Marketing
A di si ti?
Imam osjećaj da sam se zaboravila smijati...
Sjedim večeras i pokušavam se sjetiti kad sam se zadnji puta nasmijala... onako opušteno i od srca.
Svakodnevno srećem mnoge ljude... ni oni mi ne djeluju da im je do smijeha.
Na licima ljudi prepoznajem zabrinutost, strah i nezadovoljstvo.
U svim zajednicama koje poznajem - prepoznajem narušene međuljudske odnose.
Ljudi se otuđuju i dijele po premnogim kriterijima.... imam osjećaj da svakodnevno smislimo novi razlog za nove podjele i nerazumijevanje. I tako podijeljeni... postali smo si sve dalji... poput ranjenih zvijeri.
Ti razlozi za podjele i netrpeljivost nisu rođeni u srcima ljudi. Oni su posijani.... namjerno.
Obavijeni smo nepravdom. Zaokupljeni smo nepravdom. I u toj osobnoj borbi za golu kožu, za opstanak i protiv osobnih nepravdi postali smo ranjivi, nepovjerljivi... gubimo vjeru u život po pravilima... gubimo vjeru u sve ono sveto... sve ono čemu su nas učili djedovi i postavili nam kao temelj za izgradnju naše osobnosti.
Već dugo smo zabrinuti, a ovaj dan je u našu sivu knjigu strepnji i strahova upisao novi događaj.
Oni koji nas vode ne ulijevaju mi povjerenje... no ne želim ih napadati i analizirati u trenucima kad gori. Sve što mislim o njima napisala sam u nebrojenim postovima prije ovog.
Večeras vas imam potrebu zagrliti.... i napisati vam svima da niste sami. Jer u ovom ludilu smo svi zajedno.... dijelimo ove tmurne oblake koji su se nadvili nad našim glavama.
Imam vam potrebu napisati da mi je noćas Zvijezda prišapnula da stanje u našem Domu... u našem društvu ne mogu popraviti samo oni koji nas vode... a koji su u velikoj mjeri i zaslužni za ovo što se događa.
Mi smo prihvatili nered... mi smo pristali na život bez pravila, reda i poštenja.... mi smo im pomogli u stvaranju ovog pičvajza od vlastite zemlje.
Počinitelje konkretnih zlih djela neka traže oni koji su za to plaćeni... no kada ih i nađu nećemo imati bolju atmosferu u našem Domu ako se svi zajedno u tome ne potrudimo i postanemo bolji.
Recimo NE podvalama, recimo NE nepravdama, recimo NE korupciji i svim drugim „virusima“ koji nam razbolijevaju društvo! Recimo NE svim kršenjima pravila i morala - čak i onda kad su naše guze u pitanju! Potrudimo se sami biti na pravoj strani.
Danas je teško prepoznati tko su pozitivni likovi u priči zvanoj Hrvatska, teško je prepoznati tko je na pravoj strani. No to nije važno. Mi znamo razlikovati dobro od zla... a samim time od sebe možemo stvoriti pozitivne likove vlastite priče. Kada nas to učini što više... ovo društvo će biti bolje. Tada ćemo biti jači... i ničega se više nećemo bojati.
Mi nismo od prirode obojani različitim političkim bojama ili napravljeni da felšamo na lijevo ili desno. To su drugi izmislili za nas. To ne postoji.
U ovoj zemlji to više ne smije biti važno. Sada postoji samo DOBRO i ZLO i opasno prevelika siva i bezbojna masa. Postoji POŠTENJE i NEPOŠTENJE.
Bezbojna, siva i neodlučna masa koja ne zna bil piškila, il kakila... masa koja bi bila jebena i poštena je najopasnija za ovo društvo. Vrijeme je odluke! Na svima nama je da stanemo pred ogledalo i postavimo pitanje vlastitoj faci: „A di si ti? – Na kojoj si strani?“
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i gijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka u znanju
da smo svi bolji, međusobno svi skupa,
a naša krv, poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no, vrlo sretno za očajničku sreću,
da smo svi isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svima;
ja bezimeno ustrajem u braći.
/ Tin Ujević/
p.s. Puki, nikada mi se nije sviđao tvoj način ponašanja i rada. Napisala sam javno neke tekstove u kojima sam ti izrazila svoje neslaganje.
No... to su bile reakcije kada zbilja više nisam mogla šutjeti.... Puno toga sam prešutjela.... jer sam te se bojala.
Strašno mi je žao što odlaziš na ovakav način... a još više mi je žao što si otišao a da nisi imao prilike spoznati da si suodgovoran za stvaranje ovakve atmosfere u našem društvu... Ti se više ničega ne moraš bojati.... i to ti opet daje prednost pred svima nama koji ostajemo u zemlji straha.
Ruža je za tebe... kao simbol pozdrava novinaru koji je ušutkan (bez obzira na moje mišljenje o tvom pisanju)....Želim ti miran san... a Sari, Anki, roditeljima i svima koji su te voljeli izražavam najiskreniju sućut... kao i obitelji Nike Franića
Post je objavljen 24.10.2008. u 00:40 sati.