Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 30.12.2012.

Paprike i šljive

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz vlastitog opusa

Plava vaza

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz vlastitog opusa

Ha-Ka-Pa hrvatska kratka pjesmica

Presahle suze
Kolijevčica pusta
Na prozoru led

Snivaj mi Draga
Zvoncem tihano šapći
Srca čežnje zov

Nakon buđenja
Haiga ilustracije
San su pjesnikov

Na oknu bajte
Ledene arabeske
Vratiju nema

Domoljubac Zvonimir Tomac iz zbirke 'Zvonca čežnje'

KAMENGRAD I ZUMBULI (7)

Čim nije bio neprijatelj osvajač tu pred vratima, obrambena briga je nestala iz prvoga plana, te je mirnodobski način življenja donosio drugačije okvire i norme ophođenja i zanimanja. Ratno borbene vještine sad su samo u športskim takmičenjima simulirale davnašnju snalažljivost i sposobnost za opstojanje.. Naseobina gubi pomalo vojni, a razvija proizvodno trgovački značaj, sve u brizi užih individualnih interesa, te i zbog geografskog širenja prebivališta- naselja- grada. Razvijaju se građanske društvene sklonosti i zbližavanja i otuđavanja.
Ipak , bez obzira na uvjete upravo akutne svakodnevice, osnovna prirođena težnja za združivanjem nije niti u uspjehu stjecanja veće ili manje imovine jenjala.
Emocije mladih bijahu mladenačke, burne, a zrelijih smirenije, no sve uvijek jednako žarke, osobene i stvarne.
Zumbilina je bila u svojoj obitelji, živući sad u koprivničkom naselju, jer Kamengrad nije bio vojno važan,ni proizvodno trgovački i prometno pogodan te nije obnavljan.
Cvetinko je bio česti gost pobratima Lubaša, možda i mnogo češći nego što bi to muško prijateljstvo zahtijevalo. Susretao se sa Zumbilinom, zagledavali se, međusobno nazivali dragostnim kraticama Zu i Tiko. Njegova nejasna sklonost bijaše se razbujala u potrebu da bude što više prisutan u Zumbilinom društvu. Zagledavao se sve duže i sve nesvjesnije u njen lik, nevelika usta, nenapadne usne,privlačno vlažne bez rumenila, bradicu s jamicom, otvoreno čelo, a nadasve u tople sive oči. Oči kojih pogled mu bijaše milina, tražeći nesvjesno u njima krijesnicu sukladnog razumijevanja.
Razgovor im bijaše zapravo veoma štur, bez ponavljanja ili komentiranja svakodnevnih banalnosti, te su intervali šutnje bili sve duži i za njega sve sadržajniji,a šutnja sve značajnija u bogatom izričaju negovorenja . On je doduše ' razgovarao' s njome obilno i ćesto, ali samo u sebi, bez glasa, tražeći jedino u njenom pogledu odgovore na svoja razmišljanja i pitanja. Ti trenutci nijemog 'razgovora' postajali su sve značajniji otkrivši mu duboki smisao nekad,negdje pročitanih stihova :
„ Ja sam se s Tobom družio. Šalio dakako
Dok mi se u srce uvlačila ljubav polako „..
Pričali ,su naravno, o djetinjsko-mladenaćkom svom druženju i odrastanju u Kamengradu,a život je poprimao uobičajeni tijek u datim uvjetima.
Jednoga dana, sječajući se prošlosti Zu predloži : „Hajde da jedanput odemo pogledati mjesto našega odrastanja i tadašnjih šetanja“
„ Hajdemo, kadagot to budeš htjela.“ prihvati Tiko ..
Zima je prošla, magla, kiša, vjetar, mećava i slične nepogode su nestale, a evo proljeća, rascvjetanog cvijeća. Drveće prolistalo, trava zelena, toplo sunce, baš sve što može podariti probuđena priroda, te jednoga takovoga toploga za šetnju prikladnoga dana , evo Zu i Tiko na šetnji prema svome djetinjstvu, prema Kamengradu, odnosno brdašcu gdje je bilo još dovoljno ostataka pobuđujučih sjećanja.
Došavši do pribrežja na kojemu je sada bilo mnoštvo plavih cvjetića Zu se prisjeti „ Vidiš tuda, kuda su me na silu 'tada' vodili, ja sam ispustila moj plavi šal, a evo malo dalje se plavi moja marama, i tamo dolje, gle, moja plavičasta mašna iz kose. Očekivala sam da ih netko nađe, te da po njima se sazna kojim putem sam odvođena.“
„ Našao sam sve baš ja i čuvam ih. Dali su mi snagu da poduzmemo sve što smo poduzeli da opet možemo ovamo doći i radujući se uživati.“
„ A, gle, ovdje, baš ovdje smo nekada nas dvoje bili. Baš tu! Ti i ja. Prvi puta u hladu bukve, sami u okruženju šumske tišine .Sami sa šumskim duhom i šumskim življem …. Sjedili smo blisko na premaloj mahovini. Gledala sam tebe i očekivala ,-- a Ti si mi pokazivao vjevericu gdje se skriva na grani iza rašlje..“
„ Hm ?“
„A, ja znaš- slušaš li me ?- ne znaš što sam tada jako poželjela !“
„ Hm ?“
„ Jako sam poželjela ……da li da Ti sada kažem ?“
„ Pa reci. Znaš da Tvoja želja bi bila za mene zakon - a neznaš ni Ti što sam tada ja poželio.a nisam se usudio ostvariti !“
„ zašto? Reči ćeš mi , hoćeš ? Ja sam željela, baš jako poželjela … da Ti ipak ne kažem ? “ Vragoljasto, zavodnički, obečavajući riječima se igrala , smiješeći se , škakljala mu znatiželju. Bila je baš raspoložena za produženje nestašne igrice…
„ A da me Ti sada lijepo pitaš ?“. pogledala ga je podsmješljivo ,znatiželjno vedro,sugestivno.
Sjedio je uz nju, držeći joj ruku, milujući dlan te tople ruke, kao da mjeri razliku u duljini prstiju i širine dlana.
Kako je u njihovom saobračaju svaka riječ bila odabrana tako da bude ,makar bio i dugotrajniji razgovor, ' u rukavicama', a svaka nježna aluzija tek kao slučajno omakla s jezika, bojao se čak u žudnjii svojih želja biti prirodan , da ju ne povrijedi, odnosno da ne pokvari njhov nježni odnos, kakav je bio među njima od kako su se one fatalne, a sretne noći na bivšoj granici, nakon predugog neviđenja konačno vidjeli. Zato njegova hinjena mirnoča bijaše oklop u kojemu su bile zatočene njegove emocije odnoseće se na Zu..
I sada je šutio i ' hm-kao' milujuči prvi puta u svome životu tu predragu ruku, bojeći se vlastite inicijative, pa puštajući da spontani razvoj donese ono što mu je sudbinski predodređeno .
„ Hm ,- pa reci, kad Te sada to, davno neizrečeno, . mući !“
Zu postajući zbog njegove mirnoče nestrpljiva ipak reče : „Znaš, željela sam tada, jako željela …( još je oklijevala sada ozbiljnija ) …da me … poljubiš ! “
„ Pa, zašto nisi to rekla ?“
„ Baš si glup ! „
„ Reci to još jedamput !“,
„ Baš si jako glup !“
„ Ne, to znam. Reci ono prvo !“
Zu se počela srditi pa će : „ Baš si g.l.- .. ..“ Zagrcnula se . Nije mogla izreči namjeravano , jer su njegove usne preklopile njene - ostvarivši davnašnje im sukladne želje…
Vidio je samo u trenutku i na trenutak u dubini, dubokoj dubini njenih zjena, svoju najsretniju budućnost, --- dok je njena ruka nesvjesno obgrlila dragi vrat da ga nikada više ne ispušta..
Vječnost bi zaustavljena, kad samo im usne žudno upijaše plamen spajajuće slasti, nektar ljubavi…… Zu jedva došavši do daha, u predahu miline, sretno zbunjena se sagne i ubere nekoiko plavih cvjetića, koji kao da su pokraj nogu, čekali njenu pažnju , stavi ih na Tikovo, pa na svoje srce i prinese njegovim usnama a cvjetići – z u m b u l i ć i zamirisahu opojnim mirisom nježne Zumbilinine puti, obogaćeni još osebujnom aromom ,kao ni jedan drugi cvijet, mirisave žudne ljubavi i m i o m i r i s o m ljubavne v j e r n o s t i od tada pa za uvijek . .

( Epilog slijedi )

Domoljubac-Zvoniir Tomac

utorak, 25.12.2012.

Prijateljima

P R I J A T E L J I M A

Vrijeme juri, život noseći.
Vrijeme žuri niti mareći,
Što uz r a d o s t prođe žureći

A nema vraćanja.
Zalud plakanja,
Kad prilika je propuštena..

Vrijeme jureći ne će stati,
Niti propušteno doknaditi.

Slaba je utjeha,
Što čovjek radiša
Ne zna jureći što propušta

Propust je, ne zastati
Ne druga pogledati
I prijateljsku ruku stisnuri.
Radost susreta zagrliti,
Puninu života zaživjeti .

Vrijedni su trenutci življenja
Oni samo radosću obogaćeni.
Zato neka stane jurnjava
A nek cvjeta r a d o s t življenja..

Z.T. prosinac 2012.

Kamengrad i zumbuli 6

KAMENGRAD I ZUMBULI (6)

Nedjeljno je jutro. Po svome običaju Zumbilina i njena pratilja se spremaju krenuti na sajam. Vrijeme je oblačno s izgledom na skoru kišu. U planu oslobođavanja nije predviđena kiša . Kiša u normalnim uvjetima odgađa planirane akcije, no kiša ne zaustavlja kalendar, te pobuđuje tešku zabrinutost, jer odgađanja za akciju ne može biti. Kišni dan nije prikladan za šetnju sajmištem, pa nervoza,nedoumica i malodušnost, a što se nesmije očitovati niti dati naslutiti je teško zatonljiva. Ipak kišica, tek kao da samo nebo nježno suzi biti će prednost, jer svi pa i čuvari i stražari se zadržavaju u zakloništima ne očekujući baš nikakovo iznenađenje, pogotovo što se zna da je i zapovjednikovo oko daleko.
No ipak slaba jesenska kiša nije zapreka da se ide na sajam, tim više što je Zula obznanila svojoj pratilji da će kupiti slatkoga vina za malo slobodniju večeru kad je gos-podar daleko, te se pratilja rado složi s izlaskom, čak hrabreći Zulu za izlazak.
Na sajmištu je ovaj put samo najoprezniji 'nemušti' govor omogučio da se Zumbulina i Gvozica sporazumiju.. Gvozica obznani da zbog lošeg vremena nije bila u mogućnosti pronaći pravo cvijeće za 'hanumu' (kako je nazivala Zu) , ali da će drugi tjedan sigurno imati, jer njene ruže upravo cvatu kao da čekaju da ih hanuma vidi (što je bila šifrirana obavijest da spasioci bez obzira na vrijeme čekaju kako je planirano )
Po povratku sa sajmišta dan prođe svojom kolotečinom, a večera bude malo slobodnija uz slatko vino. No Zula se potuži da ju boli glava i zamoli da joj kuharica skuha dobroga jakoga čaja za spavanje i još neka joj nitko ne lupa na vratima, ako bude dulje spavala.Pratilja i kuharica neka popiju sve vino,da ne bude u kući vinskih tragova kad se gospodar vrati.
Međutim Zumbilina se spremala za riskantni izlazak. Već ranije je pronašla nekakove muške rite, a kako je sajmeni dan, to je moguće da se na putu nađe i poneki neznanac, pa ne će njezina 'muška' pojava biti sumnjiva. Uzela je neku bezvrijednu sitnicu za pod-sjetnik na provedeno vrijeme u taoškom zarobljeništvu.
Njena pratilica-čuvarica je dva puta kucala na njenim vratima pitajući da li što treba. Prvi put ju je otpravila da je sve dobro,no da ju još boli glava, pa upravo pije baš dobar čaj što joj ga je kuharica skuhala, a drugi put se nije odazvala, te čuvarica pomisli da dobro spava od jakoga čaja..
Međutim iza pola noći se nečujno iskrade iz potpuno tihe,mirne zaspale kuće.. Kako je znala gdje je kljuć od avlije to nije bilo problema da izađe prethodno zaključavši vrata svoje sobe i ponesavši kljuć .
Oprezno proviri na cestu, bijaše prazna ,no tek što napusti avliju vidje iz sokaka izaći pogrbljenog beskućnika, te ju potresu trnci ,natrag nemože , te požali što nema nikakovo oružje. A grbavac se bliži i podiže- uspravlja, te ona velikim očima u strahu stane skamenjena , paralizirana ne mogavši ni vrisnuti niti se braniti , kad ju primi čvrsto za podlakticu uspravljeni grbavac, njen rođeni brat i povuće u sokak. „ Zili draga ! Zili seko“ ( dječji nadimak, koji joj još u kolijevci dade brat i tako ju uvijek zvaše),
.„Nije vrijeme za nježnosti. . Požurimo“ U mraku sokaka čekali su spremni konji ovijenih kopita , te svi sretni bez tragova odjahaše put granice, zadnjeg ispita uspješnosti podhvata oslobađanja zarobljenice taoca mira na labavoj granici.
Usred noći put bijaše pust, a ako ih je tko zapazio, pomislio je da su kakovi trgovci ili kupci zaostali nakon sajmene trgovine.
Na granici ih je čekao Cvetinko, koji je prijelaz osigurao bez problema. On je, naime još prije polnoći bio sa svojima pouzdanicima sakriven u žbunju i grmlju,ćekao da se promijeni graničar, a kako je bilo vrijeme primirja to je na tom nevažnom dijelu granice bio po jedan.,koji bude spretno i odlučno zaskočen, svladan ,uz riječi : „ Budi pametan, pa ćeš ostati živ. Vezati ću Te , da nam ne smetaš dok mi ne obavimo ono što moramo, Budi pametan. Miruj!“
„ gospodin, nemoj, nemoj .imam žena, djeca..“ vapio je preplašeni stražar
„ Budi tih i pametan, zato što imaš ženu i djecu “
“ Sad su Cvetinko i njegovi drugovi bili gospodari ovoga djelića granice Cvjetinko rasporedi suborce za osiguranje, za slučaj da iskrsne kakova nepredviđena situacija. Doista naiđoše četvorica, ali se ispostavi da su to zaostali kupci i ovi budu začuđeni što ih straža pušta bez pregleda i zadržavanja.
Tek ovi otiđoše, a evo naših osloboditelja.i oslobođenice. Nije vrijeme za iskazivanje bilo kakovih emocija, pa svi što prije napuste ovo opasno mjesto, jer se približavalo vrijeme izmjene straže.
Ne odjahavši još daleko put Koprivnice zaustavi se Lubašj i kaže Cvjetinkiu: ;''ostavili smo na granici vezanoga graničara, a upravo dolazi mu smjena. Ne ćemo biti daleko ,a cijeli kraj će biti uzbunjen, s jasnim smjerokazom, za potjeru i osvetu. . Vratit ću se i razvezati graničara''
''Razumijem. Pametno. Idi, požuri ,stići ćeš nas''
Lubaš našavši na smrt uplašenoga graničara vapećega milost, milost
Reče :'' Evo odvezati ću Te. Nama Tvoj život ne treba,Tvoj život sada ovisi samo o tvojima. Budeš li što pričao, što Ti se dogodilo, u b i t i će Te tvoji - nisi bio dobar stražar.. Budeš li šutio, ništa za vrijeme straže vidio, ostati ćeš živ. Znaj tvoj život ovisi samo o tebi, tvojoj šutnji i neznanju tvojih .Momče pamet u glavu radi žene i djece !''
Tako je cijela akcija završila bez žrtava u najvećoj tajnosti, a tajna je morala i ostati iz obostranog interesa.
Neprijateljska strana potpuno zbunjena nerazjašnjivim nestankom taoca, nakon temeljite istrage nitko nije pronašao nikakav trag koji bi usmjerio istragu u pravom smjeru: graničar je šutio, tim lakše što nije bio jedini te noći na granici.
Vrata sobe su bila zaključana i nikakovo nasilje vidljivo ( vrata je morao kovač otvoriti), a kljuća nije bilo. Pratilja se bojala reči da je pila slatko vino. Kuharica se zaklinjala da je skuhala i dala taokinji Zuli jaki čaj za spavanje i ova je bila u sobi kad su ju zvali i rekla da upravo pije čaj.
Avlija nije bila silom otvarana . Sve u svemu nikakav trag ,pa je konačno tajna potraga bila usmjerena na osmanlijsku stranu, tajno sumnjajući čak na vezira, a sve da hrvatska strana ne sazna da taoca tamo više nema..
Hrvatska pak strana je šutila da ne usmjeri bijes na sebe, već je zapovjednik čak obziron na to što je bila u pripremi i tako općevojna akcija za oslobađanje okupiranog područja tražio da bude oslobođen taoc , koji je i tako samo usko lokalno važan.
No najznačajnije je bilo što je baš započeta velika opća vojna djelatnost oslobođavanja prije okupiranih dijelova domovine. Akcija općeg vojnog značenja u kojoj je poražena osmanlijska nadmoć, te je okupator protjeran više stotina kolometara daleko na istok. Oslobođeni su veliki dijelovi Podravine i Slavonije, te je novim mirovnim ugovorom bivša granica pomaknuta daleko (više od mjesec dana pješačkog hoda) od koprivničkog naselja, čime je tu pogranična neprijateljska opasnost uklonjena, a nekadašnji kamengradski slučaj, kao samo lokalno značajan, sada u novim uvjetima bio beznačajno zanemariv, osim u sjećanju samo najbližih. Svi vinovnici vojno-obrambenog karaktera se prilagođuju mirnodopskoj situaciji, jer oslobođeni dio domovine ima gospodarskih, obnoviteljskih, upravnih prvenstvenih problema.. . .
Je li osmanlijska strana kada pokušala riješiti zagonetku nestale 'taokinje Zule' iz tadašnjeg njihovog taborišta, nije Zumbilina – ni osloboditelji- nikada saznala, a niti pitala. . Nije bilo više za nikoga značajno, osim za same učesnike, njihovo sjećanje i prepričavanje – pa i za ovu našu pričicu .


Nnastavak slijedi

nedjelja, 16.12.2012.

Mrtva priroda

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz vlastitog opusa

Ha Ka Pa Hrvatska Kratka Pjesmica

Rijekom plovi
slomljena grana
u smjeru vodopada

Ždralovi gvaču
Visom pod zvijezdama
Dolom luta jad

Zapjevaj Rođo
zob se prosipa
konjići su nemirni

Zapjevaj Rođo
zob se prosipa
konjići su nemirni


Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz ZVONCA ČEŽNJE

BOŽIĆ 2012.

Pa evo, nakon više oblaka, kiše, magle, ponešto mraza, bilo i sunca, ohrenula se zemlja-planeta, jedina naša domaja, jedanput oko svoga 'gospdara'. Jedan obrtaj, a mi kliknuli : prošla je jedna godina od našega zadnjega pozdravljanja.
Doista, prošla je. Evo nam Božića i navještaj novoga početka u ustrajnoj vrtnji sa nadom za više sunca, a manje magle, i tmurnih oblaka na dojdućem putu i putovanju.
A božićno je vrijeme radovanja. R a d o v a n j a djetinjeg, srdačnog, prijateljskog. . . . . . .

Danas je mirni, hladni dan. Razmišljam, odgađam poći u samoposlugu. Pa ipak, eto baš sada, slučajno, niti minutu ranije niti kasnije, koračam pločnikom i bližim se vratima dučana. . . Još par koraka do ulaza, a prema meni se bliži mlada žena i uz njenu suknju se držerći, malo amo –malo tamo se gegajući, dijete, vjerojatno ne jako davno prohodalo, možda dvadesetak mjeseci staro..
Kolnikom jure, pokraj nas, automobili, te strepim : nespretni zakoračaj djeteta i nesreća je neizbježna..
No približismo se susretu i mimoilaženju, kad još nepodučeno, nezakočeno, nefrustrirano 'konvencijalnom pristojnošću' dijete ispusti majčinu suknju i krene dva- tri koračića , pa se uhvati za moju nogavicu. Začuđen stanem. Nesvjesno pružim prst, a mala topla ručica ga uhvati i drži blagim stiskom, još podigavši pogled, povjerljivo bez čuđenja.. Djetetova pratilja bi zbunjena. Nije još reagirala, a ja ne promišljajući,dobrohotno u trenutku vedro raspoložen podignem dijete, a ono se prigrli u moj naručaj.. Povjerljivo bez oklijevanja, prisno bez podozrenja ili promišljanja kako to samo nevino djetešce može.. Sve se zbilo u nekoliko sekundi, a dijete privito , prigrljeno u mome naručju miruje čeka, čeka kao da mu je baš tu njegovo pravo mjesto, dok ga majka ne preuzme, uz opomenu: ''budi dobra, nije to naš striček'', a meni : ''izvinite''. . .
Ugodno zbunjen neočekivanim događajem odvratim : ''Možda nam to dijete, nevino i nesvjesno, kao utjelovljena b o ž i ć n a r a d o s t manifestira samo to što bi, ako ne svagda, a ono barem ovih božićnih dana, asocirajući nas na bezazlenost djeteta, mi svi morali manifestirati. Iskazivati međusobnu ljudsku bliskost u okruženju sveopćeg povjerenja i iskrene ljubavi.''

Ušavši u dućan, još pod dojmom neizrecive dragosti zbog netom ostvarenoga dječjeg zagrljaja, valjda mimo običaja, kad se sve u samoposluzi obavlja bez suvišnih riječi, ja možda malo nasmiješen pozdravim blagajnicu : '' dobar vam dan ''. Ona me začuđeno pogleda, a ja p o m i s l i m : 'kad bih sada ovoj prišao –kao ono dijete- i pokušao ju zagrliti, bi li shvatila tu manifestaciju kao moj izraz srdačnosti i radosti što živimo, ili bi presenečena zavikala '' ptrostak ' a drugi kupci navalili : držite napasnika, silovatelja, dok ne dođe policija. Fuj, kakova sramota, starac a razvratnik . . . .
No 'zamisao' nije realizirana i sve je u nenapadnoj kolotečini.
Kao da ničega nije ni bilo. A b i l o j e ! I to nešto značajno. Baš toga hladnoga zimskoga dana, na čas obasjanoga toplom zrakom sunca. Susret nevinosti bez primsli. Susret u zagrljaju mladosti i starosti na čas obgrljenih fluidom dobrote, bezazlenosti i bliskosti. F l u i d o m o p ć e l j u b a v i , kojoj smo se slučajno našli na putu, toga časa, na tomu mjestu u m o j e m u g r a d u, kad je ljubav na svojoj predbožićnoj šetnji d a r i v a l a otvorena s r c a slućajnih namjernika b o g a t s t v o m intimnih e m o c i j a. Samo emocija nevidljivih , ali prisutnih. Emocija života vrijednih.
A božićni su dani, dani radosnog očekivanja, kad ćemo se svi osjetiti zbliženi, obavijeni valovima sveopće svemirske ljubavi.
Zato kad ovo pročitate p o d i g n i t e u vis ruku široko raširenih prstiju, te kliknite : SRETAN BOŽIĆ i svi ćemo se radovati u zajedništvu postojanja !
ŽELIM ''SVIM NA ZEMLJI MIR VESELJE'' - i- S R E T A N B O Ž I Ć !!!

Domoljubac - ZvonimirTomac. Rijeka, prosnac 2012.

KAMENGRAD I ZUMBULI (5)

Zapovjednik je sjedio za svojim stolom, upravo tako kako ga je prije pola sata napustio . Ozbiljan, mrko ozbiljan, no ta hladna mirnoča nije bila neprijateljska.. Gleda pridošlicu, prosuđuje, šuti..
Cvetinko stane pred stol, ukočen kao stup. Misli mu zbrkane. Zna da nakon kapetanove presude mora nešto učiniti, ali ne zna što. Nema nikakovu ideju. Mozak mu je sada potpuno prazan, te stoji stoji i čeka..
Konačno : „jesi li mi sve rekao ?“
„Sve “
Zapovjednik još šuti ,oštrim pogledom će proniknut i u samu bit ovoga svoga vojnika ili ga sasjeći, a vojnik skamenjen još stoji nesvjestan situacije i samoga sebe –konačno:
„Dobro. Ispravno. Rekao si mi što si morao. To je u redu. To cijenim. Hm – hm''
Opet šutnja ''Međutim, . ja nisam ništa čuo. Ja o Tvome planiranju ništa ne znam! Ako, pak ništa ne znam, tada ne mogu zabranjivati ono za što 'ne znam' ! ali učiniti ću sve što je u mojoj moći da Tvoj plan i akcija uspije !
Učiniti ćeš ovako : upravo onako kao što su oni učinili pred par godina u Kamengradu. U utvrdi Ferdinandovac je moj prijatelj. Njemu se javi – dati ću ti pismo. Uz veliku, ali prividno tajno, buku, te uz pomoć tamošnjih uhoda proširiti ćete glasine i izazivati značajne čarke na tamošnjoj dravskoj skeli, uspostavivši i mostobran na neprijateljskoj strani, tako da se njihov zapovjednik osjeti ozbiljno ugrožen i zatraži pomoć. To će biti lahko , ,jer je općenito poznato za naše vojničke pripreme i namjere. Ferdinandovačka skela je krajna točka pod komandom zapovjednika,našega susjeda koji drži našu 'princezu'. Po logici i svojoj dužnosti on mora tamo poći u pomoć sa večim dijelom ovdašnje posade, a vi ćete iskoristiti njegovu .odsutnost .. Jesi li razumio ?!“
„ Jesam ,sve kako ste rekli !“ promuca, nesvjestan značenja svojih riječi.
„ Odstup, . Nismo se vidjeli. Ništa ne znam. Sretno!“ i pruži ruku.
Kako je Cvetinko našao vrata i izašao nikada nije mogao dokučiti. Bio je zbunjeno miran, skoro tup, srce mu je lupalo, a on nije znao kako se zove, jer na zov nestrpljivog Lubaša nije uopće reagirao. Ljubaš ga je morao primiti za ruku i potresti da bi ovaj potom prasnuo u luđački smijeh Zagrlio je prijatelja i samo šaptao ili vriskao :„ Uspjeli smo ! Uspjeli smo – osloboditi ćemo Zumbilinu ! -- pst, pst '' metnuvši Lubašu šaku na usta . Nije uopće čuo što mu prijatelj govori. Bio je potpuno nepriseban šapćući i nerazumljivo zavriskujući „osloboditi ćemo Zumbilinu ,pst, pst Osloboditi ćemo Zu ''„ , te ga ponovnno zahvati grč smijeha.
Naravno vrijeme euforije je brzo prošlo,jer je Miholje bilo evo na dohvat ruke ,te se ni trenutak ne smije gubiti, pa svi prionuše razraditi detalje oslobađanja.

- Bračik i Vitas odlaze u Ferdinandovac pokrenuti akciju kako je kapetan objasnio
- Uhode će u Zumbilininom zatočeništvu razglasiti 'proboj' kod Ferdinandovca .i javiti čim vide zapovjednikov odlazak, sa posadom, u pomoć svojima ugroženima kod Ferdinandovca
- Gvozica će već sutra odnesti 'naručeno' cvijeće Zumbilini, te prokri-jučariti poruku da u nedjeljnoj noći, poslije sajma, bude spremna za osloba- đanje -
- Zumbilina u nedjelju dolazi na sajam te obavještava o situaciji u svojoj kući - - - - - osloboditelji će u nedjelju, kao kupci i trgovci preći granicu s kolima neke robe i konjima za prodaju ( koje ne će prodavati!) i smjestiti se u sokaku bliskom Zumbilinom dvorištu,
- granični prijelaz će u noći od 01 do 03 sata, poslije sajma obezbjeđuje Cvetinko sa svojima pouzdanicima
- kako je Miholje za 12 dana, to će se pripreme akcije započeti odmah, a samo oslobođenje u nedjeljnoj noći prije Miholja

Vremenske prilike, kao da nisu bile pogodne za nikakove pothvate,a da ne budu veoma rizične avanture. Ljeto na izmaku kao da nadoknađuje propuštene kišne dane. Vedrih sunčanih dana i toplih noći, kao da nije nikada niti bilo. Hladna kiša nošena s vjetrom je svakodnevica.. Tko mora izvan krova, brzo se vraća mrmljajući : 'po tom nevremenu, dobar gospodar , ni psa ne tjera iz zaklona'… A kiša nemilice zalijeva nepobranu ljetinu.. To je mjesec rujan ispoljavao svoju ružniju stranu, odgađajući 'miholjsko odnosno bablje' ljeto !
Zabrinutost o uvjetima akcije je uznemirujuća, ne toliko za vitezove-osloboditelje otpornije na vremenske prilike , nego za opću situaciju održavanja sajma i sajmenog komešanja mnoštva, kad i nekupci u gužvi ne budu uočljivi., te sam izlazak taokinje iz kuće na sajam može biti.nepouzdan..
Ipak i tih 'neizlivenih' kiša kao da ponestaje, te optimizam nadomješta pesimizam. Odustajanja ni po koju cijenu ne smije biti niti u mislima, budući da su svi svjesni da im je moguća samo jedina prilika, sada ili nikada ,, a u propuštenoj, tada bi njihova Zumbilina – kamengradska princeza bila zauvijek izgubljena, te će oni život dati ,ali odustati ne će !
I svi krenuše , prema planu u potpunoj tajnosti, ali odlučno izvršavanju svaki svoga dijela delikatnog zadatka .
Brašik je bio odabran za odgovornu akciju kod Ferdinandovca, jer je baš on uspješan u prerušavanju, te veoma uvjerljiv kad treba neku poruku 'tajno' lansirati, a Vitas mu je sjena i potpora.. . Doista oni već treći dan jave da je akcija uspješno zbunila nespremnu neprijateljsku posadu. Mostobran je uspostavljen, a njihov zapovjednik u panici traži na sve strane pomoć. Očekuju u subotu dolazak Zumbilininog gospodara i njegovu četu.
U Zumbilininom boravištu je nastalo komešanje nakon dolaska glasnika iz Ferdinandova. Očito je da zapovjednik sprema pokret čete večeg dijela posade. Doista prije svitanja u subotu zapovjednik i znatni dio posade napuštaju boravište, odlaze putem prema Ferdinandovcu, što odgovorni uhoda odmah dojavljuje našemu graničaru, a ovaj Cvjetinku.
Gvozica također uspješno obavlja zadatak. Ona je Zumbilininoj pratilji-čuvarici poznata, jer je od nje već više puta kupovano cvijeće, pa nije bila sumnjiva, kad je drugi dan donijela 'naručeno' cvijeće. Cvijeće naravno nije bilo naručeno, ali je Zumbi-lina odmah shvatila, videći 'seljanku' i prepoznavši Gvozicu, nesajmenog dana pred avlijom da ova sigurno ima nešto neodgodivo važno, te reče čuvarici neka pusti seljanku s cvijećem unutra, što ova učini ne brinući budući da su bili u sigurnom prostoru,ograđenog dvorišta.. 'Seljanka' tada mogaše prenijeti poruku, te objasniti Zumbilini sve o planu oslobođenja u nedjelju . Zumbilina neka u nedjelju svakako po običaju izađe u trgovinu i mirno se vrati u svoje konačište, a tek u noći da se iskrade iz kuće. Neka obuće nekakovu otrcanu mušku odječu, pa ako je tko vani i vidi, činiti će se da je kakav sajmeni kupac zaostao. Iz kuće neka krene u bliski sokak gdje će ju čekati osloboditelji. Od njene avlije do sokaka je svega dvadesetak koraka, a u susret iz sokaka će ići Gvozica..
I tako je bila Zumbilina o predviđenoj akciji oslobađanja obaviještena uz napomenu da u slučaju neke nepredviđenosti, ona bježi u sokak,gdje ju čekaju osloboditelji,adekvatno naoružani i jahaći konji.
Sve predradnje su obavljene ili u toku te svi s mnogo strepnje i nestrpljenja čekaju nedjelju i nedjeljnu noć oslobođenja.
Nastavak slijedi
Domoljubac - Zvonimir Tomac

nedjelja, 09.12.2012.

KAMENGRAD I ZUMBULI (4)

Obilazeći veliko pokoreno carstvo, Veliki vezir, jednoga dana osvane i u mjestu Zumbilininog zatočeništva, te vidjevši stasitu djevojku ropkinju poželi je imati u svoj blizini , odredi bez diskusije i pogađanja da mu ju odavde otpremi njen gospodar u njegov saraj.
Zahtjev nije bio nikako po volji gospodara i zapovjednika ovoga graničnog mjesta, jer je Zula bila važan talac po kojemu je bilo ovdje osigurano primirje od strane kaura (pri-vidni mir), kojega su njegovi vojnici kršili znajući da dok je taokinja tu u zatočeništu ne treba očekivati nikakov protuudar. Zato je zapovjednik pokušao pretpostavljenoga odvratiti od namjere , ali bezušpješno..
Zarobljenica Zula mora u vezirov saraj .
Njen gospodar je tek mogao na kratko odgoditi njen odlazak, pravdajući da ropkinja nije dolično opremljena za vezirov dvor, te da će ju on nakon dostojne vezira opreme otpremiti.
„ Dobro, neka tako bude, no djevojka mora najkasnije do Miholja biti u mojemu saraju ! odluči vezir čemu nije više mogao podređeni protusloviti.

'Princeza' nije imala ni pojma što joj se sprema, dok joj jednoga dana ne donesoše hrpu tkanina za njene mnogobrojne nove haljine, Bila je iznenađena niti ne sluteći što je čeka..
Kako je bila uvijek sa svima prijazna, a šilica brbljava i pomalo zavidna, na Zumbilino čuđenje i zaprepaštenje joj kaže : „ ne pravi se svetica, kao da ne znaš da je Vezir na tebe ,a ne na neku našu, bacio oko “
Zumbilina problijedi od zaprepaštenja i jedva promuca :“ Ne znam o tome ništa ''
'' Ne znaš , a zašto , onda, ove silne haljine ?''
„ Ne znam , doista, ništa. Reci mi Ti, što znaš. Molim Te !“
„ Ne znaš ništa - hm, pa nisam ja ili koja naša cura zainteresirala glavnoga gospodara velikoga vezira, nego baš Ti, koja ništa ne znaš . . . A PO ČEMU SI Ti bolja ili što Ti imaš, a naše nemaju, kad očito imaju sve još obilnije ? hm ? ništa ne znaš, ništa ne znaš …?... pa možda je to neka tajna ? . . .ja znam samo, da mi je rečeno da šijem što bolje znam i ništa ne pitam, niti o tomu ne govorim. No ja ću već sve saznati..“
„ Reci mi, molim te, molim kao najbolju moju šilicu,moju pouzdanu najsposobniju šilicu što još znaš molim Te., reci mi, reci, budi draga kao što si uvijek bila !“
„ Ništa više, nego što sam rekla. Tek, možda ima nekakovo značenje, da mora sve biti gotovo do prije Miholja, a Miholje je za pet nedjelja. Zato su mi dali, evo ovu neznalicu za pomoć . Šilica je prokužila da ako je ta cura veziru zapela za oko, da bi bilo pametno i dobro njoj iskazivati prijateljstvo jer . . .' hm..tko zna ' , a i ona ima kčerku,koju bi vrlo rado poslala veziru za dvorjanku u bogatom saraju. . . . tada bi ona bila vezirova šilica, . . . ho, . . ho, 'vezirova šilica' , Nešto značajnije ne može niti zamisliti. Svima bi govorila ' šilica sam za Vezira i cijeli saraj. Ho,--haj -- Vezirova.sam .šilica '
Tako je po ovoj šilici 'kamengradska princeza' , zarobljenica, važni talac mira na granici – postala tek od šilice informirana o svojoj situaciji.
Bilo je sada najvažnije što prije obavijestiti o tomu što je saznala, svojega brata. Na sreću sajmeni dan je prekosutra. Zato je s velikim nestrpljenjem, noću ne spavajući, očekivala susret na sajmu. A u nedjelju je već rano počela požurivati svoju pratilju, zapitkujući ju što bi joj se najviše svidjelo kupiti, jer će ovaj puta kupiti baš to što se njoj sviđa .
. U nervozi, rano i prerano bijahu došle na sajmište, kad još ni trgovci nisu izložili svu robu. Hodale su gore –dolje hineći traženje prikladnog dara za pratilju, a vrijeme je prolazilo i nije zapazila očekivano poznato lice. Očajavala je nervozno, kad ipak konačno odahne zapazivši usred gužve kupaca , oči i mig koji je žudila, kao gotov spas. Objasnila je nijemo u 'slučajno' ponovljenom susretu,svoju situaciju , pa još primivši ruku svoje pratilje reče : '' dobra moja, gle, ja ću izabirati ovdje malo cvijeća, a Ti još tu otraga provjeri da li Ti se sviđa ona marama, ili ima ispod tezge nešto ljepše. Idi pitaj. Ja Te ovdje čekam. Sve dobro pregledaj i zatim se ovamo požuri. Ti si mi dobra, pa ću kupiti baš to što je Tebi , kao moj dar , najljepše , zato provjeri to što ću Ti kupiti, neka bude baš 'najljepša' marama ili ako hoćeš rukavice nađi što je najljepše '' - i tako si osiguravši nekoliko minuta više za informiranje i 'razgovor' sa bratovom povjerenicom Gvozicom.
O vezirovom zahtjevu i planu da Zula (Zubilinino talaško ime) bude do Miholja predana i otpremljena u vezirov saraj, zapovjednik nije dopustio govoriti, jer je znao da ako njeni 'kauri' to doznaju, da će tada biti cijeli ovaj. sada mirni tabor izložen žestokom oslobodilačkom napadu, kojega njegova sadašnja posada ne može izdržati, a šta bude kad se sazna ,nije mogao niti pretpostaviti.
A Cvetinko, Lubaš, Bošljan i Mizivor također moradoše u največoj tajnosti kovati svoj plan, jer mali pogranični izgred bi mogao dovesti u iznenadne teškoće opću vojnu strategiju višedržavnog značaja, koja se pripremala, te preuranjena akcija ostvarivši tek lokalni požar bi mogla omesti i odgoditi zamišljeno,očekivano oslobođenje već više godina okupiranog dijela domovine.
U državnom je interesu cjelokupnost akcije, dok je s konkretnog ljudskog gledišta važan mali osobni interes. Toga su upravo mladi prijatelji bili svjesni i zato su željeli sve obaviti još ne znajući kako, ali da ne dovode ni svoje zapovjednike u kritični položaj.
No vrijeme teče i bliži se kritični rok,te već nužnost akcije i neizvjesnost zajednički kucaju na vrata.. Moraju djelovati - sada ili nikada- Ono što je bila samo nejasna vizija i želja,evo sada, postaje kruta stvarnost. Nije igra koja se može i ponoviti, nego realnost kad 'ranjenik' će biti doista ranjenik, a 'mrtav' doista mrtav, a sve još uz naknadnu odgovornost vojnih starješina.
Ipak nije bilo moguće, glavnog zapovjednika koprivničkog uporišta ne obavijestiti. To je bio delikatan ali neminovan zadatak, o kojemu sve ovisi. Obaviti će ga sam vođa 'vitezova-osloboditelja' Cvetinko.
Bio je do krajnosti zabrinut. Odobrenje nije očekivao, a znao je da svoju, a sada i zajedničku namjeru m o r a izvršiti, pa makar iz oružanih snaga dezertirao. No što ako ga zapovjednik iz predostrožnosti strpa u zatvor ?!
Uza sve špekulacije bijaše odlučan da otvoreno i iskreno zapovjedniku objasni situaciju i namjeru, pa što bude !
Situacija s kritičnim rokom na vratima ne dopušta oklijevanje.Otišli su njih nekoliko tako daleko da odustajanja ne može biti. Znao je da je došao presudni trenutak, jer odgađanje samo par dana, bilo bi n i k a d a . Prema tomu mora biti sada (ali kako i što ?) Bio je to za njega Rubikon, a on Cezar ,i nesmije oklijevati -alea iacta est - pa što Bog da i sreća junačka !
Prijavio se kod zapojednika i čekao …( što ?- svoju sudbinu !)
Zapovjednik je vidjevši svoga pobočnika, bio prijateljski srdačan, nasmiješen, dobro raspoložen , očekujući vjeojatno kakovu molbu za koji slobodan dan što će mu on rado i bez problema odobriti, jer je ovaj njegov pobočnik dobar vojnik, pa i najbolji, pouzdan, savjestan,a i njegovi vojnici ga uvažavaju. Zato je bio baš zainteresiran i sa smijehom očekivao vojnikovu molbu. No njegovo se lice ubrzo mračilo , pogled postajao službeno ozbiljan. Nije očekivao ništa slično što bi mu mogao njegov podređeni otkrivati. Šutio je. Nije izlagača prekidao. Prosuđivao ga je uporno gledajući , čak sjekući oštrim pogledom
Cvetinko zašuti. Plaho očekujući presudu. Presudu koja će mu značiti život ili smrt ?
Šutio je i zapovjednik, dugih, dugih nekoliko minuta prosuđujući situaciju u koju je nesluteći doveden. Kao odgovoran zapovjednik područja nije se htio prenagliti, jer problem je bio veoma ozbiljan, a mogao bi postati i preozbiljan !. Šutnja posta razorno blokirajuća za sva Cvetinkova osjetila, dok zapovjednik konačno reče :
„ Je li to sve što mi imaš reči ?''
„ Sve !'' – jedva čujni šapat.
Opet šutnja , pa oštra zapovijed : „ Javi mi se za pola sata ! '' .
Vani ga dočeka nestrpljivi Lubašj : „ Dugo Te nema, bojao sam se da si već u zatvoru ?“
„ Još nisam.'' Bio je u neizvjesnosti – potišten.
„ Kako je bilo ?“
„ Ne znam…. Znati ćemo za pola sata .“ i izađe, malo pogrbljenih leđa, kao pod velikim teretom, te požuri – neznano kamo –stane, pođe ,- pa se okrene i brzim korakom dođe točno za pola sata pred zapovjednikova vrata gdje ga dežurni pokucavši propusti.
-


Nastavak slijedi -.
:

nedjelja, 02.12.2012.

KAMENGRAD I ZUMBULI (3),

Približivši se granici tu razjarene i ogorčene osvetnike dočeka jasna poruka : '' imamo vaše žene , djecu i braću. Svi su živi i biti će im dobro, ako vi u miru otiđete, jer vaša borba će donijeti samo smrt svima onima koje tražite '' - bestidna, cinična poruka , ali realnost.
I druga poruka :
'' sve koje želite možete otkupiti ''
Dakle, otkupnina može bez krvi ostvariti njihove pravedne želje da zarobljenike oslobode.. No bijesno nestrpljivi najosvetoljubiviji ne htjedoše poruku niti saslušati, te jurnuše bezglavo, bez zaklona i potpore, ne čekajući zapovjednikovu zapovijed, te budu, niti ne približivši se zaklonjenom neprijatelju, ranjeni ,što primiri ostale, te svi prema zapovjednikovoj zapovjedi srede redove i povukavši se u neke prirodne zaklone, čekaše zapovijedi, kao odgovorni vojnici…
Zapovjednik, procijenivši situaciju, hladne glave, u interesu života djece, žena, majki, mladih zarobljenika ,koji su svi zapravo sačinjavali kamengradsku zajednicu, a koja bi mogla ,evo sada tu, u neravnopravnoj ratnoj borbi surovošću neprijatelja ,biti uništena (što bi tada povijest zabilježila samo kao ratnu nesreću), -dakle u interesu života i opstanka zajednice, nakon kraćeg uvjeravanja, te autoritetom zapovjednika, primiri osvetnike i pokrene sakupljanje otkupnine , koja istinu reči, nije bila prevelika, jer je neprijatelj znao da nakon temeljite pljačke i razaranja što su u Kamengradu izveli , osvetnici osim vlastitoga života druge vrijednosi teško mogu skupiti, a da nemogućnost otkupa će izazvati osvetoljubivi bijes, te će ovaj dio granice zahvatiti oganj krvi, što nije poželjno baš kad se znalo da daleke sile spremaju akciju oslobađanja davno zauzetih područja.
Osim toga zarobljenike treba hraniti , što je znatno opterečenje , a ne smije ih se maltretirati.kako ovi ,kad se oslobode, ne bi potpaljivali bijes odmazde; a povrh svega u njihovim vlastitim pripremama za bilo osvajanje daljega ili obranu sadašnjega područja brojni zarobljnici su značajna smetnja, pa je oslobađanje zarobljenika bio dobar i jeftin izlaz iz nastale situacije, jer glavni cilj borbe – razaranje Kamengrada - je ostvaren.
Tako je izgledalo da je ostvaren samo još jedan slučaj pogranične pljačke materijalnih dobara, skoro bez žrtava ( osim onih koji makar malobrojni, braneći svoje su u toj borbi stradali, a kako je bilo ratno vrijeme to je stradavanje na granici bilo često i ne iznenađujuće) .
Međutim nije ipak sve prošlo samo s otkupom i povratkom zarobljenika na razorena ognjišta i gubitkom imovine, jer dok su uz malo natezanja mnogi zarobljenici oslobođeni, na nikakovu otkupninu nije osvajač pristajao za ' kamengradsku princezu '. Ona mora ostati u neprijateljskom taboru. Za nju se naročito zauzeo zapovjednik neprijateljskog tabora, garantiravši da će ona biti više kao gost nego zarobljenik, ali ipak t a l a c g a r a n t , da s naše strane ne će biti protiv njih poduzimane nikakove akcije, jer bi tada ona kao talac stradala. . Takovo talaštvo, bilo je poznato u ona vremena, kad su na dvorovima pojedinih velmoža i kraljeva bili kao taoci sinovi mnogih prijatelja i neprijatelja.., pa iznuđeno na silu talaštvo 'kamengradske princeze' je moralo biti prihvaćeno .
Doista, koliko je informacija moglo prolaziti preko granice nije se čulo ništa na štetu 'taokinje Zule ' . Naprotiv omogučeno joj je sve što djevojci treba, osim slobode kretanja bez pratilice – čuvarice , koja je bila zadužena da Zuli pomaže i osigurava sve što je djevojci potrebno, ali i da pazi na njeno kretanje i komuniciranje..
No kako je Zumbilina bila po svojoj naravi umilna i prilagodljiva, ubrzo je stekla prijateljske družice, pa pomalo i razumijevanje za njen položaj, te ćak i zavist zlobne podvale.
A za četovanje na granici ostvarena je mala 'oaza' primirja, prekršenoga često od neprijateljske strane, znajući da odmazde ne će biti dok oni imaju ' taokinju Zulu'
S 'naše' strane granice nastala je promjena, jer je bilo uočeno da će biti svrsishodnije novo naselje izgrađivati, ne na šumovitom Bilogorskom pribrežju (zbog teže obrane) ,nego nešto sjevernije u Pridravskoj ravnici u osloncu na utvrdu Koprivnice, te se ne obnavlja Kamengrad, nego se pučanstvom obogaćuje i proširuje granična koprivnička naseobina, te ova bude po svom daljem razvoju geografski-vojno-obrambenoj važnosti granična utvrda značajna posestrima bliskih obrambenih utvrđenja i još središnje obskrbno trgovište.
Život živih se mora nastavljati, pa i u situaciji niti rata niti mira na labavoj granici, te vrijeme prolazi liječeći rane..
Naravno dječaci postadoše zreliji, obrazovaniji, vještiji, borbeniji , sposobni vojnici, te se čini kao da tragediju Kamengrada još rijetko tko spominje. Sada se spominje ne više neka granična čarka, nego se razbuđuje opća narodna težnja za oslobođenjem većeg okupiranog područja, te spremanje vojne akcije sve prisutnije visi u zraku..

Cvetinko i Lubaš su vojnici, drugovi, prijatelji ,pa jednoga dana Lubaš vidjevši Cvetinka neraspoloženo zamišljenoga reče . „ Vidim već duže vrijeme nešto snuješ, nešto Te mući, pa mi smo prijatelji pobratimi, reci mi o čemu se radi .“
„ Znaš, Lub - doista nešto razmišljam. Razmišljam sve češće od onoga dana kad me je noć i grmlje spasilo da me hajduci ne nađu. Dobrovoljno se ne bih dao, a tada,zna se, danas ne bih s Tobom razgovarao.
Nema dana a da mi u ušima ne odjekuje vrisak naših dragih suigračica i zapomaganje majki. Mislim kako su lukavo bili izmanljeni naši branitelji da napuste naš Kamengrad,pa onda što se dogodilo- to ćemo im vratiti s kamatima, ali ne mogu ne misliti na Tvoju sestru našu kamengradsku princezu. Bili smo kao djeca bliski, a sada, evo, njene djevojačke družice imaju momke, vesele se životu, a za Zumbilinu mi ništa ne znamo. Mući me i znam da je moramo osloboditi, ali nikako ne znam kako to ostvariti . Eto sada znaš o čemu razmišljam. “ ..
„ Istih smo razmišljanja .Tada, nezaboravnoga dana,kako znaš, bio sam se uspio popeti na visoku bukvu i nekako zakloniti među lišćem, strepeći da koji od hajduka ne pogleda u krošnju. A u Kamengradu potpuni kaos. Osvajač jurca tražeći pljačku, što mu je prvenstveno i najvažnije, a za nas dječake i snalažljive spas života. Vidim dok djeca vrišču,a majke zapomažu, kako otimači grabe našu sirotinju, pa i kako se međusobno otimaju za plijen. A dan se bliži kraju, pa u sumraku još gdjekogod uspije pronaći kakvotakvo sklonište. Večina je potpuno zbunjena. Moja susjeda gleda ošamučena, nesposobna da se pokrene,sakrije ,a osvajač već žuri sa plijenom i mnoštvom zatećenih, kao krdom nazočnih, nesvjesnih situacije , da se što prije udalji, te samo viču i tjeraju, tjeraju neznano kuda. Nisam mogao znati tko se spasio, a tko nije. Tekar drugoga jutra smo vidjeli koliko nas je malo dočekalo naše branitelje od Đurđevca i Ludbrega, gdje su lažni napadi obustavljeni , a Kamengrad nije više sigurna opasna utvrda.
Ni ja nisam miran dok je moja sestra tamo, ali sam siguran da ćemo nešto smisliti. Sada smo ,eto, podvostručili obim razmišljanja. Morati ćemo uključiti u našu namjeru još najpouzdanije Bošljana i Treljaša. Ja ću ih zakleti na šutnju do smrti. Oni su nam bliski i pouzdani bili u riskantnim prigodama. Znam : našu ćemo Zu. osloboditi!“

Tako namisao je izrečena, ali za ostvarenje sve ideje se ukazuju kao neizvedive, ne zbog ugrozbe života spasitelja, nego zbog prevelike opasnosti po život same Zumbiline.
Razmotrili su da kao osnovno treba uspostaviti vezu sa samom Zu, ne samo da ne bi bila iznenađena svojom 'otmicom', već više da dostavi podatke o svojoj situaciji.
Za uspostavljanje kontakta bilo je očito da momci nisu pogodni,već da to mora obaviti ženska osoba.. Izbor padne na Gvozicu , koja bijaše rano ostala bez roditelja te se o njoj brinula obitelj Cvetinka i Zumbiline, a Gvozica im bijaše kao sestra i posebno odana Zumbilini, a sama je u igrama bila uspješna glumica.
Gvozica će na sajmeni dan preći prikladno obućena u neprijateljsko taborište, kao uboga seljanka, prodavačica s nekoliko kitica plavih zumbula. Znalo se naime da Zumbulina sa svojom pratiljom na sajmeni dan,kad je trgovište okruženo stražama obično kupuje kakovu sitnicu ,koju skoro redovito poklanja svojoj pratilji,te je ova veoma zainteresirana i poticajna sa Zulom obilaziti što više trgovina.
Tada sajmeni dan bijaše u nedjelju, te po planu Gvozica s kiticama zumbula obilaziše u gužvi trgovaca i kupaca sajmište.
Ne nađe djevojku kakove se sjećala. No spazivši u rukama 'seljanke' kitice zumbula zaustavi ju, u tamošnju nošnju od glave do pete zakrabuljena šarenim krpama, te samo s prorezom za oči, odrasla ženska osoba, kakovih je u sajmenoj gužve bilo puno sajmište.. Gvozica se prepadne pomislivši da ju je netko prepoznao.A zakrabuljena osoba , neznano da li žena li djevojka zagledavši zumbule bijše isto toliko zbunjena kao i ' seljanka'. No, dostajao je samo jedan zagled u oči da im objema bljesne sjećanje na 'dječji nemušti govor' i prepoznavanje. Obje su se prepoznale, a to pratilji ne bijaše uopće uočljivo .Kratko su tajno 'razgovarale',prebirući kitice zumbula, tražeći najljepšu, a zapravo rukama i prstima 'govoreći', brzo se razišle, da bi se još dva puta u vrevi srele i Zu sve kitice pokupovala,te se razumjele i najvažnije utanačile.
Sad je Zu znala da njen brat sprema njeno oslobođenje, a ona će mu na sljedećem sastanku objasniti sve što bude mogla saznati za mogućnost svoga odlaska.
Vrijeme je uobičajeno sporo za nestrpljivu Zu teklo, no što Zu nije mogla niti slutiti niti nikako znati, ukazivala se za nju i njeno boravište fatalna promjena

Nastaviak slijedi

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Kovitlanje

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Akvarel - iz vlastitog opusa

KAMENGRAD I ZUMBULI (2)

No kamengradska 'idila' bijaše samo prividna. Utvrda na granici ne smije biti uljuljana u idilično trajanje. Labava granica je uvijek samo labava, mirna dok traje primirje. Granična linija je uvijek 'preduga', i na njoj mora biti mnogo utvrda da bi u cjelini bila koliko toliko stabilizirana. I Kamengrad je tako bio na graničnoj liniji samo jedna od mnogih utvrda. Ludbreg, Drnje, Novigrad, Đurđevac bili su značajnije utvrde uz još neke manje, na istoj nesigurnoj granici. Naravno sve su bile međusobno povezane istom opasnosti, te međusobnom obrambenom solidarnošću – 'danas ja tebi, sutra ti meni'- , jer osvajačka težnja osvajača postoji i postojati će dok taj osvajač sa svojom osvajačkom željom i doktrinom bude postojao. Zato nije uopće zaćudno da je nep-rijateljska ambicija neposrednog susjeda ,do sada uspješnog osvajača i širitelja svoje nadmoći i osvojenoga imperija, povremeno eskalirala manjim pljačkaškim pohodima na slabije branjena mjesta : ' udari, poharaj , ponesi i bježi ..
Kamengrad, govorilo se, bio bi mnogo tvrđi zalogaj, kao i bliža mjesta pod kamengradskom zaštitom, te bi trebalo u izravnom napadu pretrpjeti nesrazmjerne žrtve,a ishod bi bio neizvjestan, zato je Kamengrad i bliža mjesta u pljačkaškim pohodima zaobilažen, sve dok nije smišljen i realiziran strateški lukav plan : odmamiti kamengradsku obranu iz urvrde.
Taj plan je neprijatelj dugo razrađivao, a konačno realizirao. : Fingirati će snažan 'napad' na tvrđu pobratima Đurđevac, a odmah zatim i na Ludbreg. Biti će to samo čarke sa minimalnom snagom, ali uz veliku buku i propagandu zastrašivanja. ,tako da obrana pobratimske utvrde Kamengrada izađe u pomoć napadnutima…
Smišljeno učinjeno.
Bila je upravo nedjelja, kad zapuhan od brzog jahanja stigne u Kamengrad glasnik o napadu na Đurđevac i želji neprijatelja da upravo kod Đurđevca proširi svoju teritorijalnu nadmoć.
„ Đurđevac traži i moli pobratimsku pomoć “ objavi glasnik. Pojede i popije ponuđeno i u žurbi odjaha. Nisu ga ni dospjeli ispitati o detaljima, jer je bilo sasvim uobičajeno, na granici među utvrdama primati i slati takove pozive.
Međutim zapovjednik utvrde bijaše oprezan, te dade razglasiti da u pomoć Đurđevcu, zbog opće opasnosti, ne može poslati pomoć, te nenaglašeni pokreti vojnika nisu bili uočljivi, no usred noći, dobro opremljena četa se nenapadno, nečujno, pojedinačno izšulja iz tvrđe hitajući Đurđevcu u pomoć…
Ipak, kolikogod bio zapojednik oprezan, plaćeni neprijateljski uhoda (a možda je to bio i sam 'glasnik') sakriven u grmlju uz put prema Đurđevcu pažljivo prebroji brojčano stanje odlazeće čete kamengradskih branitelja, te utvrđenim načinom obavijesti svoje nalogodavce. Utvrđeno je da je 2/3 branitelja izjahalo. Agresor tada pojača bučno napad na Đurđevac, ali započne i gromovitu čarku na Ludbreg, te ovaj zatraži hitnu pomoć od Kamengrada, te ovaj pošalje otvoreno manju četu , koja u punovojnom stanju obrane, ne bi za obranu bila značajna, a neskrivajući odlazak zato da zavara agresora o snazi obrane. No kako u Kamengradu već nije bilo 2/3 obrane, ova manja četa značila je za utvrdu, da je ova sada – vjerujući tajno – bez obrane..
Za Kamengrad fatalno,. čim su uhode, javile brojčano stanje svih izašlih branitelja iz urvrde Kamengrad, započne lukavo smišljeni napad na nebranjenu utvrdu naravno uspješno , uz viku osvajača, a jauk i zapomaganje žena, starih i djece
Plan je za osvajača normalan :
- Opljačkati sve što se opljačkati i ponesti može
- Pružatelje otpora (branitelja ne će biti) savladati ,a žitelja što više zarobiti
- Utvrdu do temeljito razrušiti i spaliti …
Bez otpora neprisutnih branitelja , što je planirano, to je i izvršeno., a po učinjenom što prije s plijenom i zarobljenicima umaknuti barem na 'svoju' stranu granice- negranice i tamo koncentrirati sve snage bojeći se odmazde..za Kamengrad koji više ne će biti za otimače opasna i zastrašujuća vojna utvrda..
Naravno i fingirani 'napadi' na Đurđevac i Ludbreg su prekinuti odmah čim je počeo napad na Kamengrad.
Za branitelje-povratnike od Đurđevca i Ludbrega – užas saznanja . ne vjerujući ni onome što oči vide uz jauk prepačenih i preplašeih, čak slušajući skoro svaki dan o prepadima i patnji graničnih naseobina, ne mogoše se snaći u vlastitoj nevoljnoj situaciji. Shvativši kako lukavo bijahu branitelji odmamljeni iz utvrde, da bi ona eto, bez njihove borbe bila uništena.
Očaj ,bijes, mržnja, prezir, te nezadrživa želja za osvetom bijaše jedina želja i stremljenje .No zbrinjavanje živih je ,unatoć osvetničkom porivu, najvažnija briga,te potraga za živima je prvenstvena..
Malo bijaše onih koji su se obzirom da su poznavali svaki kutak u utvrtdi i još više u grmlju i šumi izvan utvrde uspjeli bijegom i skrivanjem spasiti , pri čemu su im jagma i otimačina te međusobne svađe oko plijena pomogle prije nego što su se otimači okomili na žitelje kao roblje..
Najviše skrivenih-spašenih je bilo dječaka, a uz ruševine je bilo staraca i starica, te žena s malom djecom ,.Nakon pljačke .kad se dan približavao svome kraju lov živih mlađih,naročito žena je bio nemilosrdno grub ,kao i odvođenje u roblje.
Traganje za djecom je bilo djelomice uspješno, jer su ova pronalažena u okolišu, te su se na poziv svojih poznatih pojavljivala.
Tragovi za nalaženje nepronađenih bijahu naročito bolni. Pretražujući razvaline, grmlje i šumu zovući djecu imenom naiđoše na plavi šal, e povikaše „ Zu, Zu,- Zumbilina , dođi. Evo ovo je njen šal- a nešto dalje opet- „ Zu – gdje si dođi !“ evo ovo je njena plava marama , . . . . a ono tamo plava vrpca za kosu '. i tako još nekoliko plavih očitih tragova Zumbilininog tragičnog puta, ali nje nije bilo..
Dilema tješiti prisutne ili juriti sa osvetom ,te spašavati žive….
Bijes, srdžba, vapaji bili su eksplozivni, te su, evo nas, svi spremni za borbu na smrt u želji za oslobođenjem živih zarobljenika, skoro bez reda, jurili prema udaljenom neprijateljskom logoru s 'onu stranu' labave granice . . .

Nastavak slijedi

Domoljubac - Zvonimir Tomac

EMOCIJE MOJE

Postojanje nepostojećega ili nepostojanje
postojećega… Što je to ili što bi to moglo biti? Igra riječi? Fantazija? Stvarnost?
E m o c i j a ?!

Kako su blijede i
ništavne sve riječi
kojima pokušavam
Ljubav izreći. . .
Prazne su, prazne i
ne znače ništa.
Tek drhtaj glasa
i suzne oči,
izraz moje nemoći,
daju naslutiti
ono što ne mogu opisati,
ni definirati ni izreći. . .

A ipak postoje. . .
dio su bića moga,
odraz mog života,
moje i samo moje
neopipljive e m o c i j e . . .
Za mene stvarne
kao sjećanje,
radost i zadovoljstvo u u g o d i,
tuga i žalost u n e u g o d i.

Pa emocije moje,
bogat sam jer vas imam . . .
Zato nisam bešćutan
te mogu i plakati i ljubiti,
veseliti se i žaliti,
sretan, cijeli svijet zagrliti !
a nesretan, u jauku n e s t a t i….

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE

Ha Ka Pa - Hrvatska Kratka pjesmica

Mačore stari Majka otišla
Nadasve si smiješan napuštena nejačad
Zdjela je prazna pred zoru zimsku

Pospano čedo Umorna lasta
Na majčinim grudima u gnijezdo sletjela
Prstiće siše mladunce grije

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE

<	prosinac, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters