... to je taj svijet...
23.12.2008.
1995. godine preselili smo iz grada na selo. Tu odluku nismo donijeli iz avanturizma… nego iz nužde. Djeca su bila mala….pa sam i posao u velikom gradu mijenjala za posao u manjem gradu… kako bi bila bliže djeci.
Rođena sam u provinciji, djetinjstvo i dio mladosti proživjela sam na granici Podravine i Slavonije. Često sam lutala okolnim selima… bila sam zaljubljena u mirise i zvukove sela… u ljude koji tamo žive….Otac me još u najranijem djetinjstvu naučio promatrati ruke seljaka i poštovati njihove žuljeve… poštovati njihov način života. No bez obzira na te ljubavi i uspomene iz djetinjstva nisam se baš osjetila sretno u novoj sredini.
Na prvi pogled sam se zaljubila u taj komadić zemlje, u taj komadić neba… u predivne šume, rijeke i srne koje vole došetati na moje dvorište. Ono što me svakodnevno podsjećalo da sam nekamo zalutala bio je mentalitet ljudi kojima sam došla. Čvrstog sam uvjerenja da se moraju prilagođavati oni koji se doseljavaju. I učinila sam to. Prilagodila se do granica koje sam mogla prihvatiti. Ali te granice po njihovom mišljenju nisu bile dovoljno daleko. Po njihovom načinu razmišljanja smatrali su da imaju pravo ulaziti preduboko u živote dotepenaca… u naše intime, miješati se u naše pravo izbora, a kad bi osjetili otpor to je u njima budilo puno negativne energije i ponašanja koje je teško razumjeti. Nisam se mogla otuđiti i izolirati… jer su se u toj sredini moja djeca školovala i ja sam naprosto morala biti prisutna.
Danas više nije tako. Klinci su prije par godina krenuli u gradsku školu… ja sam se vratila raditi u veliki grad….i moj dodir s okolinom je površan… taman onoliki koliko je nužno za jedan normalan život. Nema više pritisaka….nitko nikoga ne dira, smješkamo se jedni drugima i baš nam je dobro.
Kad se danas okrenem iza sebe… to su sasvim sigurno najtužnije i najteže godine mog života.
No… ni u tim najtežim trenucima života… kad sam se morala odreći mnogih navika, prihvatiti puno novih… kad sam se osjećala usamljeno i tužno do neba, zvijezde nisu dozvolile da totalno potonem i izgubim se u tom novom svijetu. Nabavila sam komp… misleći tada da je to nužno zbog djece. Kad su kutije s opremom stigle u moj dom… nisam ni slutila da mi informatičari postavljaju novi prozor u svijet… koji će me održavati na životu dugi niz godina.
Moje informatičko znanje je bilo trtljavo i površno. No svaki puta kada bih se približila svom novom „prozoru“ pružao mi se novi pogled i baš svaki puta sam vidjela nešto novo.
Osnovama informatike učili su me ljudi pod nickovima… I nisu me naučili samo osnovama informatike…. Iza tog prozora skrivala su se mnoga znanja, najsvježije informacije, predivni ljudi… koje bez tog „prozora“ sasvim sigurno nikada ne bih srela.
Često čitam ljude u virtuali kako su zabrinuti zbog svoje ovisnosti o net-u. Ovisna sam o net-u više od desetljeća.... Danas to više nije ovisnost… nego je dio mog života. Ni u jednom trenutku tu „ovisnost“ nisam doživjela kao teret… jer ona je dar. Ta ovisnost mi nije donijela nikakve štete, a obogatila mi je život neprocjenjivo.
Danas u škrinjici uspomena čuvam i one virtualne. One nisu ništa manje lijepe i stvarne od onih koje su nastale u realki.
Naš bloger prirodno ćelav naučio me postaviti spotić na blog. Na moju zahvalu je odgovorio:
„nema na čemu :))
što bi mi u životu vrijedilo sve ono što znam kada to sa nekim ne bi podijelio.
bilo bi to kao da ni živio nisam :))))“
Njegov odgovor je inspiracija za ovu temu. Taj odgovor me zapuhnuo toplinom, podsjetio me zašto volim ovaj svijet…
Sjećam se. U mojim prvim danima surfanja, na jednom forumu pojavio se prestrašni pedofil.
Otvarao je grozne teme na mnogim podforumima. Ljudi su se snebivali, psovali mu… danima je trajalo to mučenje. Ignorirala sam „gada“… smirivala forumaše i pisala duge tekstove kojima sam pokušala dozvati nebo….kojima sam pokušala zaustaviti to ludilo i neugodu, ali nisam mu se direktno obratila. Isprovociralo ga je moje ponašanje….javio mi se na mail. Nije mi otvoreno priznao….ali u dopisivanju koje je trajalo duži vremenski period saznala sam kako se ne radi o pedofilu… nego o „vilenjaku“ koji se na strani dobra bori protiv tog zla. Sve one teme su bile mamac i provokacija… da bi upecao prave pedofile. On mi je mailom poslao prvu pjesmu u mp3 formatu (Bajaga – Plavi Safir)… Još i danas se sjećam mog oduševljenja kad sam je primila i poslušala… bila sam uzbuđena poput malog djeteta… jer nisam imala pojma da se pjesme mogu slati na taj način. Nikada neću zaboraviti kako me Blues Cat naučio slati sličice na forum. Rasturila sam Monitorov forum i cijelog ga oblijepila sličicama. Vriskala sam pred ekranom od oduševljenja… a noću sam sanjala smješkiće koji se cerekaju, migaju i domahuju. Svoj komp sve ove godine doživljavam kao ognjište… ono iz Šume Striborove… a iz njega mi iskaču Domaći… i plešu plesove radosti.
Ne mogu vam opisati koliko sam se samo puta rastapala, ježila, smijala, smješkala i osjećala odlično – zahvaljujući Vama – Domaćima. Hvala vam na tome… puno, puno Vas volim. Sve i baš sve.
| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)