Komentari

doninsvijet.blog.hr

Dodaj komentar (23)

Marketing

  • Marisol

    Ni iza mene neće ostati čak ni tuga.....Imala sam velike snove,a snovi su ostali samo snovi.
    Nisam birala školu,ali opet na kraju puta počela sam raditi sa cvijećem i tu sam se našla.
    Djecu nikad nisam tjerala da moraju učiti,mada su cure bile odlične učenice i sada sin.Starija je htjela na novinarstvo i ja sam na početku bila protiv.Završila je,čekala nekoliko godina posao i zadovoljna onim što radi.
    Mlađa je htjela u gimnaziju,ali sam se na žalost ja umješala i upisala ekonomsku.
    Pogriješila sam što sam se mješala u njen izbor.Sin je tek sedmi razred,ali u jedno sam sigurna,on će sam odlučiti sa čim će se baviti kad odraste.

    avatar

    27.10.2008. (01:08)    -   -   -   -  

  • greentea

    ogromna cmokurdača! jer si takva kakva si. divna si. volim čitati ovakve tvoje postove....uvijek i pametne i poučne. mislim da to ljudima treba ...koliko god se meni činilo da je sve što pišeš tako normalno i logično i jedino ispravno, vidim da mnogi oko mene stvaraju drugačija iskustva za sebe i svoju djecu....kao da ne znaju te neke najosnovnije stvari i spremno će zajedno s tobom osuditi i nepotizam i mito, a zatim otić i sami upravo to učiniti jer...oni su izuzetak, oni tako moraju, kad to oni čine to je nešto drugo. zaista smo istovremeno i inteligentna i krajnje nerazumna vrsta.
    nedavno sam razgovarala je jednom mladom damom koja tek što je diplomirala, pa sad stažira na prvom radnom mjestu koje je dobila. i koje je dobro. i dobro plaćeno. ali...ona taj posao ne voli. to nije ono što želi, monotono je, ne ispunjava ju.....i sad treba birati između nešto slabije plaćenog posla koji voli i ovog dobro plaćenog koji ne voli. bilo mi je drago vidjeti da nije novac postavila kao jedini kriterij i da se odlučila za ono što voli. mislim da ima nade za naše mlade....ako se odupru starima i njihovim lošim utjecajima. ima predivnih mladih ljudi...i nadam se da će imati snage, upornosti i izdržljivosti ostati takvi....unatoč svemu što ih okružuje.
    ogromno je zadovoljstvo u životu raditi posao koji voliš - ti znaš da si jako dobro postupila sa svojim sinom. kojim novcem se može mjeriti njegov osmjeh i sreća?
    p.s. nisam imala pojma da u šljivoševcima ima takvih događanja! viš ti tu našu slavoniju -nema što nema....pozdrav tebi i tvom "malom" sretnom genijalcu:))))))))))

    avatar

    27.10.2008. (09:31)    -   -   -   -  

  • žubor vode

    Raditi posao koji voliš i što je najvažnije školovati se upravo za njega , zar to nije san svakoga
    od nas.
    Draga Dona , opet si obradila jednu tako važnu životnu temu sa svih strana .
    Lijepo je od tebe što si razumjela želje svog sina i nisi vršila pritisak na njega prilikom izbora zvanja . Isto sam postupila sa svojom djecom i nadam se da su sretni .
    Osobno , nisam imala mogućnost biranja zvanja . Moja majka je znala što je "najbolje " za mene ...

    avatar

    27.10.2008. (10:56)    -   -   -   -  

  • Mladen

    Taj nepotizam na ovim prostorima je već i u genima.
    Grdo je kada se ide na silu. Velikih problema ima kod upisa u škole. Već i tu je takova negativna selekcija.
    Mislim da si ispravno postupila prema volji svoga sina.
    Srdačan pozdrav ... :)

    avatar

    27.10.2008. (14:17)    -   -   -   -  

  • dordora2

    Kao i uvijek, svaka tema koje se prihvatiš, obrađena je upravo školski precizno i sa svih aspekata...uvijek sve pročitam s velikim zanimanjem - naprosto prisiliš čovjeka da sudjeluje s tobom od početka do kraja. Rijetko tko bi ti mogao riječima proturječiti, ali mnogi bi svejedno svojim postupkom učinili upravo suprotno...
    Za svaku je pohvalu što nisi na svog sina nastojala utjecati - na njegovu sreću a na tvoj ponos...Kamo sreće da je više takvih roditelja, bilo bi više sretnih ljudi s obe strane - i onih koji rade i onih koji očekuju rezultate njihovog rada.....)))

    avatar

    27.10.2008. (18:47)    -   -   -   -  

  • dolphinA

    Naravno, apsolutno se slažem s tobom kao i uvijek :-).
    Dodala bih crticu o nepotizmu. Čitala sam neki dan u jednim našim novinama članak o nepotizmu na fakultetima. Prozvani su svi dekani i fakulteti gdje rade 2 osobe koje su u rodu (mahom roditelj i dijete). Čini mi se da mnogi, u biti, ne shvaćaju značenje nepotizma i vidim da se javlja jedna apsolutno negativna reakcija po djecu, u ovom slučaju, profesora koja bi htjela ići istim putem. Ako je dijete iznimno sposobno u istoj struci kao i roditelj (za što ima i genetske predispozicije), željno znanstvenog rada (koliko nas uopće to danas želi?) i možda i sposobnije nego drugi koji su se javili na natječaj, treba ga zaposliti. Sada se stvara ozračje u kojem ako se zaposli potomstvo (ne po vezi, nego po sposobnosti), i na to se gleda loše. I takva djeca su ovog časa zakinuta. Nekoliko dekana je izjavilo kako nikada ne bi zaposlili nečije dijete.... Zašto ne ako vrijedi? Samo gube i pokazuju da nisu sposobni za vođenje takve ustanove.

    Što se tiče tvog pitanja, ja nisam imala san. Meni se sviđala umjetnost i razmišljala sam ići studirati povijest umjetnosti (to je moja nona završila). Mama mi je tada rekla: "Čekat ćeš da netko umre da bi našla posao.". To je tada bilo dosta točno, druga vremena.... meni je sve išlo dobro...odlučila sam se za IT i matematiku. IT je interesantan za 'biljku' kao što sam ja jer je uvijek drugačiji. Do sada je bilo jednostavno naći posao i pružio mi je opušten život pun putovanja. Mogla bih bez IT-a, ali daleko od toga da sam nezadovoljna i da ga radim preko volje, naprotiv... review-i kolega i managera na kraju godine su uvijek odlični, a ovdje su ljudi iskreni kada to pišu. Da ne volim to što radim, to bi se vidjelo u mom radu odmah.
    Dan danas sam zaljubljena u umjetnost i prehodala sam kilometre i kilometre muzeja, stalno sam po kazalištima i kinima te čitam puno. Mislim da nikada neću prestati s tim hobijem koji me jako ispunjava, a ako budem imala dovoljno vremena i novaca, tko zna.... možda još jednom sjednem i u klupu.... ovog puta umjetničku :-).

    avatar

    27.10.2008. (20:17)    -   -   -   -  

  • nitko nije otok

    Kod mene na poslu nepotizma koliko hočeš, najmanje je važna stručna sprema, a oni koji je imaju, među njima je opet puno njih, koji bi do umirovljenja jednom starom utabanom stazom, bez zainteresiranosti za nešto novo, za nove pravce u radu, za timski rad, za učenje. I upravo tako, svaku pozitivnu novinu u radu ili mogučnost učenja doživljavaju kao napad na sebe pa su u neprestanom brundanju sebi u bradu, dovoljno glasno da kolege čuju i dovoljno tiho da šef ne čuje.Često sam crna ovca kad se javljam na svaki seminar gdje ću naučiti nešto novo; kao, što je njoj, što joj to treba, i tako nikakve (financijske) koristi od toga. Brodu sam i ja komentirala, zato ću samo reči da je prekrasno kad dijete točno zna što želi biti, i naravno da ga u tome treba podžati, jer jedino tako može biti zadovoljno i sretno, a to nam je svima najvažnije.

    avatar

    27.10.2008. (21:08)    -   -   -   -  

  • potravlje moje

    mislim da bi ovaj tvoj post vridilo isprintat i okačit na zid...
    u njemu je dijagnoza stanja o kojemu je riječ, ali i lijek za njega.
    moji sinovi su još osnovci i vidim svakodnevno u njihovim očima sjaj za neke stvari koje se ni meni ni mojoj ženi ne sviđaju osobito.
    što ako su oni na tragu svoga sna? ne mislim im piliti krila, kako kažeš, samo neka u pravo vrijeme postignu dovoljnu zrelost da mogu sami prihvatiti takove izazove u životu.
    neću ih sputavati.
    pa i kad me stariji sin iznenadio izjavom da on kao dijete dalmatinaca voli i želi navijati za plave, unatoč razočaranju, prihvatio sam njegovu želju i danas mu kupujem rekvizite od kluba čijim sam se porazima do juče najviše radovao.
    sutra će možda izabrati ženu koja mi se neće isprva svidjeti.
    ali zar smo mi vlasnici svoje djece i njihovih snova?

    da ne duljim, napisala si još jedan izvrstan osvrt na životnu zbilju koja nas sve dotiče.
    slažem se sa svime što si napisala, mogu samo zapljeskati.
    bravo i enesu, on je također genijalan. jedna njegova zbirka koju sam pročitao me istinski oduševila. ne znam kako se zvala.

    pozdrav

    p.s.
    mačo pretjerujem u izjavama o "lijevima" jer sam navijački nastrojen. ipak, znam da si u pravu, iako ću sutra opet nešto slično napisati.

    avatar

    27.10.2008. (21:19)    -   -   -   -  

  • Marginalna Društvena Kronika

    Dobro mi je došao jedan ovakav post na kraju iscrpljujućeg dana. Posebno mi se svidio zadnji dio o tvom sinu i njegovom poslu, tako da bih se ja odmah osvrnuo na taj dio. Definitivno sam suglasan glede stajališta kako je najbolje pustiti osobu da se školuje ( da se bavi ) onime što sama želi, bez obzira koliko god to zanimanje u konteksu malograđanskih oči bilo 'na niskoj razini'. ( Ne govorim konkretno za tvoj slučaj. ) Nekako sam kroz svoj kratak život uvijek nailazio na slučajeve u kojima su roditelji forsirali sve moje prijatelje da upisuju gimnazije, da uče po tri, četiri, pet, deset, petnaest stranih jezika, da treniraju nekoliko sportova, da se bave kojekakvim umjetničkim aktivnosti itd itd... ( a sve zato što je bilo zanimljivo, 'priznato' imati takvo dijete ), a da te iste osobe nisu nimalo bile zagrižene za viziju vlastitih roditelja. Uglavnom, na kraju je uvijek ispadalo suprotno od onoga što su forsirali njihovi roditelji. Negdje, na samome početku, na sredili il' pred kraj, sasvim nevažno, došli bi do one kritične točke kada bi sve to forsiranje i upražnjavanje roditeljskih ambicija naprosto palo u vodu i kada se sve to, naravno, prelomilo na leđima tih mladih ljudi koji su na kraju ispali izigrane žrtve. Ja sam na svu sreću uvijek imao podršku ( još uvijek je imam ), kako od vlastitog doma, tako i od prijatelja, i koliko god sam se želio baviti ( i još uvijek želim ) poslom koji ni u kojem pogledu nije 'poželjan' jer ne osigurava najosnovnije egzistencijalne potrebe, poslom koji je u najmanju ruku i najblaže rečeno 'apstraktan' i nikako nije čvrsto na zemlji, tj. ne znaš što ti sutra donosi ( donosi li uopće?! ) nešto - ja sam mogao čuti: "Drži se toga ukoliko smatraš da je to posao za tebe!" Nažalost, stvari su se poklopile tako da sam završio na jednom sasvim drugom pravcu, daleko od onoga što sam htio i za što sam imao podršku. No, bez obzira što se na kraju ne bavim time, danas mi mnogo znači što sam imao oslonac u nekim svojim nastojanjima. - A što se tiče nepotizma. Svaka riječ bi bila suvišna. Svakodnevno se susrećemo s tim ozbiljnim problemom koji u svojoj osnovi onemogućuje napredak društva. Žalosno i nažalost ću morati napisati ono što nikako ne volim, al' eto - što je tu je. Bojim se da se malo toga može učiniti. P.S. I da, što se tiče Kiševića. Divan čovjek, imao sam ga priliku upoznati.

    avatar

    27.10.2008. (22:07)    -   -   -   -  

  • donin svijet

    Danas vam nisam u stanju odgovarati na komentare pojedinačno.
    Nije baš moj dan....
    Svima vam hvala na komentarima i sve vas puno volim. :)

    avatar

    27.10.2008. (22:08)    -   -   -   -  

  • nanaR

    Iskreno se nadam da ti je danas bolji dan. Opet si napisala odličan post s kojim se naravno slažem u potpunosti. Radim u privatnoj firmi i u takvoj branši gdje se dobro vidi tko, što i koliko radi, pa nema blefiranja, ali bih se osvrnula na onaj dio o preporukama. Podržavam te 100%. Ovo ljeto sam dala priliku (na sreću - na ugovor na određeno vrijeme) mladoj djevojci, nisam ju dotad poznavala - visoko obrazovanoj i "kao" stručnoj. Samo joj nitko prije nije objasnio da nešto treba i raditi. I imale smo velikih problema. Imala je priliku dobiti, ne baš loš, stalni posao, a nije. Ne zato što sam ja baba roga, nego zato što posao nije trpio njeno ponašanje. Da ne duljim - odgovorni smo i dužni objasniti djeci da život i posao nisu igra. Naravno da im ne treba rezati krila, ali, ma koliko nam bilo teško, moramo ih prizemljiti. Činimo im medvjeđu uslugu ako im krila služe za let u druge galaksije. Tebi čestitke što si imala sluha za svoga sina i veeeliki pozdrav.

    avatar

    28.10.2008. (12:05)    -   -   -   -  

  • primakka

    svojim obrazovanjem i poslom sam zadovoljna. iako sam oduvijek htjela biti psiholog, tu sam di sam. taj interes popunjavam u slobodno vrijeme.
    sin je na četvrtoj godini kineziologije. napravio je dvije godine pauze nakon srednje škole, smjer tehničar za računarstvo. bio je bistar ali ga to usmjerenje nije zanimalo, oduvijek samo sport. prije upisa smo razgovarali, trezveno je zaključio da bi se moguće sa ekonomijom lakše zaposlio i tražio savjet od mene. rekla sam da izabere što voli jer će u tome biti najbolji. tako je i bilo. danas ima stipendiju, povremeno radi kao osobni trener, poznaje struku u detalje,a najvažnije - zadovoljan je!
    vjerujem da će u poslu pokazati maksimum.
    ćerka je završila srednju turističku i, nesigurna šta upisati - ostala ovu godinu doma. mislim da želi predškolski odgoj ali valjda misli da treba ispuniti nečija očekivanja. puštam je da to sazrije u njoj jer će tek nakon vlastitog odabira biti zadovoljna i uspješna.
    po struci sam informatičar sa srednjom stručnom spremom. u poslu sam spretna, volim teže zadatke. moje kolegice su različitog obrazovanja: ekonomistica, gimnazijalka, prometni tehničar, prodavač, upravni referent. voditelj je završio pomorsku školu. iako ne zna sav naš posao u detalje, ima odličnu osobinu: zna šta svaka od nas najbolje radi i tako rasporedi posao. i - sve štima, bez obzira na završenu školu. nema presinga, a uspješno obavljen posao zna cijeniti.

    avatar

    28.10.2008. (13:14)    -   -   -   -  

  • grintavac

    Meni se niko nije miša u školovanje to isto san ja prenija na moju dicu..obe su završile fax koje su tile..jedna radi u struci druga ne jer se preko plemeskih veza dolaze judi koji nemaju tu struku..ali imaju cilo pleme iza sebe..a tvoj mali je izabra što voli i kamo sriće da za godinu dvi otvori svoj obrt i sam sebi bude gazda

    avatar

    28.10.2008. (14:24)    -   -   -   -  

  • kizzy77

    ma izvrsno si preslikala naše društvo u riječ.............
    moji klinci su još relativno mladi, ali nadam se da će znati u životu što žele (dijelom znaju već sada) a ja ću ih u tome podržati...........
    a ja sam u životu ostala bez zanimanja (tehnički crtač metalske struke više ne postoji) i jednostavno sam primorana pohađati neki tečaj i pokušati nešto učiniti sa svojim životom (radnim)
    volila bi da imam afiniteta za neki fakultet, međutim, uvijek sam više volila kreativne poslove nego neke piskarajuće administrativne...............
    topli pozdrav ti ostavljam............;o))

    avatar

    28.10.2008. (17:49)    -   -   -   -  

  • OTISAK srca

    mudar izbor je uvijek negdje u SREDINI!

    avatar

    28.10.2008. (18:28)    -   -   -   -  

  • gustirna

    Vjerujem da ne trebam posebno naglašavati da izbor zanimanja treba prepustiti djeci, pogotovo kad je jasno i očito što oni vole, žele i za šta su najsposobniji. Znaš da sam i sama obradila tu temu, na svoj način.
    Ni meni nisu određivali školu, niti me usmjeravali protiv moje volje, ali ja sam to dovoljno zakomplicirala da na kraju ni sama nisam znala što hoću, i sad sam tu di jesam , ali nisam nesretna zvog toga.
    Dok sam radila, u vrijeme bivše države, bilo je isto stanje kod zapošljavanja kao što i ti opisuješ. Nepotizam nije samo privilegija sadašnjeg društva, on se provlači kroz sva društva.
    Kod mog zapošljavanja, osim odgovarajuće školske spreme, pogodovala je moja društvena aktivnost u omladini tog doba- Ja sam bila ponosna što sam samo svojim učenjem i zalaganjem zaslužila to radno mjesto za koje sam bila i školovana. No, bilo je nekih kolega koji su i moje zapošljavanje smatrali nepotizmom. Jer radilo se o državnoj službi u koju nisi mogao tako lako, bez veze, dobiti radno mjesto. Kasnije mi je isto to radno mjesto predstavljalo kočnicu za smjer i zanimanje koje sam zaista htjela. I opet, u svemu odluka i izbor su bili samo moji.
    Lijepe pozdrave ti ostavljam, uz :-))))))))

    avatar

    28.10.2008. (18:54)    -   -   -   -  

  • zuzayok

    roditelji mi nisu dali da upisem umjetnicku
    moja velika zelja,a isto tako htjela san bit novinar
    sad se bavim umjetnoscu,slikam,fotografiram
    uskoro sudjelujem na jednoj izlozbi fotograija
    pisuci blog prepoznata sam od nekih ljudi i ukljucena u projekt ,a moj glavni posao bit pisanje
    dakle.......nikad nije kasno da se ostvare zelje
    srecom,imam za zivotnog druga osobu koaj je uspila prepoznat moje potrebe,doduse nakon sto sam dovoljno zuci prosula i skoro mu dala otkaz,ali svoje zelje ostvarujem
    osim toga,najbolje od svega mi je sto mi se neka vrata otvaraju bez da upirem,jednostavno se otvaraju,kao da su odskrinuta i samo jedan mali povjetarac mi ih otvori
    onda ja udjem i uzivam u onome sto tamo pronadjem
    ma super........bravo za sina
    tako sam i ja s mojom curom
    pustila je da bira,prvo je izabrala krivo i nije uspila
    dala sam joj sansu da krene dalje
    sad je izabrala kineziologiju i ide joj,vidim koliko je sretna i kako se raduje svakom predavanju,jer to voli i to je zanima
    jedna izgubljena godina u zviotu nista ne znaci
    zapravo je nije ni izgubila,u toj godini su joj se iskristalizirale mnoge stvari
    pa i nova ljubav,bolja od prve :))

    avatar

    28.10.2008. (19:16)    -   -   -   -  

  • 1977 godina

    Stigoh "po preporuci" i oduševljena sam postom. Svaka čast. Kada bi barem ovo doprlo do što više "ušiju"...ali onih koje su spremne i čuti ovo......ne samo "prošetati".

    avatar

    29.10.2008. (09:51)    -   -   -   -  

  • macka_u_martama

    svaka čast, ovaj post mi baš odgovara trenutnoj društvenoj i obrazovnoj situaciji.
    Pohvale na tome kako si postupila prema sinu - najvažnije je da on radi posao koji voli, to ga ispunjava, a koga briga za sve ostalo? Jer najgore je raditi posao koji ne voliš, koji te sputava i guši, za koji ne osjećaš ništa više osim obaveze.
    Tribalo bi dici prepustiti odluku o tome, a sebi dati ulogu savjetnika i eventualnog pomagača u odabiru. Moji me nikad nisu tirali na ništa, pa sam sve postigla pomalo, sama i to mi je jako drago.
    pozdrav od mene

    avatar

    29.10.2008. (15:30)    -   -   -   -  

  • suncokretmali

    ...prekrasno Dona.Mene je u mom izboru zanimanja sam život uvjek okretao na drugu stranu,ni sama još nisam sigurna zašto,ono što sam htjela nisu dale više sile a ne roditelji.
    I evo sada kad su neke godine već prošle kad ja usmjeravam svoju djecu,otvaraju se meni vrata za moje želje-za ono što sam sa 14 htjela.....čudna su Božija djela.Pozdrav.

    avatar

    29.10.2008. (18:05)    -   -   -   -  

  • Big Blue

    Citiram: Ne postoje loša zanimanja. Postoje samo dobri i loši radnici. Zato je jako važno da svatko radi ono što voli, želi i za što se školuje. Slažem se, što drugo reći. Kad je riječ o mom izboru, nije mi nitko nametao. Jedino su mi predlagali kad sam birala, ali odluka je bila samo moja. Sad radim u takvom sustavu zbog kojeg bih voljela da sam poslušala neke sugestije i izabrala štogod drugo, a ono zbog čega sam dospjela u žrvanj u kojem se nalazim - moglo mi je biti i hobi. No ne treba se sad vraćati na ono: što bi bilo da je bilo; izbor je bio moj i s tim u vezi - stvari danas nisu potpuno nepromjenjive, samo u našoj državi to ne ide lako. Mislim da sam na tvom blogu baš nešto komentirala o tome, ne znam više o kojoj se temi radilo. I tada rekoh da bih htjela nešto promijeniti, iskušati neki drugi posao - u okviru svog obrazovanja, naravno. Ipak žudim za nekom promjenom. Volim svoj posao i sigurno ne bih mogla (op)stati da to nije tako, ali sustav me tjera... Jer, na ovom se mjestu često osjećam kao da ja sadim, a netko ide iza mene i - čupa. :-p

    avatar

    29.10.2008. (20:49)    -   -   -   -  

  • Mithrandir

    Sve odluke u vezi školovanja donio sam samostalno. Tu mi se roditelji nisu miješali u izbor.

    avatar

    29.10.2008. (21:26)    -   -   -   -  

  • ANCHI, i to je život !

    Moja djeca su imala svoj izbor i ponosna sam na to. Nisu pogriješile.
    Ja nisam zadovoljna životom u Zagrebu, previše se čuje "bolan, ća i ba".
    Ne radim posao za koji sam se školovala...radim nešto što nije ni blizu mom školskom zvanju.

    avatar

    29.10.2008. (22:00)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...