Pregled posta

Hijerarhija

Neki dan sam se malo pokefala s našim blogerom CBK. Naljutilo ga je moje različito mišljenje pa je dijalog sveo na osobnu prozivku. Taj dijalog je završio u onom trenutku kada je iskočio iz tračnica komunikacije kakvu prihvaćam… no kako u svakom zlu ima neko dobro… ili bolje rečeno… u svakoj neugodnoj situaciji postoji i nešto pozitivno….u napisanom tekstu je „zablistala“ misao koja zaslužuje temu. Ta misao me potaknula na osobno preispitivanje… a nakon dugog razmišljanja u njoj su moji senzori prepoznali razmišljanje koje je sasvim sigurno jedan od uzroka nereda u našoj zemlji.
Kefali smo se oko postupka Ankice Lepej. CBK je njeno ponašanje nazivao građanskom hrabrošću…. čak je naglasio kako bi neka ulica trebala po njoj dobiti ime zbog hrabrosti koju on prepoznaje. Moje mišljenje je da se radi o neprofesionalnosti i da službenici njenog ranga nisu ovlašteni da komuniciraju s novinarima i dilaju službene podatke koji moraju biti štićeni, prijavljuju kriminal u svom poduzeću i uzimaju pravdu u svoje ruke. Na toj temi nije mi bitno o čijem se računu radilo… nego je bitno da je službenica učinila nešto što nije smjela.
Istakla sam kako smatram da službenici tog ranga o kriminalu unutar poduzeća trebaju o istom obavijestiti svoje nadređene i tu završava njihova odgovornost.
Ovo nije tema na kojoj želim raspravljati o Ankici Lepej… nego o hijerarhiji.
CBK mi je napisao:

„…ti si opčinjena hijerarhijama na kojima je bilo izgrađeno bivše socijalističko društvo tvog omiljenog diktatora:) Demokratiziraj se malo, Dona, izađi iz hijerarhijskog grča;-) demokracija je lijepa i ugodna, samo treba uzeti njene prednosti i uživati;-) jedna od osnovnih dobrih osobina demokracije je da u ljudima razgrađuje strah; ti si u strahu od onih iznad tebe;
Za mene ne vrijedi hijerarhija.“

Hijerarhija je stupnjevanje ovlaštenja, činova, dostojanstva; sistem podređenosti i nadređenosti u ustanovama i raznim organizacijama. Poznajemo hijerarhije: vojne, crkvene, administrativne. Postoji čak i obiteljska hijerarhija… u društvima s dominantnim spolom.

CBK je u pravu. Ja sam opčinjena hijerarhijama. Opčinjena sam redom. Opčinjena sam uređenim odnosima u kojima se zna tko što radi, tko je za što odgovoran.
U krivu je da je Josip Broz „kriv“ za postojanje hijerarhije, jer ista postoji od kada postoji čovjek… postoji čak i među nekim životinjskim vrstama. Hijerarhija postoji i u demokraciji.
Ono što možemo nazvati lijepim i ugodnim u demokraciji upravo spava u činjenici da se teži redu, a hijerarhija omogućava red.
Život čovjeka, a i društva ne znači samo uzeti prednosti iz tog uređenja i uživati… nego znači i preuzeti svoj dio odgovornosti….a kad čovjek osjeća odgovornost tada je normalno da osjeća strah.. U većini situacija se možda i radi o strahu za vlastiti status, ali tu su i strahovi pred samim sobom, npr. da li smo dorasli zadatku koji nam je povjeren, normalan je i strah od naše greške kojom možemo ugroziti interese drugih ljudi tj. opći interes.
Normalno je da ljudi griješe. Ne postoji ni jedan čovjek koji nikada nije pogriješio. Razlikujemo se u svojim ponašanjima nakon što grešku učinimo. Neki ljudi grešku priznaju, preuzmu odgovornost za istu i trude se da im se ne ponovi. A neki pokušavaju svoje greške opravdati i pretvoriti ih u poželjno društveno ponašanje.
U našem društvu postoji hijerarhija… kako je i red u svakom društvu. No često smo svjedoci da nakon velikih grešaka nema odgovornih… nego ostaje gorak okus u ustima… ostaju teške štete… a nitko nije kriv.
Odgovornost se lakše utvrdi kod „malih“. I „mali“ (koji se nisu prodali i koji nisu umreženi u zlo korupcije i nepotizma) pošteno plaćaju svoje greške. Npr.blagajnica kojoj se desi manjak u blagajni… sama ga mora podmiriti. Nju nitko ne pita da li je možda umorna, da li ima obiteljskih problema, možda je ostavila bolesno dijete na čuvanje nekom drugom, možda je loša organizacija posla pa prima previše stranaka…. Ne postoje olakotne okolnosti. Zna se kome se manjak dogodio i tko ga mora podmiriti od svoje plaće!
Kad „običan mali“ radnik razbije službeni auto i kriv je za sudar… zna se tko mora o svom trošku popraviti vozilo. No pod istim krovom „veliki“ mogu griješiti, mogu napraviti strašne materijalne štete svojim greškama, mogu prouzrokovati smrt mnogih ljudi… i ne da ih neće platiti… nego im se baš ništa neće dogoditi.
U hijerarhiji velikih poduzeća desi se da niži direktor – kauboj napravi strašnu nepravdu, viši direktor donosi odluku koja to treba ispraviti… i nikome ništa… jer ovaj niži ne poštuje hijerarhiju i nepravda se tada mora ispravljati na sudu… a svi znamo koliko sudski sporovi traju….a to samo produžava vrijeme trajanja nepravde, a samim tim i povećanje štete koju je ona prouzročila. A uvijek se radi o sudbinama ljudi ili materijalnim štetama.
Ovaj nered u našem društvu nije nastao zbog postojanja hijerarhije… nego je nastao upravo radi onih koji je ne poštuju i smatraju se velikim… do samog Boga.
Ako pojedinci uzimaju pravdu u svoje ruke i ne poštuju nadređene… tada je to put u anarhiju, a ne demokraciju. Zaprepaštena sam da netko desno orijentiran razmišlja na taj način. Inače mi je to razmišljanje sličnije ultraljevičarima.
CBK je napisao: „Ja sam slobodnomisleća osoba, i iznad mene je samo Bog. No, ti to ne shvaćaš.“
U pravu je. Ja to ne shvaćam.
Osobno smatram da treba težiti pravednoj hijerarhiji u društvu… Ljudi u društvu su različitog stupnja obrazovanja, različitih struka i različitih sposobnosti. Te različitosti uvjetuju i različiti stupanj odgovornosti i različite plaće. Ako je netko obrazovaniji, stručniji, bolje plaćen i meni nadređen to nije nešto što mene ugrožava kao osobu. Nadređeni imaju i veću odgovornost.
Radimo u poduzećima i tamo imamo nadređene, možda smo članovi nekih udruga… pa i tamo imamo nadređene. Zar nas to čini osobama koje nisu slobodnomisleće? Samo zato što poštujemo hijerarhiju… što poštujemo red? Ako nam je netko nadređen na poslu to nas nikako ne može ugroziti kao osobu. Svi smo svjedoci da u našoj zemlji postoje poremećaji u hijerarhiji….često imamo priliku gledati da su kauboji nadređeni ljudima koji znaju i mogu više od njih. Da li to ugrožava ove sposobne? Naravno da ih ugrožava profesionalno… ali ih ne ugrožava kao osobe… jer njima nitko ne može oduzeti njihovo znanje. Takve situacije ih mogu poniziti i naljutiti….ali to ne znači da se treba boriti protiv hijerarhije i težiti anarhiji… sebe smatrati osobom uz Boga osobno… nego znači da se treba boriti protiv nepravde u hijerarhiji… jer ona postoji da bi bilo reda… a ne da bi omogućila nered kojem svjedočimo u našoj zemlji.
Zamislite da neka medicinska sestra ne poštuje hijerarhiju i da smatra kako je iznad nje samo Bog. Stvorilo bi to mnoge štete… pa čak i po život opasne.
Ako svoju Hrvatsku sanjamo kao pravnu državu… tada vjerujemo u red. Tada vjerujemo da ona mora biti društvo u kojemu će svatko raditi svoj posao i biti odgovoran za svoje greške.
Svaki pojedinac je neobično važan. Svi smo mi kotačići velikog mehanizma… koji radi besprijekorno samo onda ako svaki odrađuje svoj zadatak i poštuje rad onog drugog kotačića bez obzira radi li se o manjim ili većim, bržim ili sporijim kotačićima.
U privatnim poduzećima je puno manje problema u razumijevanju hijerarhije. Tamo se jako dobro zna tko što radi, tko što smije, i tko je za što odgovoran. Privatnik neće zaposliti nečijeg nećaka ili sina samo da bi radio… nego će mu itekako biti važno obrazovanje istog, sposobnosti i niz drugih elemenata. Ovakvi poremećaji se dešavaju najviše kod onih koji su plaćeni iz proračuna. A svi mi… svakog mjeseca pošteno od svojih plaćica odvajamo u taj proračun. I baš zato je jako važno da ne mora mesar glumiti policajca, da službenica u banci ne mora glumiti istražitelja i glasnogovornika banke, da medicinska sestra ne glumi liječnika… a još su opasniji oni koji se osjećaju tako slobodni da samo Boga vide iznad sebe. Na toj samouvjerenosti bez pokrića spava kaubojština koja nam razjeda društvo.
Takva sloboda moguća je možda samo kod slobodnih umjetnika…. ali i to samo u uskom djelovanju njihovog rada….. jer ako žele živjeti u društvu i oni moraju poštovati hijerarhiju.
Već sam pisala o tome da sam u životu uglavnom imala sreću s nadređenima… jer većina su bili odgovorni profesionalci i prekrasni ljudi. No imala sam i poglavicu kojeg nisam poštovala kao osobu, osjećala sam mučninu svaki puta kada bih ga ugledala…on je za mene oličenje nemorala. Malo je osoba koje poznajem, a da nose toliko negativnih osobina i da u meni bude mučninu. No nikada… i baš nikada se u meni nije rodila potreba za nepoštivanjem njegove funkcije. Ne možemo birati nadređene… a za bolje društvo se sasvim sigurno ne borimo tako da ne priznajemo drugima njihov položaj i da zanemarujemo svoje mjesto u cijeloj toj priči pa uzimamo pravdu ili tuđe poslove u svoje ruke.


Post je objavljen 18.12.2008. u 19:32 sati.