Pregled posta

... to je taj svijet...

1995. godine preselili smo iz grada na selo. Tu odluku nismo donijeli iz avanturizma… nego iz nužde. Djeca su bila mala….pa sam i posao u velikom gradu mijenjala za posao u manjem gradu… kako bi bila bliže djeci.
Rođena sam u provinciji, djetinjstvo i dio mladosti proživjela sam na granici Podravine i Slavonije. Često sam lutala okolnim selima… bila sam zaljubljena u mirise i zvukove sela… u ljude koji tamo žive….Otac me još u najranijem djetinjstvu naučio promatrati ruke seljaka i poštovati njihove žuljeve… poštovati njihov način života. No bez obzira na te ljubavi i uspomene iz djetinjstva nisam se baš osjetila sretno u novoj sredini.
Na prvi pogled sam se zaljubila u taj komadić zemlje, u taj komadić neba… u predivne šume, rijeke i srne koje vole došetati na moje dvorište. Ono što me svakodnevno podsjećalo da sam nekamo zalutala bio je mentalitet ljudi kojima sam došla. Čvrstog sam uvjerenja da se moraju prilagođavati oni koji se doseljavaju. I učinila sam to. Prilagodila se do granica koje sam mogla prihvatiti. Ali te granice po njihovom mišljenju nisu bile dovoljno daleko. Po njihovom načinu razmišljanja smatrali su da imaju pravo ulaziti preduboko u živote dotepenaca… u naše intime, miješati se u naše pravo izbora, a kad bi osjetili otpor to je u njima budilo puno negativne energije i ponašanja koje je teško razumjeti. Nisam se mogla otuđiti i izolirati… jer su se u toj sredini moja djeca školovala i ja sam naprosto morala biti prisutna.
Danas više nije tako. Klinci su prije par godina krenuli u gradsku školu… ja sam se vratila raditi u veliki grad….i moj dodir s okolinom je površan… taman onoliki koliko je nužno za jedan normalan život. Nema više pritisaka….nitko nikoga ne dira, smješkamo se jedni drugima i baš nam je dobro.
Kad se danas okrenem iza sebe… to su sasvim sigurno najtužnije i najteže godine mog života.
No… ni u tim najtežim trenucima života… kad sam se morala odreći mnogih navika, prihvatiti puno novih… kad sam se osjećala usamljeno i tužno do neba, zvijezde nisu dozvolile da totalno potonem i izgubim se u tom novom svijetu. Nabavila sam komp… misleći tada da je to nužno zbog djece. Kad su kutije s opremom stigle u moj dom… nisam ni slutila da mi informatičari postavljaju novi prozor u svijet… koji će me održavati na životu dugi niz godina.
Moje informatičko znanje je bilo trtljavo i površno. No svaki puta kada bih se približila svom novom „prozoru“ pružao mi se novi pogled i baš svaki puta sam vidjela nešto novo.
Osnovama informatike učili su me ljudi pod nickovima… I nisu me naučili samo osnovama informatike…. Iza tog prozora skrivala su se mnoga znanja, najsvježije informacije, predivni ljudi… koje bez tog „prozora“ sasvim sigurno nikada ne bih srela.
Često čitam ljude u virtuali kako su zabrinuti zbog svoje ovisnosti o net-u. Ovisna sam o net-u više od desetljeća.... Danas to više nije ovisnost… nego je dio mog života. Ni u jednom trenutku tu „ovisnost“ nisam doživjela kao teret… jer ona je dar. Ta ovisnost mi nije donijela nikakve štete, a obogatila mi je život neprocjenjivo.
Danas u škrinjici uspomena čuvam i one virtualne. One nisu ništa manje lijepe i stvarne od onih koje su nastale u realki.
Naš bloger prirodno ćelav naučio me postaviti spotić na blog. Na moju zahvalu je odgovorio:
„nema na čemu :))
što bi mi u životu vrijedilo sve ono što znam kada to sa nekim ne bi podijelio.
bilo bi to kao da ni živio nisam :))))“
Njegov odgovor je inspiracija za ovu temu. Taj odgovor me zapuhnuo toplinom, podsjetio me zašto volim ovaj svijet…
Sjećam se. U mojim prvim danima surfanja, na jednom forumu pojavio se prestrašni pedofil.
Otvarao je grozne teme na mnogim podforumima. Ljudi su se snebivali, psovali mu… danima je trajalo to mučenje. Ignorirala sam „gada“… smirivala forumaše i pisala duge tekstove kojima sam pokušala dozvati nebo….kojima sam pokušala zaustaviti to ludilo i neugodu, ali nisam mu se direktno obratila. Isprovociralo ga je moje ponašanje….javio mi se na mail. Nije mi otvoreno priznao….ali u dopisivanju koje je trajalo duži vremenski period saznala sam kako se ne radi o pedofilu… nego o „vilenjaku“ koji se na strani dobra bori protiv tog zla. Sve one teme su bile mamac i provokacija… da bi upecao prave pedofile. On mi je mailom poslao prvu pjesmu u mp3 formatu (Bajaga – Plavi Safir)… Još i danas se sjećam mog oduševljenja kad sam je primila i poslušala… bila sam uzbuđena poput malog djeteta… jer nisam imala pojma da se pjesme mogu slati na taj način. Nikada neću zaboraviti kako me Blues Cat naučio slati sličice na forum. Rasturila sam Monitorov forum i cijelog ga oblijepila sličicama. Vriskala sam pred ekranom od oduševljenja… a noću sam sanjala smješkiće koji se cerekaju, migaju i domahuju. Svoj komp sve ove godine doživljavam kao ognjište… ono iz Šume Striborove… a iz njega mi iskaču Domaći… i plešu plesove radosti.
Ne mogu vam opisati koliko sam se samo puta rastapala, ježila, smijala, smješkala i osjećala odlično – zahvaljujući Vama – Domaćima. Hvala vam na tome… puno, puno Vas volim. Sve i baš sve.


Post je objavljen 23.12.2008. u 20:31 sati.