekstova na temu školskog vjeronauka.
Prepričavala sam javno priče iz života… sa kakvim nepravdama se susreću djeca koja ne pohađaju vjeronauk… upozoravajući na kršenje Ustava. Nudila sam svoje ime i prezime, nudila sam žive svjedoke (djecu i roditelje) da dokažemo što se u stvarnosti događa… no nije bilo zainteresiranih da nas saslušaju.
Nadmudrivali su se sa mnom lijevi i desni. Dobila sam mnoge dijagnoze… a iz brojnih psihoanaliza moje malenkosti proizašlo je da imam predrasude prema Crkvi, da sam mrzitelj vjere i slične etikete.
No ipak….ovih dana sam pročitala vijest koja me razveselila.
Najavljeno je uvođenje novog predmeta u naše škole koji će se zvati „religijske kulture“.
Uvođenjem ovog predmeta konačno se uvodi mogućnost IZBORA. Jer do sada nije bilo izbora… ili katolički vjeronauk… ili lutanje po školskim hodnicima ili dvorištu škole. A o etiketama koje su dobivali oni koji nisu odabrali katolički vjeronauk da i ne govorim.
Ono što me najviše smetalo u cijeloj toj priči bila je činjenica da je osnovna škola obavezna. Djecu moramo slati u škole… a ako za svoju djecu nismo birali katolički vjeronauk tada ta ista država nije našoj djeci osigurala obrazovanje i mogućnost izbora za određene školske sate nego ih je izbacivala iz razreda za vrijeme obavezne nastave. U tom grmu leži zec koji se zove kršenje Ustava RH. Nitko sada neće pitati tko je odgovoran za to kršenje Ustava… nitko neće pitati što su radili oni koji su dužni brinuti o provođenju Ustava….nitko se neće sada zabavljati s nepravdama koje su činjene djeci sve ove godine. No nema veze – navikli smo. Ali lijepa je vijest da se iste nepravde neće činiti i našim unucima… i da je konačno došlo vrijeme da se netko pozabavi tim problemom.
Ovakvu mogućnost izbora odavno imaju mnoge europske zemlje. To je normalno i uobičajeno. Ne volim nas baš u svemu uspoređivati sa Zapadom… ali kad se radi o poboljšanjima to je više nego potrebno.
Čitam da su predstavnici Crkve iznenađeni. Dr. Ivica Pažanin, predstojnik Katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije izjavio je za Jutarnji list: "Ne znam uopće koji je cilj tog predmeta, tko je inicijator, koja su mu sredstva i tko će ga predavati". Pa ću mu ja kao roditelj odgovoriti da je cilj tog predmeta stvarna MOGUĆNOST IZBORA i POŠTIVANJE USTAVA!
Pozdravljam prijedlog ministra Primorca. Zahvaljujem mu se u ime svih roditelja koji znaju koliko je važno uvođenje novog predmeta… kao i u ime svih onih koji još nisu svjesni kakvi problemi bi ih čekali kada njega ne bi bilo. Isto tako pozdravljam pozitivnu ulogu profesora na Učiteljskom fakultetu Milana Matijevića koji je ukazivao na neustavnost dosadašnje prakse.
A predstavnike Crkve i sve one koji su sa mnom raspravljali na ovu temu i mislili drugačije također pozdravljam i poručujem: nemate se čega bojati! Prava vjera ne spava u brojci polaznika nekog predmeta. Ovako ćete znati na čemu ste. Ovo je za obrazovanje naše djece bolje i poštenije. Nemogućnošću izbora i raznim vrstama formalnih i neformalnih pritisaka se ne može postići ništa dobroga.
Drago mi je da konačno imam jednu temu koja donosi dobru vijest.
Tko izda - pizda!
05.12.2008.
Ovu temu pišem sebi za uspomenu… da obilježim ovaj dan. Pišem je i onima koji žive u udaljenim područjima... ili su bolesni... i nisu bili u mogućnosti doći na prosvjede. A svi oni koji su mogli, a radi vlastite komocije su ostali pri toplim radijatorima – neka odmah prestanu čitati jer ovo nije tema za njih.
Bila je to cmoljava večer….jer nebo je slinilo. Pozvala nas je naša mladost! Pozvala su nas naša djeca! Pozvali su nas da zajedno vrisnemo i iskažemo svoje nezadovoljstvo.
Čitajući blogove, forume… razgovarajući s ljudima činilo se da ljudi u Hrvatskoj nisu zadovoljni. Sada više nisam sigurna u to.
Naš Gandalf je napisao da je prosvjed doživio krah. To nije istina? Krah je i opet doživio samo hrvatski narod. Ali zasluženo! I uopće mi nije žao! Treba nama zamrznuti plaće, treba nas opasati čvrstim remenjem, treba nas se što više i češće privoditi, treba nas smjestiti u još manje kaveze i privezati na još kraći lanac. Jer nama se to sviđa! U ovoj zemlji je svega desetak tisuća nezadovoljnih. To je zanemarivo!
Masu su danas činili uglavnom mladi i penzići. Gledala sam tu djecu… one na pozornici, ali još više sam osluškivala komentare iz mase. Ta djeca su nezadovoljna, ljuta… ta djeca su ironična i cinična. Gledala sam i penziće koji su uglavnom šetali….i sa tihim osmijehom slušali komentare, gledali mladost… Imala sam osjećaj da su je došli čuvati jer na njihovim licima je bilo zadovoljstvo i ljubav. Oni tu djecu i ne poznaju….ali na njihovim licima se jasno vidjelo da tu djecu smatraju svojom.
Ako je itko protiv štrajkova i izlazaka na cestu – onda sam to ja! Uvijek stišavam i ukazujem na druge mogućnosti… No ovo nije bio politički skup. Naša djeca su nas pozvala da nas upozore kako im uništavamo budućnost. I što smo učinili?!!! Iznevjerili smo ih! Pokazali smo im da im eto malo divljaju hormoni – jer su mladi….ali to će se s vremenom stišati….a oni trebaju postati poput nas. Pizduni, šutljiva masa koja uvijek grinta i prigovara, koja nikada nije zadovoljna, ali nikada javno i nikada ne preglasno da nam slučajno ne bi skočio prišt na jeziku ili nam se rastopilo salo sa debelih guzica koje su se usalile od previše sjedenja pred raznoraznim ekranima. Mi smo takav narod. To smo toliko puta u povijesti dokazali.
Podanički mentalitet…. špijuniranje i pizdunstvo. Očito većini odgovara nered… većina se uklopila u korupciju, nepotizam….većina je zarobljena u svojim grijehovima i strahovima.
Volju većine treba poštovati! Jer to je demokracija!
Drago mi je da je toliko zadovoljnih u ovoj zemlji. I kao što sam kod CBK-a napisala… ubuduće treba pisati o sexu… kako pčelice oprašuju cvjetiće na našoj cvjetnoj livadi.
I meni bi bilo toplije za prdu da sam ostala doma… ali ne bi mi bilo ovako toplo u duši.
Ponosna sam što sam se opet prepoznala u manjini. I što nisam „PIZDA KOJA IZDA!“ Zbog te izreke je moj sin imao problema sa učiteljicom i kapelanom. Preživjeli smo mi njihova zlostavljanja… a danas smo samo utvrdili gradivo i još jednom sebi priuštili pravo na glasnu reakciju. No poštujemo vaš izbor - izbor većine! Uživajte… a mi ćemo sa smješkom uživati u vašem zadovoljstvu!
„Nemojte nam kosti pretresati“
01.12.2008.
Na Iskonovom forumu stoji tema:
„liječenje starih ljudi skupim lijekovima i skupim operacijama...
Isplati li se ulagati toliko puno para u liječenje starih i nemoćnih.. da li potrošiti na operaciju nekog starog dedeka ili bake 200 tisuća kuna, kad će mu to produžiti život za 6 mjeseci možda.. a naš zdravstveni sustav je u banani.. sve se raspada...
bi li se te pare mogle bolje potrošiti, na skrb o trudnicama i djeci? Radnicima?
Jer danas je kao zdravstveni sustav u RH besplatan.. za ve.. bez obzira koliko su platili tokom svog radnog vijeka u zdravstveni sustav.. i sve bolesti, pa i najskuplje se liječe. a para nema...“
Čitala sam uvodni post, a i mnoge komentare ispod njega sa strašnom tugom. To piše naša mladost….
Kapitalizam uzima svoj danak. Stanje morala u društvu se odlično očitava kroz ovo pitanje.
Mladi slušaju vijesti i osjećaju se ugroženo krizom u društvu. Prirodno je da razmišljaju o problemu i u svojim glavama pokušavaju naći odgovore. Upravo ovakve ideje govore o tome koliko nam je omladina zapuštena i sebična. Našao se problem na njihovom putu i probudila se potreba borbe za opstanak. Hajdemo pustiti jednu generaciju da umre bez skrbi… kako bi nama bilo bolje. Pri tom ne razmišljaju da se radi o generaciji koja je dugi niz godina uplaćivala u zdravstveno osiguranje i svu skrb koja im je potrebna nije milostinja, nego su je skupo i pošteno platili. To je generacija njihovih djedova i baka… koji su im podarili život, pomogli njihovim roditeljima da se stambeno snađu… da njih pomognu…. Oni koji su stari SADA nisu štedjeli za starost kroz osiguravajuća društva…kroz police životnog osiguranja. Oni su cijelog života stezali remen… jer se zemlja gradila, jer je zemlja ratovala, pa se opet gradila, pa se krpalo pokradeno… proživjeli su mnoge krize… a trebalo je solidarno odvajati za one koji su tada bili stari… trebalo je školovati nas – koji ih sada tako neosjetljivo zaboravljamo i pitamo se isplati li nam se liječiti stare i nemoćne!
Ne razmišljaju današnji mladi ni o tome da će i sami jednoga dana biti stari. Po naputku moderne psihologije oni žive svoje SADA… nije važno jučer i sutra. Danas su u stanju gaziti sve oko sebe da bi njima bilo dobro.
Premijerovo širenje panike i naputke kako treba štedjeti… nećemo više komentirati, ali moram spomenuti izjavu predsjednika RH, Stjepana Mesića.
I on nam je mudro progovorio na čemu bi trebali štedjeti. Predložio je da uštedimo na sahranama branitelja. Gledano kapitalistički….on je u pravu. To je način da se uštedi novac u državi koja je u banani i visi o niti. Ali kad proanaliziramo tu izjavu malo dublje… dolazimo do zaključka da je to pitanje na nivou klinca koji je postavio pitanje s početka ove teme.
Gospoda koja žive u dvorima, ljetuju na jahtama, odijevaju košulje koje pojedinačno nose cijenu cjelokupne garderobe prosječnog čovjeka, savjetuju narod na čemu i kako treba štedjeti.
I kada se narod uvrijedi, rasplače… počne podizati glas izjavljuju da nisu tako rekli, nisu tako mislili. Kaže predsjednik… nije on mislio na prave branitelje – nego na one „krive“. Kaže predsjednik: nije mislio na prave branitelje nego neke tajnice kojima je priznat braniteljski status.
I onda se u mojoj glavi rađa pitanje: a tko je omogućio lažne branitelje u ovoj zemlji? Tko je tajnicama priznao braniteljski status? Tko to sada ima pravo vrijeđati prave branitelje… zbog postojanja lažnih? Ako se ikada i trebaju ukidati nekom dana prava… zar se to čini ovakvim izjavama… kroz medije? Zar se tako ponašaju ozbiljni i odgovorni političari? Tko sada ima pravo stezati remen na smrti onih koji su ostavili svoje zdravlje u obrambenom ratu? Tko im je priznao počasti na posljednjem ispraćaju? Predsjednik stoluje već dva mandata. HDZ samo 4 godine nije bio na vlasti. Pa s kim se oni to bore? I protiv koga protestiraju? Jesu li vanzemaljci zemlju doveli u ovakvu situaciju? Tko to mojim kolegama, koji su radili na prvoj crti bojišnice nije priznao status branitelja… dok su na stupovima glumili glinene golubove… a činili su to za sve nas… za svoju Hrvatsku? Tko je nakon rata uveo niz novih rituala, paradu laži i kiča, koji su zabavljali i smirivali narod?
Zašto troškove pokopa pravih branitelja ne bi snosili oni koji su uzimali novac da bi proizveli lažne branitelje?
I pitam se dalje: jesu li oni uopće svjesni da ti ljudi nisu ratovali za počasne paljbe i paradu licemjerja na svojim grobovima? Oni vrište iz svojih grobova zbog našeg ponašanja.
Blogeri, svi ste vi čuli izjave i savjete političara. Već smo se kroz komentare doticali istih.
No meni je jutros jedan Čovjek donio tekst iz jedne knjige. Rekao je: „Dona, vi volite čitati i pisati… mislio sam da bi vas moglo zanimati.“
Tekst me naježio….podsjetio na sve ovo o čemu sam vam do sada pisala… ali me na neki način i zadužio. Zahvala Čovjeku što nam je omogućio ovo zajedničko čitanje…
Neznani junak
Ovo je dan, ovo je noć, ovo je sat… moj sat, naš sat.
U ovaj dan, u ovu noć, u ovaj sat… jednom u godini u ovaj sat otvaraju se kamene dveri ovdje i svuda, u Parizu i Londonu, u Rimu i Berlinu, u Moskvi i Pekingu, ostvaraju se svi grobovi Neznanih junaka u svim zemljama i svim gradovima.
U ovaj dan, u ovu noć, u ovaj sat svi Neznani junaci govore vama, vama koji niste Neznani junaci, vama znanima, vama koji paradirate na našim grobovima i u slavu našu ispaljujete salve… vama vičemo i vas molimo:
„Pljunite na grobove naše!“
Mi Neznani junaci iz svih zemalja i svih gradova, mi Neznani junaci, što smo se neznani međusobno poubijali u neznanim šumama i močvarama. Na liticama neznanih brda, davili se u dubokim slanim vodama i smrznuli u djevičanskoj bjelini nepoznatih ledenjaka, mi koji smo zeleno obojili rumenim, mi koji svojim neznanim tjelesima prekrismo cijelu zemlju, more i nebo, mi dovikujemo vama znanima, vama očevima našim:
„Pljunite na grobove naše!“
„Pljunite na grobove naše!“ dovikujemo vam iz Pariza i Londona, iz Rima i Berlina, iz Moskve i Pekinga, iz svih zemalja, iz svih gradova.
A vi nosite vrpce i lovorike u Pariz i London, u Rim i Berlin, u Moskvu i Peking, u sve zemlje i sve gradove, i častite nas pucnjavom, vi, koji ste nas u tu pucnjavu gurnuli, u mržnju i kreševo, s noževima u očima i rukama. Častite nas, koje ste čas prije nahuckali da se neznani i nekrivi među se istrijebimo.
Častite nas i divite nam se… ali ni jedan od vas ne bi ni s jednim od nas zamijenio mjesto. A među nama nema ni jednoga, koji se ne bi s vama zamijenio, pa i s onim jadnijim od najjadnijih.
Zar ne, ljepše je paradirati po grobovima, polagati vrpce i vijence, ispaljivati salve, nego ležati u njima?!!
Ali… vaše su uši gluhe.
O vi, koji s oblaka pobacaste sve bogove! O vi, koji se bez strave i užasa ne možete ni sjetiti krvavih žrtava krvožednim i besmislenim božanstvima, recite mi kojemu smislenom bogu prinosite stotine milijuna Neznanih junaka?! Kojem nas to smislenom bogu prinosite, vi, bezbožni žreci, ruku još rumenih od naše krvi? Kojem smislenom bogu?...
I kad biste na naše grobove dolazili s osjećajem stida, s osjećajem grijeha… Ali vi dolazite ponosni na svoje nedjelo i besramno nas ističete kao primjer, kao najsvjetliji primjer potomstvu.
„To je put časti i slave, djeco naša, to je najviša i najsvetija prečka do koje se čovjek može popeti. To je draguljima posuta staza djedova vaših! Njom kročite, na njoj padajte, da bude još blistavija i sjajnija, jer se svaki od vas u dragulj promeće… Naprijed, sinovi naši!
Za sve ima mjesta: grobovi su Neznanih junaka jame bezdanke! Punite ih, djeco, punite ih… da bude što više parada, vrpca i lovor vijenaca, što više plotuna slave… punite ih, djeco, punite ih…“
A mi, Neznani junaci, u ovaj dan, u ovu noć, u ovaj čas, mi Neznani junaci iz Pariza i Londona, iz Rima i Berlina, iz Moskve i Pekinga, iz svih zemalja i gradova dovikujemo vama i djeci vašoj:
„Pljunite na grobove naše! Učinite već jednom, učinite da nikada više ni u Pariz ni u London, ni u Rim ni u Berlin, ni u Moskvu ni u Peking, ni u jednu zemlju, ni u jedan grad… da nikada više ne siđe ni jedan jedini Neznani junak!“
Vičemo u gluhoću vašu, u savjest vašu, u razbor vaš, vičemo u ludoj nadi da ćete nas jednom čuti!
Pljunite na grobove naše i učinite da više nitko nikada u njih ne siđe!
Pljunite na grobove naše i ne kitite ih vijencima! Ne palite plotune slave!
Ivan Raos (Iz knjige: „Nemojte nam kosti pretresati“ Zagreb, 1958.
< | prosinac, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)