Korijeni
31.10.2008.
Jučer i danas šetala sam grobljima. Na putu me pratilo sunce... pejzaži su jesenji... ne sjećam se da sam prethodnih godina viđala šume u tako bogatom ruhu... na današnji dan. Imam osjećaj da se zaustavio neki jesenji trenutak. Možda nas to majka priroda upozorava na nešto. Znamo li pročitati i prepoznati poruku?
Šetajući nekim malim grobljima shvatila sam da posjećujem previše grobova. Previše me ljudi ostavilo. Danas sam se osjećala usamljeno. U kraju mog djetinjstva... u kraju mojih predaka ja nemam više puno „svojih“ ljudi. Svi su ispod kamenih ploča... u mirisnoj zemlji koja ih je othranila, a na njihovom kraju prigrlila... poput prave majke.
Oni su moji korijeni. Svi u zemlji.... samo kamene ploče upozoravaju na mjesto njihovog vječnog sna. Biljka koja raste iz tih korijena zove se uspomena... na grančicama uspomena je mnogo listića i cvjetova koje su mi darovali ti mili ljudi za svog života. Najveća ljepota te biljke je upravo u tome što se ne drži čvrsto za fizički korijen... nego je možemo ponijeti sa sobom kamo god krenuli. Ona u nama živi, ona u nama lista i cvjeta... sve dok nas ima.
Svi oni su svakodnevno sa mnom.... njihovi listići i cvjetovi trepere u svakoj novoj situaciji... u svakom mom danu.... u mnogim odlutalim mislima... kad bježim u djetinjstva zagrljaj.
Posjeta grobova ovih dana je dio naše tradicije, običaj našeg naroda. Mnoge običaje ne poštujem... ali ovaj čuvam poput svetinje.... usvojila sam ga kao osobni ritual. Taj ritual su mi darovali upravo oni koje posjećujem na tim grobljima.... jer nekada su me za ruku vodili istim tim stazama i upozoravali na korijene i vrijednost uspomena... na vrijednost pouka koje su nam ostavili oni koji su živjeli prije nas....
Na životnom putu sretala sam ljude koji su mi puno značili. Puno ih je otišlo. Mnogima neću stići obići grobove... ali zagrlit ću ih u svojim mislima... a naše žive misli su najljepše svijeće koje možemo zapaliti za naše otišle...
Ah, evo opet... (A.B.Šimić)
Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače siplje sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.
Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva, što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno...
Dođoh... i moja smirila se duša,
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...
Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada?... Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.
Novi broj Globusa
29.10.2008.
Jedan američki političar je jednom izjavio: „Nisam dovoljno pametan da bih si mogao priuštiti laganje!“
Gledam današnju naslovnicu Globusa i razmišljam o ljudima koji su je izradili. Vjerojatno se osjećaju strašno pametno kad su se upustili u ovakvo ponašanje.
Pitam se.... koliko su sretni ljudi koji se služe ovakvim stvarima da bi izgradili svoje karijere?
Ma koliko mora iznositi plaća da bi netko pristao biti lešinar, hijena i lažljivac? Gaze po svježim ranama roditelja, ponižavaju nevinu žrtvu koja se ne može sama braniti.
Maaa čak da je ta vijest i istinita... koliko je ukusno objaviti je u ovom trenutku ili bilo kojem drugom trenutku?
Normalno je da policija u ovom strašnom slučaju mora provjeriti sve iz života pokojnice... ali mislim da je bljutavo obavještavanje javnosti o intimnim detaljima iz života žrtve, a kako imamo priliku vidjeti... u nedostatku pravih informacija počeli su ih sami izmišljati... i sve to radi novca... radi bolje prodaje.
Informacija je najmoćnije oružje našeg doba. Za posjedovanje klasičnog oružja čovjek mora imati dozvolu. No korištenje informacije kao oružja nije baš najsretnije regulirano.
U ovoj zemlji mediji su pokrenuli puno pozitivnih stvari i strašno je važno da budu slobodni. No ipak mislim da bi HND ili ne znam više tko trebali posvetiti malo više pažnje na one novinare koji svojim tekstovima manipuliraju javnošću, upropaštavaju ljudima živote i truju nam svakodnevnicu svojim agresivnim neistinima ili tekstovima koji od Hrvatske stvaraju jednu veliku tračaonu, te odvlače pažnju javnosti sa pravih problema koji tište ovo društvo.
O izgubljenim snovima
26.10.2008.
Već sam pisala o nepotizmu. Na mnogim temama smo se složili kako je nepotizam opasan. Prepoznali smo ga kao jedan od temeljnih uzroka urušavanja pravih vrijednosti u našem društvu.
Danas neću pisati o štetnom utjecaju nepotizma na društvo i neću spominjati one koji su takvom diskriminacijom oštećeni jer ne mogu temeljem svog rada, znanja i sposobnosti dobiti posao, ili ako ga imaju – u istom napredovati. Imam potrebu pisati o možda najvećim žrtvama nepotizma... a to su upravo oni koji su na nelegalan način zalutali tamo gdje ne pripadaju, gdje se ne mogu snaći.
Svakodnevno se srećem s mnogim pravim nepravdama koje se dešavaju ljudima na njihovim radnim mjestima. Osjećam se poput jednog velikog foldera koji u sebi čuva mnoge pojedinačne priče. No često mi svoje priče pričaju i oni koji se osjećaju žrtvama, a taj osjećaj proizlazi upravo iz činjenice da su na svoja radna mjesta došli zaobilazeći propise.
U svojim primjerima neću pikati u politiku i rukovodeća radna mjesta, zadržat ću se na prosijeku.... na srednjoj stručnoj spremi.
Igrom slučaja... poznajem puno malih obrtnika i ljudi koji su zaposleni kod njih. Tu nema zabune. Kad obrtnik zapošljava čovjeka jasno se zna kakvog čovjeka treba i tko što radi u toj maloj zajednici.
Smatram da su kod zapošljavanja važne preporuke. Preporuke ne smijemo miješati sa pojmom „zapošljavanja preko veze“. Kad netko treba novog radnika jasno je da mu je važno čuti kakav je netko radnik i kako se pokazao na svojim dosadašnjim radnim mjestima.
No u velikim državnim poduzećima i svim ustanovama koje su pod kapom države je pravo leglo nepotizma. Zapošljavaju se ljudi preko veze ili uz plaćanje (tada se udružuju dva zla nepotizam i korupcija). Zapošljavaju se ljudi bez natječaja ili temeljem lažnih natječaja. I to još nije tako opasno... ako oni koje zapošljavaju na takav način imaju adekvatno obrazovanje i ako kreću na način koji je predviđen za početnike.
No prečesto smo svjedoci da na raznim radnim mjestima rade ljudi koji za njih nemaju potrebno obrazovanje, nemaju znanja, a ni previše volje i ljubavi za svoj posao... oni su već u startu zaštićeni mali bogovi jer su došli preko nekog moćnog.
Ta pojava je najočitija u administraciji. Jer se na tom području najlakše prikrivaju neznanje i nerad. U administraciji možemo naći: ljude koji su završili škole za frizerke, konobarice, kuharice, tekstilne radnike, kemijske tehničare i razna obrtnička zanimanja. Svima se čini da nije problem naučiti voditi razne evidencije, s nekim kratkim tečajem informatike naučiti sve potrebno za potrebe radnih mjesta u raznim službama. Ali predugi niz godina i previše takvih pojedinaca doveli su do velikih problema društvu u cjelini, svojim radnim sredinama, ali i sebi osobno. Na taj način postaje besmisleno i školovanje. Kad mladi biraju svoje zanimanje, zašto bi netko odabrao zanimanje upravnog referenta i ekonomista i pilio sve te silne stručne predmete... kojih je tri puta više nego u obrtničkim zanimanjima, ako i s puno lakšom školom može raditi na željenom radnom mjestu?!!!
To traje dugi vremenski period. U poduzećima je bilo puno onih iz stare garde koji su vukli posao na svojim leđima i na taj način omogućili prikrivanje ovih zalutalih. No stara garda polako odlazi u mirovinu i omijer snaga se promijenio. Sve je manje onih koji znaju da moraju raditi za svoju plaću, a sada su u većini ostali „zalutali“... koji uz to što ne znaju... i ne žele se baš previše trgati jer im njihova radna mjesta služe samo kao životna sigurnost.... samo kao nešto gdje koriste prava iz rada, ali obaveze nerado prihvaćaju.
U zadnje vrijeme je sve popularnije vrištati na mobing u poduzećima. On naravno postoji... u civiliziranom svijetu je odavno prepoznat, ali bojim se da ga kod nas mnogi pogrešno razumiju i na njega se pozivaju. Često čujem pritužbe službenica da se na njima provodi mobing... i kada mi krenu pričati o čemu se točno radi... shvatim da osjećaju preveliki pritisak zbog očekivanja poslodavca da obave radne zadatke koji su u okviru njihovog radnog mjesta. Redovito se radi o ljudima koji su odlično plaćeni, koji su posao dobili preko veze, ali sada nastupa problem zbog tereta posla i odnosa okoline prema njima. Žale se da ih ljudi iz radne sredine ne poštuju.
I sada budimo pošteni. Poštovanje je nešto što se zaslužuje. To je nešto što ne može narediti poslodavac, to je nešto što svatko od nas mora sam zaslužiti. Mimo propisa i pravila možemo dobiti radno mjesto, dobru plaću, možemo dobiti puno privilegija, ali nam poštovanje radne sredine nitko ne može osigurati naredbom, odlukom ili preporukom.
Jednom sam bila prisutna kada je šef rekao službenici (na radnom mjestu administrator) da je potrebno učiti rad u novoj aplikaciji, a ona mu je na to odgovorila kako on od nje nema pravo to tražiti. Obrazložila je kako je ona po zanimanju elektromonter i neka si on lijepo plati student servis ili neka njoj dodatno plati. he,he,he.... ja nisam mogla vjerovati. Zamislite do kuda je otišlo!!! Dobijete posao u administraciji, zauzmete radno mjesto nekome tko se za to školovao i onda odbijate posao jer vam to nije struka.... a na sve to osjećate se žrtvom mobinga jer netko od vas traži ono što vi ne znate i ne želite učiti.
I na taj način se stvara nezadovoljna masa. Oni osposobljeni i marljivi su uvrijeđeni jer vuku za one koji su došli preko veze, oni koji su došli preko veze nesretni su jer se ne mogu nositi s poslom i pogledima ispod oka u svojoj radnoj sredini.
Zar ne bi jedna takva npr. frizerka bila puno sretnija u nekom frizerskom salonu... radeći posao za koji se školovala, u kojem se usavršila i u kojem bi se mogla truditi biti najbolja, biti vrhunska? Osjećala bi se sposobno, potrebno i prihvaćeno. A ovako je uvijek na kraju kolone.... uvijek nesretna, nezadovoljna i neprihvaćena.
Dešava mi se da u poslu srećem ljude koji iza sebe imaju više od desetljeća staža, a ne znaju najosnovnije stvari. Skloni su biranju poslova... ali ne na način da traže posao, nego uvijek uz napomenu: „Joj samo da ne moram previše pisati... to mi baš ne leži“.... „joj samo da ne moram previše računati... jer to mi baš ne leži.“.... a onda shvatite da i najjednostavnijim poslovima takvi ljude prave niz grešaka jer nisu skoncentrirani, nisu zainteresirani, a svaki posao doživljavaju kao napad na sebe. Oni su u vječitoj borbi, strahu i grču.
I zato blogeri, mislim da svi zajedno moramo imati više sluha kad naša djeca biraju škole koje će upisati, a nakon toga im treba pomoći da rade ono što žele i za što su se školovali.... jer ovakvim ponašanjem svi zajedno smo stvorili premnoge žrtve i velik društveni problem.
Potaknuta temom blogera Brod u boci... prikačit ću ovoj temi nešto vrlo osobno.... jer tako ću Brodiću dodatno pojasniti komentare koje sam mu ostavila.
Osobno sam sanjala da će moja djeca završiti visoke škole, da će voljeti knjigu i da će postati poput svih onih likova kojima se ja divim.
Moj sin je ove godine završio obrtničku školu. Postao je autoelektričar. Zaljubljen je u svoje zanimanje. Počeo je raditi, upisao je izvanredno tehničku školu jer uz rad želi pojačati svoje formalno obrazovanje. Automobili su njegova najveća ljubav. I da li sam imala pravo vršiti pritiske i tražiti od njega da ubija svoje želje kako bi ostvario moje?
Da sam birala za njega sigurno bi izbor bio drugačiji, ali odabrala sam poštovati njegov izbor, njegovu ljubav i njegove želje. Kada je birao školu, moj susjed koji je inače sveučilišni profesor savjetovao mi je: „Dona, hajdemo ga ubaciti u gimnaziju. Tamo je kvalitetnija ekipa profesora, dobit će bolje obrazovanje... ako ga baciš vukovima – on će se boriti i isparit će mu ta ideja o obrtu.“ Nisam poslušala savjet.... jer smatram da nemam pravo vlastitom djetetu podrezivati krila. Da ga samo vidite kako mu sjaje oči kada priča o automobilima, o svojim planovima za budućnost. Ja sam ponosna do neba jer je on izrastao u poštenog mladog čovjeka koji je svjestan da mora raditi da bi preživio.... koji ima svoj san! Zar bi ga sada trebalo nagurati u neko državno poduzeće da radi posao koji ne želi, ne razumije... da trune u okruženju o kojem ne sanja i da cvili zbog neprihvaćanja onih koji tamo pripadaju? Kaj god! Ne postoje loša zanimanja. Postoje samo dobri i loši radnici. Zato je jako važno da svatko radi ono što voli, želi i za što se školuje.
Ovo društvo treba ozdraviti od nepotizma. Za to ne postoje liječnici... u tu terapiju se moramo svi uključiti.
Enes Kišević je prišapnuo...
San bez snivača
Iza mene neće ostati
čak ni tuga.
Osmijeh će ko duga
nadvit se iznad plača.
Iza mene će ostati
samo san
koji se neće moći sjetiti
Ni svog snivača.
Blogeri, kad odete... da li će vaš san znati tko ga je snivao... da li ste odluke o svom školovanju i zanimanjima donosili sami?
Jeste li zadovoljni svojim ili nametnutnim izborom?
Mislite li da vaša djeca imaju pravo na svoj izbor – bez obzira koliko se taj izbor vama sviđao ili ne sviđao?
A di si ti?
24.10.2008.
Imam osjećaj da sam se zaboravila smijati...
Sjedim večeras i pokušavam se sjetiti kad sam se zadnji puta nasmijala... onako opušteno i od srca.
Svakodnevno srećem mnoge ljude... ni oni mi ne djeluju da im je do smijeha.
Na licima ljudi prepoznajem zabrinutost, strah i nezadovoljstvo.
U svim zajednicama koje poznajem - prepoznajem narušene međuljudske odnose.
Ljudi se otuđuju i dijele po premnogim kriterijima.... imam osjećaj da svakodnevno smislimo novi razlog za nove podjele i nerazumijevanje. I tako podijeljeni... postali smo si sve dalji... poput ranjenih zvijeri.
Ti razlozi za podjele i netrpeljivost nisu rođeni u srcima ljudi. Oni su posijani.... namjerno.
Obavijeni smo nepravdom. Zaokupljeni smo nepravdom. I u toj osobnoj borbi za golu kožu, za opstanak i protiv osobnih nepravdi postali smo ranjivi, nepovjerljivi... gubimo vjeru u život po pravilima... gubimo vjeru u sve ono sveto... sve ono čemu su nas učili djedovi i postavili nam kao temelj za izgradnju naše osobnosti.
Već dugo smo zabrinuti, a ovaj dan je u našu sivu knjigu strepnji i strahova upisao novi događaj.
Oni koji nas vode ne ulijevaju mi povjerenje... no ne želim ih napadati i analizirati u trenucima kad gori. Sve što mislim o njima napisala sam u nebrojenim postovima prije ovog.
Večeras vas imam potrebu zagrliti.... i napisati vam svima da niste sami. Jer u ovom ludilu smo svi zajedno.... dijelimo ove tmurne oblake koji su se nadvili nad našim glavama.
Imam vam potrebu napisati da mi je noćas Zvijezda prišapnula da stanje u našem Domu... u našem društvu ne mogu popraviti samo oni koji nas vode... a koji su u velikoj mjeri i zaslužni za ovo što se događa.
Mi smo prihvatili nered... mi smo pristali na život bez pravila, reda i poštenja.... mi smo im pomogli u stvaranju ovog pičvajza od vlastite zemlje.
Počinitelje konkretnih zlih djela neka traže oni koji su za to plaćeni... no kada ih i nađu nećemo imati bolju atmosferu u našem Domu ako se svi zajedno u tome ne potrudimo i postanemo bolji.
Recimo NE podvalama, recimo NE nepravdama, recimo NE korupciji i svim drugim „virusima“ koji nam razbolijevaju društvo! Recimo NE svim kršenjima pravila i morala - čak i onda kad su naše guze u pitanju! Potrudimo se sami biti na pravoj strani.
Danas je teško prepoznati tko su pozitivni likovi u priči zvanoj Hrvatska, teško je prepoznati tko je na pravoj strani. No to nije važno. Mi znamo razlikovati dobro od zla... a samim time od sebe možemo stvoriti pozitivne likove vlastite priče. Kada nas to učini što više... ovo društvo će biti bolje. Tada ćemo biti jači... i ničega se više nećemo bojati.
Mi nismo od prirode obojani različitim političkim bojama ili napravljeni da felšamo na lijevo ili desno. To su drugi izmislili za nas. To ne postoji.
U ovoj zemlji to više ne smije biti važno. Sada postoji samo DOBRO i ZLO i opasno prevelika siva i bezbojna masa. Postoji POŠTENJE i NEPOŠTENJE.
Bezbojna, siva i neodlučna masa koja ne zna bil piškila, il kakila... masa koja bi bila jebena i poštena je najopasnija za ovo društvo. Vrijeme je odluke! Na svima nama je da stanemo pred ogledalo i postavimo pitanje vlastitoj faci: „A di si ti? – Na kojoj si strani?“
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i gijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka u znanju
da smo svi bolji, međusobno svi skupa,
a naša krv, poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no, vrlo sretno za očajničku sreću,
da smo svi isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svima;
ja bezimeno ustrajem u braći.
/ Tin Ujević/
p.s. Puki, nikada mi se nije sviđao tvoj način ponašanja i rada. Napisala sam javno neke tekstove u kojima sam ti izrazila svoje neslaganje.
No... to su bile reakcije kada zbilja više nisam mogla šutjeti.... Puno toga sam prešutjela.... jer sam te se bojala.
Strašno mi je žao što odlaziš na ovakav način... a još više mi je žao što si otišao a da nisi imao prilike spoznati da si suodgovoran za stvaranje ovakve atmosfere u našem društvu... Ti se više ničega ne moraš bojati.... i to ti opet daje prednost pred svima nama koji ostajemo u zemlji straha.
Ruža je za tebe... kao simbol pozdrava novinaru koji je ušutkan (bez obzira na moje mišljenje o tvom pisanju)....Želim ti miran san... a Sari, Anki, roditeljima i svima koji su te voljeli izražavam najiskreniju sućut... kao i obitelji Nike Franića
Prohujalo s vihorom
21.10.2008.
Gustirna se žali da sam vas predugo ostavila na jajima...
S pravom se žali.
Borgman je spomenuo u komentaru starenje.... pa ću vam ostaviti jedan vic za razmišljanje...
Romantika
Stariji par leži u krevetu. Muž pospan, kunja, a ženi do romantike.
Ona: "Kad si mi se još udvarao, držao si me za ruku u krevetu..."
On se okrene, za sekund je uhvati za ruku i pokušava konačno zaspati.
Za par sekundi opet ona: "Onda si me poljubio..."
Muž se opet okrene, poljubi je u lice i okrene se natrag.
Za pola minute ona: "Onda si mi grickao vrat..."
On ljutito odgrne deku i skoči na noge.
Ona: "Kuda ideš?"
On: "Po zube!"
Blogeri, da li grlite godine koje vam neumoljivo dolaze? Kako prihvaćate starenje?
Kajgana
10.10.2008.
(na slici baš i nije kajgana... ali nema veze... glavno da je Pero tu...)
Jedan naš bloger je u svojoj novoj temi upotrijebio staru izreku „"Koštalo nas kao svetog Petra kajgana".
Dugi niz godina koristila sam tu izreku u situacijama kada sam željela naglasiti da sam nešto skupo ili preskupo platila, a da nisam znala što ona točno znači.
Nedavno sam na jednom forumu pronašla priču koja mi je to objasnila.
Bloger me podsjetio na tu priču... pa ću je ispričati svim onim blogerima koji je do sada nisu znali.
Isus i sveti Petar prenoćili su kod nekoga seljaka, koji ih nije ponudio večerom pa su legli gladni. Zato je, ne mogavši zaspati, u gluho doba noći sveti Petar ustao, ukrao nekoliko jaja i napravio kajganu. Kad se najeo, mirne duše i želuca legao je kraj Isusa. No škrtac je primijetio krađu i lopova pa ga je nekoliko puta za kaznu dobrano kolcem pomilovao po leđima. Zato je sveti Petar probudio Krista i predložio mu da zamijene mjesta, bojeći se što će mu seljak još učiniti. Isus je, ništa ne znajući, pristao. Ali domaćin se tada sjetio da je izdevetao samo jednoga, a da su obrok vjerojatno podijelili, pa je opet ustao i raspalio po onom drugom, tj. ponovo po svetom Petru. Tako je on, posve zasluženo, dvaput platio svoj grijeh.
U našem jeziku se udomaćilo puno zgodnih izreka kojima dočaravamo neka događanja....
Blogeri, koje izreke koristite, a da im ne znate pravo značenje?
Ili ih koristite, a znate kako su nastale – ispričajte nam kroz komentare....
Kućni odgoj
07.10.2008.
Na prošloj temi.... i na mnogim drugim temama naglasili smo koliko je važan kućni odgoj.
Ja volim često istaknuti da neke pojave u društvu nisu dobre za mladež... a tada redovito dobijem odgovor da je sve u kućnom odgoju.
Voljela bih da danas porazgovaramo o tome.
Ponovit ću neke stvari koje sam već nebrojeno puta napisala. Jedna od njih je upravo ta da i osobno kućni odgoj smatram strašno važnim. Čak najvažnijijim, ali ponovit ću opet da i društvo utječe na formiranje svakog pojedinca... zato je neobično važno što mladi saznaju kroz medije, neobično je važno kakav je odnos teti u vrtiću, učitelja, profesora, sportskih trenera prema njima. A uz sve to neobično je važno u odrastanju kakva je okolina u kojoj se odrasta i koliko se dijete osjeća prihvaćeno ili neprihvaćeno u svom užem društvu vršnjaka.
Pišući ovaj post glavom mi se vrti moje odrastanje, odrastanje moje djece, te priče i slike odrastanja neke druge djece iz mog djetinjstva i iz nekog drugog vremena.
Mislim da djecu doma možemo naučiti: lijepom ponašanju, poštenju, možemo im ugraditi onaj temeljni sustav vrijednosti tj. razlikovanje dobra i zla, možemo im pružiti osjećaj ljubavi, prihvaćenosti, topline i podrške. Da bi im sve to pružili potreno je da za takav odgoj postoje UVJETI. Mislim na uvjete u obitelji, a da bi imali uvjete u obitelji jako je važno kakvo je društvo, tj. kakva je situacija u zemlji u kojoj ta obitelj podiže djecu.
Svi znamo što su idealni uvjeti pa o tome neću pisati... ali prisjetimo se svi zajedno kakve sve probleme srećemo u našem društvu. Imamo iza sebe rat koji nije bio tako davno. Posljedice tog rata su velike. Ljudi su se preseljavali, miješali su se mentaliteti, a iz toga proizašli mnogi problemi u isticanju različitosti.... od rata su ostale mnoge druge posljedice. Znamo li koliko očeva ima PTSP? Premalo se govori o alkoholizmu.... jesmo li svjesni koliko djece odrasta u obiteljima u kojima bar jedan član ima problema s alkoholom ili drugim ovisnostima? Znamo li koliko je zlostavljanih žena i djece u našem društvu? Znamo li u koliko obitelji radi samo jedan roditelj i što to znači za financijsku sigurnost obitelji? Znamo li koliko djece odrasta samo s jednim roditeljem? Znamo li da smo prihvatili europsko radno vrijeme, a društvo se za to nije baš najbolje pripremilo kroz vrtiće i škole.... znamo li da mnoge majke rade u smjenama, nedjeljom ili na crno? Imamo takvih primjera na tisuće... navela sam samo neke.... Sve su to situacije u kojoj odrastaju neka djeca.... sve su to neke obitelji koje nemaju idealne uvjete za podizanje djece. A uz sve te probleme s kojima se sreće prevelik broj obitelj mediji su nam ovakvi kakvi jesu... školstvo nam je ovakvo kakvo jest i situacija u državi ne baš previše okrenuta sigurnosti i boljitku njenih građana.
Hajdemo sada iz ovih primjera gore izmisliti situaciju – kakve svi srećemo oko sebe. Npr. otac alkoholičar, zlostavljač.... dolazi do rastave. U obitelji je dvoje djece. Majka se nakon puno godina trpljenja odluči na rastavu. Žena radi u velikom tržnom centru... radno vrijeme joj je šareno. Doselili su iz daleke provincije u veliki grad.... a samim tim izostaje mogućnost pomoći bake i djedova oko čuvanja djece. Da situacija ne bude tako crna zamislimo da ima smještaj i ne mora plaćati podstanarstvo.... ali muž je problematičan i ne plaća alimentaciju. Ona mora puno raditi da bi zadovoljila potrebe svoje sada tročlane obitelji.
Dolazi s posla mrtva od umora... čeka je spremanje, kuhanje, neplaćeni računi, pomoć u pisanju zadaća, vrijeme koje mora posvetiti svojoj djeci da bi poslušala koje probleme imaju.... čekaju je roditeljski sastanci, informacije, briga o odlasku zubaru, na redovite liječničke preglede. Uffff.... kad zamislimo takvu situaciju postaje nam jasno da ostaje jako malo vremena za neka relaksirajuća i edukativna druženja sa vlastitom djecom. Djeca previše vremena provode pred ekranima i s društvom.
Hajdemo zamisliti da se nije rastala i u dan jedne takve obitelji ubaciti još česte izgrede s pijanim članom obitelji.... koji dijeli šamare, povraća po kući i zapije svaku kunu.
Razmislite o ljudima iz svoje okoline. Sigurna sam da ćete pronaći puno ovako strašnih priča.... ili malo manje ili više strašnih.... ali te životne role se vrte paralelno s našim životima.... i ta djeca.... iz takvih neidealnih uvjeta odrastaju u ovom društvu.
Sada nastupaju na scenu karakteri djece. To je ono područje na koje roditelj nema utjecaja... to je on čuđenje roditelja kada se pita kako je moguće da dvoje, troje ili više djece koja odrastaju pod istim krovom imaju tako različite osobine.
Iz ovakvih obitelji znaju izrasti predivni pojedinci, kojima su upravo svi ti problemi poticaj da uspiju u životu.
Da ne bi pisali samo o toj većini u našem društvu. Hajdemo zamisliti kako izgledaju obitelji visokoobrazovanih ljudi čije karijere pratimo. Radi se puno više od 8 sati, nužno je školovanje cijelog života.... odlasci na razna službena putovanja, na razne seminare u zemlji i inozemstvu. Takve obitelji često nemaju financijskih problema.... ali ni ta djeca nemaju svoje roditelje onoliko koliko bi ih željela imati. Opet vrijeme provode pred raznim ekranima.... njima su još dostupnija sva čuda koja nudi ovo moderno vrijeme. I iz takvih obitelji izrastaju prekrasni pojedinci.... ali i iz takvih obitelji mnoga djeca „zalutaju“ na svom životnom putu jer im uspješne karijere njihovih roditelja i sva ta materijalna sigurnost nisu dovoljni za sretno odrastanje. I ta su djeca dio ovog društva.
Mnoge su majke žrtvovale svoje karijere radi ljepšeg odrastanja svoje djece. No i za takvu odluku je nužno da postoji drugi roditelj koji zarađuje dovoljno da bi to uopće bilo moguće.
U ovom društvu se jako voli mahati statistikama.... pa kada ih lijepo sve zajedno zbrojimo i uzmemo u obzir sve te brojke dolazim do zaključka da je jako malo obitelji koje imaju idealne uvjete za podizanje djece.
Danas mi je baš jedan kolega pričao kako pozvizdi svaki puta kada čuje da netko kaže kako u Hrvatskoj uopće nije loše jer sto tisuća ljudi ide svake godine na skijanje. U pravu je. Pa znamo li koliko nas ima? Može li nam to biti mjerilo standarda u ovoj zemlji? Zašto ne prebrojimo one koji prekapaju po kontejnerima, spavaju po parkovima i hrane se u pučkim kuhinjama.
Imamo problem huligana-navijača! Svi se čudimo i snebivamo kako nas sramote u svijetu. Zašto nismo dovoljno pošteni pa ne priznamo da smo ih sami stvorili?!!!
Sjećamo li se svi jako dobro godina kada se nabrijavao nacionalizam, kada se lupalo šakama u prsa Hrvatska, kada je pripadanje naciji bilo važnije od znanja, rada, poštenja i svih drugih vrijednosti? Bile su to godine kada je političarima odgovarala takva masa. No zaboravili su da se takva ponašanja ne naručuju pristikom nekog gumbića.... zaboravili su da uz sve te velike govore, izjave da je samo Bog iznad Hrvata, veličanje pojedinih sporstkih klubova i nacionalnog preglasnog ponašanja gledaju i neka djeca. Djeca kopiraju starije.... i sada imamo generaciju huligana koja je naučena takvom ponašanju. Danas našim političarima takvo ponašanje ne odgovara pa se čudom čude što je tim mladim ljudima?!!! Ma hajde?!!!
Moj stariji klinac se godinama bavio nogometom.... u gledalištu je bio samo na jednoj velikoj utakmici. Gledanje utakmice na Dinamovom stadionu mu je još uvijek samo san. Zašto?
I s te utakmice u provinciji došao je šokiran.... publikom! Bilo mu je strano takvo ponašanje.... on je naivno vjerovao da su svi tamo došli radi nogometa. I eto.... to je nešto što možemo naučiti vlastitu djecu... da ne mrze nikoga, da ne stvaraju nerede na javnim okupljanjima.... ali kako ih možemo zaštititi od onih drugih – koji su odgajani drugačije? Oni rastu zajedno!
Jesmo li svjesni koliko dječaka i mladića ne odlazi na velike stadione upravo iz tog razloga?
Kako u ovoj zemlji djecu naučiti da treba učiti i raditi i da su to najbolji temelji za budućnost? Na svakom koraku vide da postoji lakši put... da se diplome mogu kupiti, da se sve može postići uz novac i dobru vezu? Kako im objasniti da treba raditi i zarađivati u skladu sa svojim znanjima i sposobnostima kad vide da je lovu moguće zgrnuti preko noći?
Zašto bi vjerovali roditeljima i birali teži put kad svakodnevno u životu i kroz medije imaju priliku vidjeti da postoji lakši put? Nisu li roditelji u takvom okruženju prilično ometani u odgoju vlastite djece? U svim tim nemoralnim radnjama u društvu ne sudjeluje samo tipični kriminalci.... u svemu tome sudjeluju političari, sveučilišni profesori, liječnici, sportaši, ugledni poslovni ljudi..... i zašto bi onda oni vjerovali svojim prosječnim roditeljima koji u tim ludim godinama njihovog odrastanja u odnosu na spomenute izgledaju poput velikih gubitnika... poput zalutalih u prostoru i vremenu jer se trude živjeti pošteno?
I zato..... otvorimo oči! Shvatimo već jednom da u vlastitom domu možemo uložiti svu svoju ljubav, vrijeme i trud i stvoriti prekrasne mlade ljude... ali oni moraju živjeti u zajednici s drugim ljudima... a ta zajednica je šarena. I jučer ubijena djevojka od 17 godina je možda bila besprijekorno odgojena uz puno ljubavi i pažnje.... ali eto... to na žalost nije bilo dovoljno da bi ona proživjela jedan kvalitetan život. To nije bilo dovoljno jer je kućni odgoj nemoćan pred velikim društvenim problemima. Ovo društvo možemo ozdraviti samo svi zajedno.... Svi moramo početi u svojim domovima, ali to nije dovoljno.... moramo se truditi i na radnim mjestima, na ulici, u svakom trenutku! Naša su sva djeca.... a ne samo ona koja rastu pod našim krovom.
Trenutak istine
05.10.2008.
Hm..... nisam namjeravala pisati na ovu temu.... no ostavila sam malo glasniji komentar kod LobyM na blogu, u vezi emisije „Trenutak istine“ a time izazvala i neke komentare... pa ću ipak na Teutin komentar s prethodne teme odgovoriti novom temom.
Teuta je napisala:
„Dođoh na tvoj blog jer osjećam potrebu da ti ponešto objasnim (čini mi se da si toga vrijedna) u vezi mog komentara kod LobyM.
Ni ja ne ne gledam TV, pogotovo ne domaći program. "Trenutak istine", slučajno sam naišla na tu emisiju i zaintrigirala me je i to zbog toga jer me zanimalo koji su to ljudi koji su spremni žrtvovati svoju najdublju intimu radi novca.U biti, postavlja se pitanje da li to rade samo zbog novca jer ima i takvih ljudi koji jednostavno uživaju u tome, vjerovala ili ne.
Mnogi se zgražaju nad tom emisijom a inače bez problema čitaju žutu štampu
, gledaju filmove gdje je samo agresija, krv, nasilje itd...a da ne spominjem BB...itd.
Mislim da djeca ako imaju pravi, ispravan odgoj (prvenstveno u obitelji od roditelja) znat će prepoznati i razlikovati dobre i loše vrijednosti.
Koju im poruku šalje ta emisija? Ne samo jednu, već mnoge a to nisu samo negativne. Probaj to malo proanalizirati, vjerujem da si pametna osoba koja to može i želi.“
TV program ne pratim već desetak godina. Trudim se odgledati Vijesti, ponekad „Otvoreno“, a nikako ne propuštam „Lice nacije“.
Za postojanje nove emisije „Trenutak istine“ saznala sam na jednom forumu... i to samo zato jer je temu otvorio forumaš kojeg rado čitam. Ponudio je i video zapis spomenute emisije.... pa sam ga tada pogledala... da bih uopće mogla raspravljati na toj temi.
U toj raspravi na forumu jasno sam napisala da ne želim komentirati ljude koji se javljaju u takve emisije, niti želim proučavati i nagađati njihove motive. Mene brine štetnost te emisije na mlade. Koliko god se trudila analizirati – ne mogu pronaći baš ništa dobro i poučno iz tog tipa emisije.
Mediji su najmoćnije oružje našeg vremena. Kao roditelj jako dobro znam koliko je teška borba protiv nekih klimavih vrijednosti koje klinci usvajaju putem medija.
Mi smo zatrpani žutilom... zatrpani smo nizom takvih emisija koje kopiramo sa Zapada.
Najbolji televizijski termini posvećeni su upravo takvim emisijama... a sve ono što je PRAVI TRENUTAK ISTINE i DRUŠTVENE STVARNOSTI pušta se u porno terminima... kada je gledanost mala.
Po mom mišljenju najveća je vrijednost pojedinca njegova osobnost i njegov unutrašnji svijet.
Upravo ta intima... naša mašta.... naša savjest.... naše tišine i naši nemiri su prostor iz kojeg izvire sve ono što mi doista jesmo. To je jedini prostor koji je doista SAMO NAŠ... on je nešto neotuđivo, nešto na što nam se nitko ne može upisati u gruntovnici, nitko ne može regulirati propisima, nitko ne može viriti u njega ako ga mi sami ne pozovemo.... nitko nas ne može listati i čitati ako mu se dobrovoljno ne otvorimo. To je jedina prava SLOBODA čovjeka.
Ljudi su prilično potkupljiva stvorenja.... u stanju su prodati svoje tijelo, svoje ideale, svoju zemlju, svoje prijatelje, bližnje.... a sada je došlo vrijeme da na tržištu raste potražnja za našim mislima, našom maštom, našim najitnimnijim svijetom koji živi u nama.
Neka se ljuti tko god želi... ali ja ne mogu prešutjeti tu agresivnost i taj bezobrazluk.
Koje su to dobre poruke iz te emisije? Molim da mi ih napiše svatko tko ih vidi... jer ja ne vidim ni jednu?
Opasne i ružne poruke koje vidim su te... da je moguće unovčiti svoju intimu, svoju maštu... da ništa više nije sveto. Dozvoljeno je drugim ljudima postavljati pitanja koja su drska i intimna... na koja nitko nema pravo.... jer radi se o stvarima koje ljudi daju besplatno i dragovoljno jer radi se o nečemu SAMO NJIHOVOM... SAMO NAŠEM.
Živimo u vrijeme kada smo okruženi kamerama na radnim mjestima, na cesti, evidentirani smo i kontrolirani od trenutka rođenja – pa do smrti. Život u zajednici s drugim ljudima oduzima pojedincu mnoge slobode.... i to tako mora biti. Ostao je još samo ovaj prostor.... i sada ga netko želi uzeti.
Ne zanimaju me motivi tih par ljudi u navedenoj emisiji... ne zanima me da li su lakomi na novac, da li netko iskorištava njihovo siromaštvo ili uživaju u trenutku prividne slave... mene muči što se takvih emisijama svima nameće razmišljanje da je takvo ponašanje nešto normalno i društveno prihvatljivo. Niti je normalno ljude prikopčavati na detektor laži i postavljati im pitanja iz njihove intime.... niti je normalno svoju intimu prodavati.
Društvo je šarena livada i tu raste raznobojno cvijeće. Bogatstvo i ljepota te livade je u našoj različitosti.
Često sam komentirala žutilo naših medija.... i sve to ne činim da bih ikoga povrijedila... nego iz dubokog uvjerenja da nam se sve to nudi da ne bi vidjeli ono što doista trebamo vidjeti i da bi se stvorile nove generacije narušenog sustava vrijednosti kojima će se lakše manipulirati.
LobyM i Teuta, nemojte se ljutiti što sam ovako srčano iznijela mišljenje potpuno različito od vašeg. To nisam učinila da bi vas naljutila, da bih obezvrijedila vaše mišljenje.... nego činim to zato što moji senzori čitaju opasnost i imam potrebu glasno vrisnuti što osjećam....
Kad nam oduzmu ČOVJEKA U OGLEDALU pretvaramo se u mulj.... tada nemamo više ništa. To im ne smijemo dozvoliti!
Čovjek u ogledalu
Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe
i svijet te učini kraljem dana,
samo priđi ogledalu, pogledaj se
i vidi što Taj čovjek ima reći.
Jer to nije tvoj otac, majka ili žena
čije sudove moraš proć;
Osoba čije mišljenje najviše znači u Tvom životu,
ona je koja te gleda iz ogledala.
Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj
i smatrati te divnim,
ali čovjek u ogledalu veli da si samo protuha,
ako mu ne možeš pogledati u oči.
Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni,
jer on je s tobom otvoren do kraja.
I prošao si svoj najteži ispit,
ako je čovjek u ogledalu tvoj prijatelj.
Jer na putu života možeš prevariti cijeli svijet
i u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu,
ali će ti konačna plaća biti bol srca i suze,
ako si prevario čovjeka u ogledalu.
Dale Wimbrow
| < | listopad, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)