Marketing
„Nemojte nam kosti pretresati“
Na Iskonovom forumu stoji tema:
„liječenje starih ljudi skupim lijekovima i skupim operacijama...
Isplati li se ulagati toliko puno para u liječenje starih i nemoćnih.. da li potrošiti na operaciju nekog starog dedeka ili bake 200 tisuća kuna, kad će mu to produžiti život za 6 mjeseci možda.. a naš zdravstveni sustav je u banani.. sve se raspada...
bi li se te pare mogle bolje potrošiti, na skrb o trudnicama i djeci? Radnicima?
Jer danas je kao zdravstveni sustav u RH besplatan.. za ve.. bez obzira koliko su platili tokom svog radnog vijeka u zdravstveni sustav.. i sve bolesti, pa i najskuplje se liječe. a para nema...“
Čitala sam uvodni post, a i mnoge komentare ispod njega sa strašnom tugom. To piše naša mladost….
Kapitalizam uzima svoj danak. Stanje morala u društvu se odlično očitava kroz ovo pitanje.
Mladi slušaju vijesti i osjećaju se ugroženo krizom u društvu. Prirodno je da razmišljaju o problemu i u svojim glavama pokušavaju naći odgovore. Upravo ovakve ideje govore o tome koliko nam je omladina zapuštena i sebična. Našao se problem na njihovom putu i probudila se potreba borbe za opstanak. Hajdemo pustiti jednu generaciju da umre bez skrbi… kako bi nama bilo bolje. Pri tom ne razmišljaju da se radi o generaciji koja je dugi niz godina uplaćivala u zdravstveno osiguranje i svu skrb koja im je potrebna nije milostinja, nego su je skupo i pošteno platili. To je generacija njihovih djedova i baka… koji su im podarili život, pomogli njihovim roditeljima da se stambeno snađu… da njih pomognu…. Oni koji su stari SADA nisu štedjeli za starost kroz osiguravajuća društva…kroz police životnog osiguranja. Oni su cijelog života stezali remen… jer se zemlja gradila, jer je zemlja ratovala, pa se opet gradila, pa se krpalo pokradeno… proživjeli su mnoge krize… a trebalo je solidarno odvajati za one koji su tada bili stari… trebalo je školovati nas – koji ih sada tako neosjetljivo zaboravljamo i pitamo se isplati li nam se liječiti stare i nemoćne!
Ne razmišljaju današnji mladi ni o tome da će i sami jednoga dana biti stari. Po naputku moderne psihologije oni žive svoje SADA… nije važno jučer i sutra. Danas su u stanju gaziti sve oko sebe da bi njima bilo dobro.
Premijerovo širenje panike i naputke kako treba štedjeti… nećemo više komentirati, ali moram spomenuti izjavu predsjednika RH, Stjepana Mesića.
I on nam je mudro progovorio na čemu bi trebali štedjeti. Predložio je da uštedimo na sahranama branitelja. Gledano kapitalistički….on je u pravu. To je način da se uštedi novac u državi koja je u banani i visi o niti. Ali kad proanaliziramo tu izjavu malo dublje… dolazimo do zaključka da je to pitanje na nivou klinca koji je postavio pitanje s početka ove teme.
Gospoda koja žive u dvorima, ljetuju na jahtama, odijevaju košulje koje pojedinačno nose cijenu cjelokupne garderobe prosječnog čovjeka, savjetuju narod na čemu i kako treba štedjeti.
I kada se narod uvrijedi, rasplače… počne podizati glas izjavljuju da nisu tako rekli, nisu tako mislili. Kaže predsjednik… nije on mislio na prave branitelje – nego na one „krive“. Kaže predsjednik: nije mislio na prave branitelje nego neke tajnice kojima je priznat braniteljski status.
I onda se u mojoj glavi rađa pitanje: a tko je omogućio lažne branitelje u ovoj zemlji? Tko je tajnicama priznao braniteljski status? Tko to sada ima pravo vrijeđati prave branitelje… zbog postojanja lažnih? Ako se ikada i trebaju ukidati nekom dana prava… zar se to čini ovakvim izjavama… kroz medije? Zar se tako ponašaju ozbiljni i odgovorni političari? Tko sada ima pravo stezati remen na smrti onih koji su ostavili svoje zdravlje u obrambenom ratu? Tko im je priznao počasti na posljednjem ispraćaju? Predsjednik stoluje već dva mandata. HDZ samo 4 godine nije bio na vlasti. Pa s kim se oni to bore? I protiv koga protestiraju? Jesu li vanzemaljci zemlju doveli u ovakvu situaciju? Tko to mojim kolegama, koji su radili na prvoj crti bojišnice nije priznao status branitelja… dok su na stupovima glumili glinene golubove… a činili su to za sve nas… za svoju Hrvatsku? Tko je nakon rata uveo niz novih rituala, paradu laži i kiča, koji su zabavljali i smirivali narod?
Zašto troškove pokopa pravih branitelja ne bi snosili oni koji su uzimali novac da bi proizveli lažne branitelje?
I pitam se dalje: jesu li oni uopće svjesni da ti ljudi nisu ratovali za počasne paljbe i paradu licemjerja na svojim grobovima? Oni vrište iz svojih grobova zbog našeg ponašanja.
Blogeri, svi ste vi čuli izjave i savjete političara. Već smo se kroz komentare doticali istih.
No meni je jutros jedan Čovjek donio tekst iz jedne knjige. Rekao je: „Dona, vi volite čitati i pisati… mislio sam da bi vas moglo zanimati.“
Tekst me naježio….podsjetio na sve ovo o čemu sam vam do sada pisala… ali me na neki način i zadužio. Zahvala Čovjeku što nam je omogućio ovo zajedničko čitanje…
Neznani junak
Ovo je dan, ovo je noć, ovo je sat… moj sat, naš sat.
U ovaj dan, u ovu noć, u ovaj sat… jednom u godini u ovaj sat otvaraju se kamene dveri ovdje i svuda, u Parizu i Londonu, u Rimu i Berlinu, u Moskvi i Pekingu, ostvaraju se svi grobovi Neznanih junaka u svim zemljama i svim gradovima.
U ovaj dan, u ovu noć, u ovaj sat svi Neznani junaci govore vama, vama koji niste Neznani junaci, vama znanima, vama koji paradirate na našim grobovima i u slavu našu ispaljujete salve… vama vičemo i vas molimo:
„Pljunite na grobove naše!“
Mi Neznani junaci iz svih zemalja i svih gradova, mi Neznani junaci, što smo se neznani međusobno poubijali u neznanim šumama i močvarama. Na liticama neznanih brda, davili se u dubokim slanim vodama i smrznuli u djevičanskoj bjelini nepoznatih ledenjaka, mi koji smo zeleno obojili rumenim, mi koji svojim neznanim tjelesima prekrismo cijelu zemlju, more i nebo, mi dovikujemo vama znanima, vama očevima našim:
„Pljunite na grobove naše!“
„Pljunite na grobove naše!“ dovikujemo vam iz Pariza i Londona, iz Rima i Berlina, iz Moskve i Pekinga, iz svih zemalja, iz svih gradova.
A vi nosite vrpce i lovorike u Pariz i London, u Rim i Berlin, u Moskvu i Peking, u sve zemlje i sve gradove, i častite nas pucnjavom, vi, koji ste nas u tu pucnjavu gurnuli, u mržnju i kreševo, s noževima u očima i rukama. Častite nas, koje ste čas prije nahuckali da se neznani i nekrivi među se istrijebimo.
Častite nas i divite nam se… ali ni jedan od vas ne bi ni s jednim od nas zamijenio mjesto. A među nama nema ni jednoga, koji se ne bi s vama zamijenio, pa i s onim jadnijim od najjadnijih.
Zar ne, ljepše je paradirati po grobovima, polagati vrpce i vijence, ispaljivati salve, nego ležati u njima?!!
Ali… vaše su uši gluhe.
O vi, koji s oblaka pobacaste sve bogove! O vi, koji se bez strave i užasa ne možete ni sjetiti krvavih žrtava krvožednim i besmislenim božanstvima, recite mi kojemu smislenom bogu prinosite stotine milijuna Neznanih junaka?! Kojem nas to smislenom bogu prinosite, vi, bezbožni žreci, ruku još rumenih od naše krvi? Kojem smislenom bogu?...
I kad biste na naše grobove dolazili s osjećajem stida, s osjećajem grijeha… Ali vi dolazite ponosni na svoje nedjelo i besramno nas ističete kao primjer, kao najsvjetliji primjer potomstvu.
„To je put časti i slave, djeco naša, to je najviša i najsvetija prečka do koje se čovjek može popeti. To je draguljima posuta staza djedova vaših! Njom kročite, na njoj padajte, da bude još blistavija i sjajnija, jer se svaki od vas u dragulj promeće… Naprijed, sinovi naši!
Za sve ima mjesta: grobovi su Neznanih junaka jame bezdanke! Punite ih, djeco, punite ih… da bude što više parada, vrpca i lovor vijenaca, što više plotuna slave… punite ih, djeco, punite ih…“
A mi, Neznani junaci, u ovaj dan, u ovu noć, u ovaj čas, mi Neznani junaci iz Pariza i Londona, iz Rima i Berlina, iz Moskve i Pekinga, iz svih zemalja i gradova dovikujemo vama i djeci vašoj:
„Pljunite na grobove naše! Učinite već jednom, učinite da nikada više ni u Pariz ni u London, ni u Rim ni u Berlin, ni u Moskvu ni u Peking, ni u jednu zemlju, ni u jedan grad… da nikada više ne siđe ni jedan jedini Neznani junak!“
Vičemo u gluhoću vašu, u savjest vašu, u razbor vaš, vičemo u ludoj nadi da ćete nas jednom čuti!
Pljunite na grobove naše i učinite da više nitko nikada u njih ne siđe!
Pljunite na grobove naše i ne kitite ih vijencima! Ne palite plotune slave!
Ivan Raos (Iz knjige: „Nemojte nam kosti pretresati“ Zagreb, 1958.
Post je objavljen 01.12.2008. u 22:16 sati.