Marketing
Korijeni
Jučer i danas šetala sam grobljima. Na putu me pratilo sunce... pejzaži su jesenji... ne sjećam se da sam prethodnih godina viđala šume u tako bogatom ruhu... na današnji dan. Imam osjećaj da se zaustavio neki jesenji trenutak. Možda nas to majka priroda upozorava na nešto. Znamo li pročitati i prepoznati poruku?
Šetajući nekim malim grobljima shvatila sam da posjećujem previše grobova. Previše me ljudi ostavilo. Danas sam se osjećala usamljeno. U kraju mog djetinjstva... u kraju mojih predaka ja nemam više puno „svojih“ ljudi. Svi su ispod kamenih ploča... u mirisnoj zemlji koja ih je othranila, a na njihovom kraju prigrlila... poput prave majke.
Oni su moji korijeni. Svi u zemlji.... samo kamene ploče upozoravaju na mjesto njihovog vječnog sna. Biljka koja raste iz tih korijena zove se uspomena... na grančicama uspomena je mnogo listića i cvjetova koje su mi darovali ti mili ljudi za svog života. Najveća ljepota te biljke je upravo u tome što se ne drži čvrsto za fizički korijen... nego je možemo ponijeti sa sobom kamo god krenuli. Ona u nama živi, ona u nama lista i cvjeta... sve dok nas ima.
Svi oni su svakodnevno sa mnom.... njihovi listići i cvjetovi trepere u svakoj novoj situaciji... u svakom mom danu.... u mnogim odlutalim mislima... kad bježim u djetinjstva zagrljaj.
Posjeta grobova ovih dana je dio naše tradicije, običaj našeg naroda. Mnoge običaje ne poštujem... ali ovaj čuvam poput svetinje.... usvojila sam ga kao osobni ritual. Taj ritual su mi darovali upravo oni koje posjećujem na tim grobljima.... jer nekada su me za ruku vodili istim tim stazama i upozoravali na korijene i vrijednost uspomena... na vrijednost pouka koje su nam ostavili oni koji su živjeli prije nas....
Na životnom putu sretala sam ljude koji su mi puno značili. Puno ih je otišlo. Mnogima neću stići obići grobove... ali zagrlit ću ih u svojim mislima... a naše žive misli su najljepše svijeće koje možemo zapaliti za naše otišle...
Ah, evo opet... (A.B.Šimić)
Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače siplje sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.
Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva, što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno...
Dođoh... i moja smirila se duša,
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...
Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada?... Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.
Post je objavljen 31.10.2008. u 21:44 sati.