Pregled posta

O izgubljenim snovima

Već sam pisala o nepotizmu. Na mnogim temama smo se složili kako je nepotizam opasan. Prepoznali smo ga kao jedan od temeljnih uzroka urušavanja pravih vrijednosti u našem društvu.
Danas neću pisati o štetnom utjecaju nepotizma na društvo i neću spominjati one koji su takvom diskriminacijom oštećeni jer ne mogu temeljem svog rada, znanja i sposobnosti dobiti posao, ili ako ga imaju – u istom napredovati. Imam potrebu pisati o možda najvećim žrtvama nepotizma... a to su upravo oni koji su na nelegalan način zalutali tamo gdje ne pripadaju, gdje se ne mogu snaći.
Svakodnevno se srećem s mnogim pravim nepravdama koje se dešavaju ljudima na njihovim radnim mjestima. Osjećam se poput jednog velikog foldera koji u sebi čuva mnoge pojedinačne priče. No često mi svoje priče pričaju i oni koji se osjećaju žrtvama, a taj osjećaj proizlazi upravo iz činjenice da su na svoja radna mjesta došli zaobilazeći propise.
U svojim primjerima neću pikati u politiku i rukovodeća radna mjesta, zadržat ću se na prosijeku.... na srednjoj stručnoj spremi.
Igrom slučaja... poznajem puno malih obrtnika i ljudi koji su zaposleni kod njih. Tu nema zabune. Kad obrtnik zapošljava čovjeka jasno se zna kakvog čovjeka treba i tko što radi u toj maloj zajednici.
Smatram da su kod zapošljavanja važne preporuke. Preporuke ne smijemo miješati sa pojmom „zapošljavanja preko veze“. Kad netko treba novog radnika jasno je da mu je važno čuti kakav je netko radnik i kako se pokazao na svojim dosadašnjim radnim mjestima.
No u velikim državnim poduzećima i svim ustanovama koje su pod kapom države je pravo leglo nepotizma. Zapošljavaju se ljudi preko veze ili uz plaćanje (tada se udružuju dva zla nepotizam i korupcija). Zapošljavaju se ljudi bez natječaja ili temeljem lažnih natječaja. I to još nije tako opasno... ako oni koje zapošljavaju na takav način imaju adekvatno obrazovanje i ako kreću na način koji je predviđen za početnike.
No prečesto smo svjedoci da na raznim radnim mjestima rade ljudi koji za njih nemaju potrebno obrazovanje, nemaju znanja, a ni previše volje i ljubavi za svoj posao... oni su već u startu zaštićeni mali bogovi jer su došli preko nekog moćnog.
Ta pojava je najočitija u administraciji. Jer se na tom području najlakše prikrivaju neznanje i nerad. U administraciji možemo naći: ljude koji su završili škole za frizerke, konobarice, kuharice, tekstilne radnike, kemijske tehničare i razna obrtnička zanimanja. Svima se čini da nije problem naučiti voditi razne evidencije, s nekim kratkim tečajem informatike naučiti sve potrebno za potrebe radnih mjesta u raznim službama. Ali predugi niz godina i previše takvih pojedinaca doveli su do velikih problema društvu u cjelini, svojim radnim sredinama, ali i sebi osobno. Na taj način postaje besmisleno i školovanje. Kad mladi biraju svoje zanimanje, zašto bi netko odabrao zanimanje upravnog referenta i ekonomista i pilio sve te silne stručne predmete... kojih je tri puta više nego u obrtničkim zanimanjima, ako i s puno lakšom školom može raditi na željenom radnom mjestu?!!!
To traje dugi vremenski period. U poduzećima je bilo puno onih iz stare garde koji su vukli posao na svojim leđima i na taj način omogućili prikrivanje ovih zalutalih. No stara garda polako odlazi u mirovinu i omijer snaga se promijenio. Sve je manje onih koji znaju da moraju raditi za svoju plaću, a sada su u većini ostali „zalutali“... koji uz to što ne znaju... i ne žele se baš previše trgati jer im njihova radna mjesta služe samo kao životna sigurnost.... samo kao nešto gdje koriste prava iz rada, ali obaveze nerado prihvaćaju.
U zadnje vrijeme je sve popularnije vrištati na mobing u poduzećima. On naravno postoji... u civiliziranom svijetu je odavno prepoznat, ali bojim se da ga kod nas mnogi pogrešno razumiju i na njega se pozivaju. Često čujem pritužbe službenica da se na njima provodi mobing... i kada mi krenu pričati o čemu se točno radi... shvatim da osjećaju preveliki pritisak zbog očekivanja poslodavca da obave radne zadatke koji su u okviru njihovog radnog mjesta. Redovito se radi o ljudima koji su odlično plaćeni, koji su posao dobili preko veze, ali sada nastupa problem zbog tereta posla i odnosa okoline prema njima. Žale se da ih ljudi iz radne sredine ne poštuju.
I sada budimo pošteni. Poštovanje je nešto što se zaslužuje. To je nešto što ne može narediti poslodavac, to je nešto što svatko od nas mora sam zaslužiti. Mimo propisa i pravila možemo dobiti radno mjesto, dobru plaću, možemo dobiti puno privilegija, ali nam poštovanje radne sredine nitko ne može osigurati naredbom, odlukom ili preporukom.
Jednom sam bila prisutna kada je šef rekao službenici (na radnom mjestu administrator) da je potrebno učiti rad u novoj aplikaciji, a ona mu je na to odgovorila kako on od nje nema pravo to tražiti. Obrazložila je kako je ona po zanimanju elektromonter i neka si on lijepo plati student servis ili neka njoj dodatno plati. he,he,he.... ja nisam mogla vjerovati. Zamislite do kuda je otišlo!!! Dobijete posao u administraciji, zauzmete radno mjesto nekome tko se za to školovao i onda odbijate posao jer vam to nije struka.... a na sve to osjećate se žrtvom mobinga jer netko od vas traži ono što vi ne znate i ne želite učiti.
I na taj način se stvara nezadovoljna masa. Oni osposobljeni i marljivi su uvrijeđeni jer vuku za one koji su došli preko veze, oni koji su došli preko veze nesretni su jer se ne mogu nositi s poslom i pogledima ispod oka u svojoj radnoj sredini.
Zar ne bi jedna takva npr. frizerka bila puno sretnija u nekom frizerskom salonu... radeći posao za koji se školovala, u kojem se usavršila i u kojem bi se mogla truditi biti najbolja, biti vrhunska? Osjećala bi se sposobno, potrebno i prihvaćeno. A ovako je uvijek na kraju kolone.... uvijek nesretna, nezadovoljna i neprihvaćena.
Dešava mi se da u poslu srećem ljude koji iza sebe imaju više od desetljeća staža, a ne znaju najosnovnije stvari. Skloni su biranju poslova... ali ne na način da traže posao, nego uvijek uz napomenu: „Joj samo da ne moram previše pisati... to mi baš ne leži“.... „joj samo da ne moram previše računati... jer to mi baš ne leži.“.... a onda shvatite da i najjednostavnijim poslovima takvi ljude prave niz grešaka jer nisu skoncentrirani, nisu zainteresirani, a svaki posao doživljavaju kao napad na sebe. Oni su u vječitoj borbi, strahu i grču.
I zato blogeri, mislim da svi zajedno moramo imati više sluha kad naša djeca biraju škole koje će upisati, a nakon toga im treba pomoći da rade ono što žele i za što su se školovali.... jer ovakvim ponašanjem svi zajedno smo stvorili premnoge žrtve i velik društveni problem.
Potaknuta temom blogera Brod u boci... prikačit ću ovoj temi nešto vrlo osobno.... jer tako ću Brodiću dodatno pojasniti komentare koje sam mu ostavila.
Osobno sam sanjala da će moja djeca završiti visoke škole, da će voljeti knjigu i da će postati poput svih onih likova kojima se ja divim.
Moj sin je ove godine završio obrtničku školu. Postao je autoelektričar. Zaljubljen je u svoje zanimanje. Počeo je raditi, upisao je izvanredno tehničku školu jer uz rad želi pojačati svoje formalno obrazovanje. Automobili su njegova najveća ljubav. I da li sam imala pravo vršiti pritiske i tražiti od njega da ubija svoje želje kako bi ostvario moje?
Da sam birala za njega sigurno bi izbor bio drugačiji, ali odabrala sam poštovati njegov izbor, njegovu ljubav i njegove želje. Kada je birao školu, moj susjed koji je inače sveučilišni profesor savjetovao mi je: „Dona, hajdemo ga ubaciti u gimnaziju. Tamo je kvalitetnija ekipa profesora, dobit će bolje obrazovanje... ako ga baciš vukovima – on će se boriti i isparit će mu ta ideja o obrtu.“ Nisam poslušala savjet.... jer smatram da nemam pravo vlastitom djetetu podrezivati krila. Da ga samo vidite kako mu sjaje oči kada priča o automobilima, o svojim planovima za budućnost. Ja sam ponosna do neba jer je on izrastao u poštenog mladog čovjeka koji je svjestan da mora raditi da bi preživio.... koji ima svoj san! Zar bi ga sada trebalo nagurati u neko državno poduzeće da radi posao koji ne želi, ne razumije... da trune u okruženju o kojem ne sanja i da cvili zbog neprihvaćanja onih koji tamo pripadaju? Kaj god! Ne postoje loša zanimanja. Postoje samo dobri i loši radnici. Zato je jako važno da svatko radi ono što voli, želi i za što se školuje.
Ovo društvo treba ozdraviti od nepotizma. Za to ne postoje liječnici... u tu terapiju se moramo svi uključiti.

Enes Kišević je prišapnuo...


San bez snivača

Iza mene neće ostati
čak ni tuga.
Osmijeh će ko duga
nadvit se iznad plača.
Iza mene će ostati
samo san
koji se neće moći sjetiti
Ni svog snivača.

Blogeri, kad odete... da li će vaš san znati tko ga je snivao... da li ste odluke o svom školovanju i zanimanjima donosili sami?
Jeste li zadovoljni svojim ili nametnutnim izborom?
Mislite li da vaša djeca imaju pravo na svoj izbor – bez obzira koliko se taj izbor vama sviđao ili ne sviđao?


Post je objavljen 26.10.2008. u 23:12 sati.